Zagrljeni u rukama sudbine

“Ni jednoga dana nisam prestao pisati, jer za mene je pisanje višesložan i trajan čin, bilo da su to bilješke  na kutiji cigareta, razmišljanja  u hodu, razgovor uz kavu,  čitanje, korigiranje, kraćenje i dograđivanje teksta, jer ga je u knjizi često više ili manje nego ga treba. I potom napišete  jednu veću cjelinu za koju vam se čini da je gotova knjiga, a  onda u nju uskoči rat sa slikama onih momaka crvenih i  pospanih očiju koji su branili tebe i tvoj grad. I dok to  složite nasloži se šestotinjak stranica, i kažete sebi, čekaj  Jadnici su već napisani, Rat i mir također, tko više ima vremena to čitati, i počne odškarivanje dvjestotinjak stranica, a te škare sporo režu da ne odsijeku previše…
…A što sam htio, to sam valjda i ispričao, ili vjerujem da jesam, i uzeo sam ratnu fabulu, ljubavnu priču, općeljudsku temu, jer dok sam u svojoj kući u blizini crte razgraničenja ujutro pio kave s ratnicima crvenih očiju od noćnih smrti, vidio sam da to nije samo rat, to su bile intime, obitelji, sudbine, crne neizvjesnosti. Zapravo gledao sam sasvim izbliza, na dohvat šapata te naše mlade momke kako vole i kako se bore. A sad mi recite, što je od toga u životu dublje i veće, napokon ljudskije. I tad mi je u dušu sjela misao da ti momci koji na  svojim leđima nose naš grad sa svim svojim zvonicima, a u  očima drže Velebit s njegovim  snježnim vrhuncima, zaslužuju svoju plavu priču poput mora koje spaja ta dva prostora. Neki od njih nisu dočekali spojiti te dvije daljine, pa zar nisu zaslužili biti trajno vezivo tih razmaka.” – ovako zbori Radica u nedavnom interviewu za novine, pojašnjavajući otkud mu ideja, želja i volja da napiše ovaj roman.
A “Svi ti ljudi…” ozbiljan je roman o Domovinskom ratu, možda i najozbiljnije književno djelo prozne vrste (dakle, mimo soneta Pavla Despota ili ‘krika’ T. M. Bilosnića, primjerice) unutar korpusa suvremene književnosti pisaca tzv. zadarskog kruga, k tomu bitno obogaćen velikom ljubavnom pričom egzistencijalističke provenijencije. Pritom se autor dosta oslanja na vlastitu biografiju (na primjer, iskustvo života i rada u Njemačkoj), te na same razgovore s našim bojovnicima koje je vodio, kako sam kaže, “u svojoj kući u blizini crte razgraničenja”.
Pa opet, za nas je Domovinski rat u drugom planu u ovome romanu, on nije primaran na način na koji to jest u djelima jednog Josipa Mlakića, već je uvjerljiva povijesna pozadina, doduše vrlo uvjerljiva i smislom grandiozna, za tu spomenutu love story, koja nosi knjigu. Odnos Starog (pišćev alter ego?!) i Dore ispisan je kroz kronologiju događanja i prvenstveno je obilježen komunikacijom, dijalozima koje ta lica vode u igri međusobnog upoznavanja, otkrivanja i, konačno, osvajanja srca svoje ‘srodne duše’. Stoga ni sam rat kao takav ne uspijeva stati na put toj ljubavnoj storiji, jer Ljubav jest veća i od života, ona je pokretač svega i našim životima daje pun i pravi smisao bivstvovanja.
Radica je inteligentan pisac, koji si ne dozvoljava da ljubavna drama ikada pređe u tako lako moguće ostvarivu patetiku, a nerijetko je i vrlo duhovit, ironičan s pravom mjerom, pa i sarkastičan kad je to potrebno:
“I dolazi novinar, lupka Ivana po ramenu pokazujući mu treći red sa strane (jer u prva dva – zna se, a odmah potom – znat će se).” (str. 139.) Ili:
“Poslao sam ga opet onamo gdje je zaslužio, i zatražio sam Mariju da bih joj ostavio naše brojeve u Njemačkoj i Hrvatskoj, jer, kazao sam, kakav je taj tvoj blento, morat ćemo se tražit preko interpola, a kako sve skupa kreće, možda i preko Haaga.” (str. 392.)
Pa iako sam roman završava optimistično, rekli bismo pravim happyendom, posljedice su tu – jedan od momaka iz ekipe je poginuo, drugi ostao bez šake, treći boluje od PTSP-a…, a na samome kraju još jedna prekrasna sitnica, djelić romana u čijem je tonu napisana i cijela ova knjiga profesora Radice:
“Marija je otišla prema kuhinji, mala je naslonila glavu na Ivanova široka prsa kao da bi mogla zaspati, pa ju je on prigrlio opreznije… a pogled silazi smireno s mojih očiju k njenoj glavi, i bez ikakvog otklona pušta me da ih gledam, i razumije sva moja pitanja kojima ulazim u tu sliku… klizeći niz ruku koja je ostala bez šake za tuču, ali ostao joj je zagrljaj…”.
I kao da nije slučajno što je baš ta riječ, ‘zagrljaj’, zadnja riječ ovoga romana, riječ koja je ujedno i naslov Marinkovićeve pripovijetke, i koja daje nagovijestiti kako je Marin Radica svojim romanom uspješno nastavio onaj veličanstveni niz suvremenih hrvatskih prozaika, obećavajući nam istodobno još poneko svoje literarno ostvarenje, u najmanju ruku (‘ruke’, još jedna Marinkovićeva ‘ostavština’?! – sic!; a upravo je “Zagrljaj” posljednja priča u zbirci “Ruke”!) dostojno lijepe književnosti, beletrističkih dometa pisaca toga zadarskoga kruga.