Cerebralna paraliza nije spriječila Luciju da postane mažoretkinja

Slika korisnika valentinam
Djevojčica koja ne prihvaća biti drugačija
Jedina Lucija od početka nije strahovala hoće li moći plesati, već samo hoće li je prihvatiti grupa jer je znala da je malo drugačija od njih. Sada, osim što pleše ima i jako puno novih prijateljica
Marin GOSPIĆ
Lucija Karamarko osvojila je prije tjedan dana zlatnu medalju u mažoret plesu na natjecanju Prvi korak u Preku

Lucija Karamarko osvojila je prije tjedan dana zlatnu medalju u mažoret plesu na natjecanju Prvi korak u Preku, a medalju joj je osobno uručio predsjednik Hrvatskog mažoret saveza Alen Šćuric. Iako je ovo postignuće samo po sebi vrijedno svake pohvale, sjaj Lucijinoj medalji daje činjenica da ona ima cerebralnu paralizu.

Lucija je borac i pomiče granice od rođenja. Rođena sa svega sedam mjeseci prvi dah je udahnula nakon reanimacije, a težak porod rezultirao je dijagnozom koja je potvrđena kada je imala dvije godine – cerebralna paraliza spastična diplegija, što znači da je kod nje spasticitet znatno izraženiji u donjim udovima nego u gornjem dijelu tijela. Međutim, ovu desetogodišnju djevojčicu to nije spriječilo da ponosno stupa u mažoretkinjama.

Nakon što je izrazila želju da se upiše u Zadarske mažoretkinje Lucijina mama Manda priznaje da je mislila kako to nije baš najpametnija ideja jer nije željela da se Lucija razočara. Međutim, kad Lucija nešto naumi teško je reći ne pa ju je odlučila pustiti da proba.

Prvo pa zlato

- A onda smo se iznenadili svi jer je ona savladala sve prepreke na putu, a kako je kod treninga mažoret plesa važno i pravilno držanje tijela te pravilni pokreti Luciji je to postalo korisno i kao terapija, kaže mama koja je Lucijin najglasniji navijač.

Prvotne strahove imala je i Lucijina trenerica Željka Vitlov, bio joj je ovo prvi susret s djetetom koje ima problem s ravnotežom i grubom motorikom, ali odlučila je dopustiti da Lucija pomakne i njezine granice.

- Kod mene kao trenerice i plesne psihologice, moram priznati, postojala je određena doza straha. No njezina mama rekla mi je da joj nije bitna koreografija, već samo da je Lucija sretna i da vježba. Prva dva dana pustili smo je da vidi kako funkcioniraju treninzi, a onda nas je Lucija sve razuvjerila. Čak je i njezina mama priznala da nije znala da njezina kćer neke stvari može raditi dok nije počela ići na treninge, a mene kao trenericu to je fasciniralo i profesionalno i emotivno jer ova djevojčica sada radi nešto što prije nije mogla i pokazuje izvanredan rezultat, ponosna je trenerica.

Jedina Lucija od početka nije strahovala hoće li moći plesati, već samo hoće li je prihvatiti grupa jer je znala da je malo drugačija od njih. Sada, osim što pleše ima i jako puno novih prijateljica. Na pitanje je li je iznenadila medalja kaže:

- Nisam mislila ni da ću srebro osvojiti, a kamoli zlato.

Svladala škarice i bacanje štapa

Lucija je nakon dva mjeseca treninga svladala gotovo sve mažoret pokrete, a čak ni bacanje štapa ne predstavlja joj problem. Mažoretkinje je često gledala na nastupima u školi, a kad su podijelili letke za upis znala je da je to znak za nju.

- Sviđa mi se kako su sinkronizirane kad plešu i ja sam htjela biti na tim nastupima. Malo sam se bojala hoće li mi dopustiti da se upišem i kako će me prihvatiti, ali svi su super prema meni. Čak sam uspjela svladati i škarice s nogama, koje su mi bile najteže, kaže Lucija pa priznaje da je štap kad ga baca ponekad udari, ali ništa manje ili više nego njezine prijateljice s kojima trenira.

Koliko Lucija ne dopušta da je njezino stanje sputava svjedoči i činjenica da joj je, uz glazbeni, najdraži predmet u školi – tjelesni. Čak su je i njezini liječnici, nakon što im je rekla kako je postala mažoretkinja, u šali pitali na što još neće ići.

- Svi su se prvo malo čudili, ali sad su se navikli. A ja ne odustajem, idem dalje pa dokle stignem, a nadam se možda i do državnog ili svjetskog prvenstava sa svojim prijateljicama, zaključuje Lucija.

- Fascinirana sam Lucijom, njezinom voljom, trudom i željom. Djeca koja su potpuno zdrava, koja mogu, a ne žele, već se zatvaraju u kuću ispred ekrana, trebala bi se ugledati na nju, a i svi mi koji si postavljamo nekakve imaginarne granice, rekla je trenerica Željka Vitlov dodavši kako su njihova vrata uvijek otvorena svima.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno