Puno buke nizašto

Razmislite u što su se pretvorila ta djeca. Naizgled sve je u redu: vrijedni, pametni, završe fakultet, naprave karijeru, sve na ponos majki i očeva, a onda, dok trepneš, milo dijete odjednom postane – noise rocker!
Ne smijte se, vašoj djeci bi se to isto moglo jednog dana dogoditi. Umjesto da kao sav normalan svijet lijepo slušaju popularnog Jolu, Duška Kuliša, Thompsona, Milu Kitića, Stavrosa, turbofolk i njegove pseudodalmatinske huljićevske radioaktivne mutacije – oni prangijaju po nekakvim električnim gitarama i toliko su distorzirani i bučni da bi i Zlatku Sudcu, da kojim, ludim, slučajem zaluta na njihov koncert mogli otpuhati flaster sa stigme.
“Mandelbrotset” čine pjevač i basist Kris Vunić, bubnjar Željko Anić i gitaristi Raul Jereb i Pavle Valerjev. Momci sviraju noise-rock i prilično su žestoki, s nekom gladijatorskom surovošću od koje trnu zubi i otpada žbuka s plafona. “Misle globalno” i žive lokalno, te borave u dva različita grada: Kris i Pavle u Zadru, Željko i Raul u Rijeci. Iza njih je deset godina zajedničkog rada, dva albuma, stotinjak koncerata po Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, te dvije male turneje po Njemačkoj i Nizozemskoj. Na ovogodišnjem DORF-u prikazan je i kratak dokumentarac o njima. Izražavaju se na engleskom, cijene ih u užim noiserskim krugovima, nerijetko u inozemstvu čak i više nego u nas. Ono što im je zajedničko s ovdašnjim rokerima i raznobojnim alternativcima jest to što se rijetko ili nikad ne pojavljuju u novinama, što im niste upamtili lica i – sasvim vjerojatno – za njih niste uopće čuli.
“Uz našu muziku se ne da plesati, ne možeš divljat’, pričat’, večerat’, ne možeš se ševiti, ne možeš ništa s njom. Ili ćeš doći i slušati, ili će ti biti iritantno pa ćeš otići ča”, govori gitarist Raul Jereb. “To nije muzika gdje uđeš u dvoranu i opa, ajmo ruke. Nećeš nešto slično čuti na radiju.”
Zadarsko-riječki bend “Mandelbrotset” nikad neće okrenuti novu stranicu povijesti hrvatske glazbe, niti će se ikada na policama Konzumovih dućana prodavati njihovi albumi. Nacija neće s nestrpljenjem iščekivati da se ukažu u emisiji “Nedjeljom u 2”, niti će rulja, zbijena u redove, u eksploziji oduševljenja mjesecima unaprijed spremno kupovati karte za njihove nastupe. Realno, oni uopće nemaju publiku za ono što rade. Više ljudi u Hrvatskoj kupi novu zbirku pjesama Ante Nadomira-Šutre nego što ih sluša noise. “Mandelbrotset” ne razbija glavu oko toga, svjesni su da ne mogu protiv sebe, da su marginalci i da ne dolaze iz “celebrity” kulture. Nikomu oni ne žele titrati jaja pa zato radije u garaži, daleko od reflektora, žilavo i beskompromisno ‘briju’ svoj film, svirajući neku zbrkanu, čudnu i ponekad nevjerojatnu muziku – i u tome su dobri. Uspjeli su u onome što rade ne zahvaljujući sustavu, već unatoč njemu. Stoga ih predstavljamo, njih i ono što rade.
Počelo je, dakle, 2000. godine. Kris Vunić je u to vrijeme svirao bas u grupi “Mister Scorn”, ali nije bio zadovoljan sa smjerom u kojem je sve to išlo. “Htio sam nešto nojzerskije, samo nisam znao s kim bi to napravio”, prisjeća se Kris. Skupa s gitaristom Dragom Mladenovićem stao je tražiti članove za novi bend. Igrom slučaja, upoznaje Pavla Valerjeva. “Pričali smo o drugim temama, o znanosti i filozofiji, sve dok nismo shvatili da na jednoj novogodišnjoj proslavi pjevamo iste pjesme grupe Mudhoney i Killdozer.”
“Ja se ne sjećam da sam išta pjevao”, primijeti Pavle.
“Pjevao si i ti, ne seri.”
“Stvarno?”
“Ma, sto posto.”
“Jeste li se barem zagrlili?”, upadne Raul.
Bubnjara Sašu Vibora Velčića našli su na faksu, iz Splita je. Počele su probe, sporo su vrtjeli teme, nisu znali što bi. Trajalo je to mjesecima. Prvi put nastupili su u Zadru kao gosti “Dirty three rats”. Onda je Drago otišao, tražilo se nekoga tko će ga zamijeniti na gitari. Kako se Raulu u Rijeci taman raspao bend, a on i Pavle su kao srednjoškolci tamo otprije zajedno svirali, Raul se pridružio grupi. “Fora je što ja živim u Rijeci pa sam najprije ženu morao pitati za dozvolu.” Iz nekog nepoznatog razloga, Raul se dosta dobro snalazio s organiziranjem nastupa i putovanja, pa je 2002. godine dogovoren nastup u Crikvenici. “Održali smo tonsku probu, a onda je počela kiša i sve je bilo otkazano.” Ta se postava održala do 2006. godine, a onda je Sašu na bubnju zamijenio Željko Anić, prilično skuliran tip, kojeg u bendu pola u šali, a pola ozbiljno, zovu “ironičnim sidrom”. “Sjećam se prvog nastupa s njim u Sloveniji”, kaže Kris Vunić. “Bilo je petoro ljudi u publici, svirka već pri kraju i ja vičem ‘još, još, još…”, a Željko mi govori: “Čovječe, dosta je više, pun mi je kurac svega.” “Ali ljudi žele još”, zavapim ja, a on će na to: “”Uvijek ima par pijanih budala.”
“Dopusti”, javi se Pavle, “sjećaš li se kad je pred kraj svirke u Močvari rekao: ‘Jebote, pa ja do sad nisam ni slutio da ovo zvuči ko da avion polijeće.”
“Ili kad smo svirali “Dingo”, prekine ga Kris. “Ta stvar zna užasno dugo trajati. Ja sam baš bio kod bubnja tako da ga mogu pratiti, stišava se buka i mikrofonija, kad začuh Željka kako ispod glasa mrmlja sebi u bradu: ‘Hvala kurcu više da je gotovo.”
Znate kako to već ide s bendovima, poznata je to stvar, padaju teške riječi, uvrede i ostavke, često se čini da se četvorica ili više ljudi bilo kada, bilo gdje i oko bilo čega teško mogu bilo kako dogovoriti, ali srećom “Mandelbrotset” to ne muči. Fura ih neko ludo zajedništvo, puno se druže i razgovaraju i priznaju jedni drugima da su drukčiji i na svoju ruku. Uglavnom, bandićevski kazano, jednoglasni su oko svih vizija, strategija i razvojnih projekata. Odvojenost zna često biti zajebana, pa bend funkcionira u sustavu paralelnih linija upravljanja i odlučivanja: “Ta čudna situacija Rijeka – Zadar je u biti dobra. Imamo bazu u dva grada i kad se jednom mjesečno nađemo vikendom u Zadru, znamo što ćemo raditi”, kaže Raul i dodaje: “Very expensive porno movie” ima još luđu situaciju, oni su na relaciji Rijeka – Pula – Ljubljana. Ili recimo “Pola lavande”, oni su bili na relaciji Split – Zagreb, pa su svi otišli u Zagreb i raspali se. Tko zna, da mi svaki dan vježbamo zajedno, možda bi se i mi vrlo brzo pobili.”
Poetika “Mandelbrotseta” govori o dubokom nespokoju u ljudskim srcima, o usamljenosti i pustoši, o devastaciji međusobne komunikacije, o brutalnosti našeg vremena. U glazbi se poigravaju formama rocka, eksperimentiraju sa zvukom i strukturom pjesama, ima tu i disharmonije i feedbecka, puno je tu i punka, hard-cora, garaže i psihodelije. Uglavnom, miješaju stilove pokušavajući svirati na drukčiji, dinamičniji i manje predvidiv način. “Koliko je to noise ili nije, dalo bi se puno diskutirati”, kaže tekstopisac i basist Kris Vunić. “Ja to radije zovem post hardcore.”
Noise nikada nije bio pokret. Tu nema logotipova i načina odijevanja. Kad sretneš punkera na cesti, odmah vidiš da je punker. Kad sretneš noisera, nemaš pojma da si ga uopće sreo. Nemoguće je skužiti je li tip svira u bendu ili radi u poljoprivrednoj apoteci. To vrijedi i za članove “Mandelbrotseta” koji imaju dvije intrigantne karijere. U jednoj od njih oni su glazbenici čvrsto povezani s rock-kulturom, dok u drugoj imaju sasvim različite fascinacije. Raul je vlasnik trgovine s glazbenim instrumentima, oženjen je i ima dvoje djece. Željko radi kao projektant u jednoj građevinskoj firmi, oženjen je, ima jedno dijete. Kris radi kao profesor engleske književnosti na zadarskom Sveučilištu. Pavle je doktor znanosti i, također radi na Sveučilištu, na Odsjeku psihologije. Između znanstvenih radova, predavanja i ispita, njih dvojica deru po gitarama, strašću koja se rijetko viđa – i čisto sumnjam da njihovi studenti išta znaju o tome što im profesori rade u svoje slobodno vrijeme, što im je nadahnuće i odakle crpe energiju.
Baš zobg toga što se oko noisa nije okupila subkultura, oko njega je relativno mala publika koja na koncerte dolazi da bi slušala glazbu, a ne da bi vidjela zvijezdu ili nekakav show. Nema tu nekih spektakularnih gužvi. Kao po nekoj tradiciji, na svirkama “Mandelbrotseta” okupi se desetak upućenih ljudi koji s neodglumljenim zanimanjem odslušaju svirku, ponetko kupi njihov album i to je sve. “U Zagrebu znamo okupiti stotinjak ljudi, ali to je Zagreb”, kaže Chris. “Tamo ima pet-šest noise-bendova, postoji pristup toj muzici, možeš biti primijećen, svirati po klubovima. To ovdje ne možeš.”
Paradoksalno, lakše im je organizirati nastup u Donjem Miholjcu, Vrbovcu ili Našicama, nego u Zadru. Tamošnje udruge mladih posjeduju prostore, surađuju s lokalnom vlašću. U Zadru je to znanstvena fantastika. Prije će Hajduk ući u polufinale Lige prvaka i tući ‘Barcu’ u gostima nego će se zadarske vlasti sjetiti alternativaca u našem gradu. Zadarska alternativna scena već je godinama bez svog prostora i bendovi poput “Mandelbrotseta” naprosto nemaju gdje svirati. Bez zabrinutosti hoću li srušiti svjetski dvoranski rekord u ublažavanju istine, mogu reći da je to teška sramota za naš grad.
Kad sviraš u ovakvom bendu, koji nije komercijalan i nikomu ne donosi masnu zaradu, zastupati samog sebe, svoje želje i ideje, užasno je teško. Junaci ove priče nisu kao Dragan Primorac pa da im Andabak tutne dvije milje kuna za kampanju. Oni se financiraju sami, sva putovanja, oprema, instrumenti, snimanja. Sve to ide iz njihovog džepa i prihoda sa svirki. Jako su ponosni na to što im nikad nitko nije kunu darovao. “Pa je – žena”, prizna Raul. “Šta tebi da?”, začudi se Željko.
Bend zasad ima dva službena izdanja. Prvi album “Mandelbrotset” izašao je početkom 2004. godine u 200 primjeraka, u izdanju male izdavačke kuće Igora Mihovilovića, noise entuzijasta iz Splita. Sedamnaest pjesama snimili su u dva dana u klubu “Kocka”, zaključani u jednoj prostoriji, snimajući vokale u četiri ujutro. Neispavani, izmučeni, nakon ta dva dana djelovali su poput ruskih vojnika poslije usiljenog marša od Sibira do Berlina. Drugi album “Hotel Magnolia” snimali su u ljeto 2007. u studiju “Ambulanta” u Rijeci. “Snimali smo ga na malo napredniji način nego prvi album”, kaže Pavle Valerjev. “Svaki instrument zasebno, bilo je i višestrukih snimanja gitara.” Na kraju su shvatili da bi bilo puno muke ako se sami uhvate miksanja i masteringa, pa su kompletni materijal poslali svojim prijateljima u Ameriku. “Album je u San Francisku miksao Scott Evans, a mastering je radio Ben Adrian iz Oacklanda. Album jako dobro zvuči i prezadovoljni smo s njime.” Najveća je muka bilo naći izdavača. “Preko My Spacea sam kontaktirao preko dvjesto izdavača širom svijeta”, kaže Pavle. “Na kraju smo ga pronašli u Hrvatskoj, u kući ‘Dirty old lable’ u Zagrebu. Glavni čovjek tamo je Igor Banjanin, ujedno vlasnik dućana ‘Dirty old shop’. Ono što nas je oduševilo je to što je on isto, a mi smo to potajno željeli, došao s idejom da to treba izaći na vinilu. Na kraju je izašlo na vinilu i na CD-u. Sretni smo zbog toga. Omot je super, ploča je prelijepa, prozirna i dobro zvuči. Ima šest pjesama, 40 minuta, pravi LP album. Može ga se kupiti na našim koncertima i u tom dućanu u Zagrebu. U zadnje vrijeme se može naći i u Americi jer smo tamo našli američkog distributera.”
“Znači tko nije stigo ovdje kupit’, može tamo”, podsmijehnu se Željko. “Zamisli debilane, jebote, sad neko naruči iz Amerike ploču”, cereka se Raul. “Kao, nema kod vas pa ću tamo.”
“Puno buke nizašto”, odmahnu Kris rukom, pa se okrene prijateljima iz benda: “Ajmo mi na pivo.”
Eto, kakvi su to tipovi. Autoironični kakvi već jesu, najviše se vole zajebavati na svoj račun. Baš kao Joey Ramone koji je umro od raka, pa mu je posthumno izašla pjesma – i album – “Don’t worry about me”. Recite što hoćete, ali ako na kraju i ispadne da sviraju samo za svoje zadovoljstvo i za onih desetak fanova – barem im je lijepo.