Ostale su kobile Beba i Iris i djeca koja ih vole

Fizioterapeut je Vici preporučio terapijsko jahanje pa smo odlučili pokušati s tim. Od prvog trenutka od kad smo došli na Zemunik dogodila se ljubav prema konjima. On je njih sanjao, stalno je govorio o njima, htio je da mu kupimo jednoga konja, priča Marijana Tršić, Vicina majka

Kad je južina Beba zna biti jako nervozna, a Iris dok čeka ždrijebe bude prava živčana trudnica. Ipak, kad su u blizini djece, obje su mirne i staložene i pomažu mališanima u svakodnevnoj borbi s problemima koji ih muče i olakšavaju im svakodnevicu, tako je dvije kobile Udruge za terapijsko jahanje Vihor opisala Petra Bavdek, volonterka koja već 12 godina kad god može dolazi u Dom za odrasle osobe Zemunik u sklopu kojeg djeluje udruga.
Udruga djeluje 12 godina i preko leđa njihovih konja prešlo je stotine djece s poteškoćama koji su na ovaj način olakšali svoje probleme. Naime, položaj tijela prilikom jahanja konja isti kao i kad čovjek šeta, odnosno aktiviraju svi svi mišići kao i prilikom hodanja. Osim toga, ukoliko se jaše bez sedla toplina konja dodatno poboljšava cirkulaciju, a budući da se jahač pridržava rade i mišići koji inače nisu aktivni, tako da jahanje poboljšava kompletan mišićni tonus cijeloga tijela. Zbog ovoga roditelji djece koja boluju od multiple skleroze, hipotonije mišića, djecu s Down sindromom ili hiperaktivna, dovode djecu na terapijsko jahanje.
 – Kad smo počeli raditi imali smo pet konja, ali zbog manjka novaca, sad imamo samo dva – Bebu i Iris. S konjima uglavnom radim ja, i to kad stignem, jer pored ovoga, gdje volontiram, imam i stalni posao, pa ne stignem češće dolaziti ovdje, te još jedna djevojka koja je trenutno na fakultetu i moj 13 godišnji sin Leo. Preko tjedna brigu o konjima vode štićenici Doma za odrasle koji ih četkaju i čiste štale, a vikendom moj sin i ja dođemo ovdje i sredimo i štale i konje i vodimo djecu na jahanje. Naime, manja djeca ne mogu jahati sama pa s njima jaše Leo, koji je također vrlo velik zaljubljenik u konje, objasnila je Petra i dodala da usluge terapijskog jahanja financira Grad Zadar, a sijeno dobijaju iz donacija, dok se za ostalu hranu snalaze. Oprema na konjima je stara, odnosno od kad je udruga osnovana tako da im je potrebna financijska pomoć kako bi malo obnovili i uredili i staje, i opremu.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU