DOŽIVJETI STOTU "Za moju dugovječnost "krivi" su genetika, ali i stil života"

Slika korisnika mkvanja
Zadranin Špiro Šubašić u rujnu će proslaviti 100. rođendan
Mislim da je nešto u genetici, no svakako i u načinu kako sam živio. Još kao dijete sam bio živahan, a tako sam nastavio i dalje kroz život. Nikada si nisam dozvolio da se umrtvim, riječ ljenčarenje nije postojala u mojem riječniku, govori Špiro Šubašić, aktivni 99-godišnjak
Zvonko KUCELIN/Vedran SITNICA
Na obaveznoj jutarnjoj kavi u lokalu Riva

Sam se oblači, sam se svlači, sam se brije, šeće....I dalje vitalan, bistra uma i pun života. Nikakvo čudo jer ipak "tek" mu je 100 godina, zapravo bit će za par mjeseci, u rujnu, kada će napuniti stoljeće života i vjerojatno biti, što je zapravo i sada, jedan od najstarijih Zadrana, aktivnih najstarijih Zadrana. Zove se Špiro Šubašić i svoju je životnu priču  odlučio podijeliti s čitateljima Zadarskog lista. Nalazimo se u njegovom  stanu, na Poluotoku, gdje živi s kćerkom Radojkom. Dočekuje nas udobno "zavaljen" u naslonjač, raspoložen, vedar, izgledom mnogo mlađi nego što broji. S osmijehom na licu prihvaća kompliment da mu nitko ne  bi dao njegove godine i ističe da je vjerojatno "kriva" genetika, ali svakako i stil života. 

- Mislim da je nešto u genetici, no svakako i u načinu kako sam živio.  Još kao dijete sam bio živahan, a tako sam nastavio i dalje kroz život. Nikada si nisam dozvolio da se umrtvim, riječ ljenčarenje nije postojala u  mojem riječniku, informira nas kroz smijeh.

Lov- životna strast

Dugovječnost može zahvaliti, kako dalje dodaje, i lovu. Lov je bio i ostao njegova velika životna strast, nešto što ga je vraćalo u život svaki put  kada bi posustao.

- Rano sam počeo raditi, što je također, vjerujem, utjecalo na moju vitalnost, kao i lov koji sam jako zavolio i koji je sigurno još jedan od razloga zašto ću za koji mjesec napuniti stotu. Sve to i naravno potpora moje  Radojke koja mi jednostavno nije dala umrijeti. Ja vam do svoje 85 nisam  popio ni jednu tabletu, a onda su počeli zdravstveni problemi, najprije  sa štitnjačom, a onda i sa srcem. Smršavio sam čak 17 kilograma i bio na  ivici smrti. Hospitaliziran sam i još se dobro sjećam kada mi je doktor  došao u vizitu rekao je: pustite vi njega, njemu njegova kćer Radojka ne  da umrijeti. Eto tako je bilo, moje su me kćeri, jer uz nju imam još dvije:  Iskru i Slavenku, itekako pazile kao što to rade i danas. Radojka živi sa  mnom, a druge dvije su u Beogradu, no ovdje su kada god mogu, nastavlja svoju priču zadarski stogodišnjak.

Špiro Šubašić je u Zadar došao 1959. godine, a rodio se u Bribiru u zaleđu Šibenika. Radni je vijek proveo kao načelnik policije u Zadru, a u  mirovinu je otišao davne 1967. godine. No to ga nije spriječilo da i dalje  radi, pa je nakon policije nastavio u istom ritmu i osnovao prvu zadarsku  zaštitarsku tvrtku "Sigurnost".

Iz Bribira došao u Zadar

- I nakon mirovine sam ostao aktivan, zapravo nastavio raditi i osnovao prvu zaštitarsku organizaciju u Zadru koja je pokrivala područje od  Paga preko Gračaca pa do Biograda. A kada sam 1984. godine umirovljen, ali ovaj puta baš umirovljen, iza mene je ostalo 700 zaposlenika,  ponosan je Šubašić.

Puno je toga što je zadarski stogodišnjak napravio među prvima u gradu. Jedna od stvari je bila i kupovina jednog od prvih automobila na  gradskim cestama.

- Među prvima u gradu sam kupio auto. Bio je to Fiat 1100 i kada sam  ga nabavio mislim da je u cijelom Zadru bilo svega desetak automobila.  Skupio sam nešto novca, jedan dio od prodaje dvije lovačke puške, jedan  dio od prodaje uniforme, jer sam kao policajac imao pravo na više uniformi nego što sam ih mogao poderati jer sam ih pazio, jedan dio od prodaje bicikla i tako, nakupilo se dovoljno da angažiram jednog prijatelja  koji je otišao u Italiju i vratio se sa za ona vremena limunzinom - Fiatom  1100. Bilo je to 1962. godine, još se sjećam kako su me moji Zadrani znali  gledati u tom autu. Volio sam voziti i vozio sam sve do prije nekoliko godina kada sam se morao nažalost odreći tog užitka zbog gifta u rukama,  zbog kojeg sam imao problema sa spuštanjem ručne. Eto sada više ne  vozim, no još uvijek imam ispravnu Ladu na selu, no ne i vozačku dozvolu, sa sjetom nas informira. 

Sa sjetom se prisjeća i prijatelja, generacije koja je "otišla" i ostavila ga  samog.

Svi prijatelji mu umrli

- To mi najteže pada, to što više nemam nikog od svoje generacije. Nekoć sam znao cijeli Zadar, a danas se mogu šetati satima po gradu da ne  naletim na nikoga poznatog. Još do prije nekoliko godina sam imao svoju ekipu, sastajali smo se kod bivše tvornice Boris Kidrič, tamo kod spomenika. Znalo nas je biti po 15 svaki dan. Okupili bi se oko 10 sati, družili  negdje oko sat vremena te onda podijelili u grupice i pravac u kakav kafić na nastavak ćakule. No kako su ljudi počeli umirati, na kraju smo ostali samo nas trojica prijatelja, Ilija, Žarko i ja. No izgubio sam i njih i to  na isti dan. Obojica su umrla baš na isti dan, a isti dan su imali i sahranu  na koju nisam mogao ići jer sam bio bolestan. Od tada se sam šećem po  gradu. Moj je đir obići cijeli Poluotok ili kada imam manje volje i snage,  od stana, tu u blizini hotela Zagreb, do rive pa dalje u pravcu Foše i natrag. To zna potrajati oko 40 minuta, a onda se smjestim negdje na klupu  ili u caffe Rivu gdje popijem kavicu. To je moj jutarnji ritual zimi, dok ljeti  u šetnju znam otići i popodne. Taman prije ručka ili večere s kojima me  moja Radojka dočeka na stolu, prepričava dalje gospodin Špiro. 

Nakon večere gledaju se vijesti, iako s osmijehom na licu dodaje da su  on i televizija uglavnom posvađani.

- Gledam je jako malo, ne želim da me opterećuju te gluposti. Tu i tamo vijesti i to je dovoljno. Radije rješavam križaljke ili pročitam kakvu  knjigu. Moj je medij radio i gotovo da nema večeri kada ne dočekam  himnu u ponoć jer rano nikad nisam navikao ići leći. Sjećam se, znao  sam raditi do ponoći i onda već u šest biti na nogama i prvi na poslu. Ta  mi je navika kasnog odlaska u krevet ostala očito i do dana današnjeg, iako se više ne budim tako rano, sada spavam do devet, devet i pol, a onda  ponovno, moj uhodani dnevni ritual i tako, mislim negdje do 107., kako  je to u šali rekao moj zet, zaključuje zadarski stogodišnjak.

Sestre i braća doživjeli najmanje po  90 godina

Dugovječnost je očito zapisana u genetskom kodu obitelji Šubašić. Špirina je jedna sestra još živa i ima 92 godine, druga je doživjela 95, jedan brat 92, a drugi 90  kao i otac. Majka je umrla relativno mlada, sa 70 godina, no ne od starosti već od  posljedica teških ozljeda koje su joj za vrijeme II. svjetskog rata nanijeli fašisti.

Umno i fizičko djelovanje

Špirin dan starta oko devet sati kada se ustaje. Nakon toga na red dolazi jutarnja  higijena koju sam obavlja, a onda i doručak. Na jelovniku je švedski stol, kćer Radojka mu servira sok od naranče ili limuna s medom, bijelu kavu, pahuljice s jogurtom i  nešto konkretnije kako bi mogao popiti tablete. Onda na red dolazi križaljka koju  rješava uz pomoć povećala, a nakon umnog rada na red dolazi i onaj fizički, kreće se  u šetnju. Predah je obavezno u kafiću gdje Špiro pije još jednu kavicu, taman prije  ručka i obaveznog popodnevnog odmora. Zimi ne izlazi popodne, no kada zatopli  obavezno se prošeta i prije večere i večernjih aktivnosti koje uključuju najčešće kakvu dobru knjigu i radio koji preferira mnogo više od televizije.

Bio u braku 64 godine

Zadarski je stogodišnjak u brak stupio 1946. godine, supruga se zvala Marija, a  zajedno su proveli 64 godine. Marija je umrla 2009. godine, ostavivši supruga s pregršt divnih uspomena na više od pola vijeka zajedničkog života.

- Svoju sam Mariju upoznao u Šibeniku na sastanku SKOJ-a. Sjedili smo jedno do  drugog i tako, najprije je pao razgovor, pa šetnja... Pisala su se i pisma, a onda smo  se nakon nekog vremena i vjenčali. Nije nam bilo lako, bilo je to vrijeme velike neimaštine, no ne i pomanjkanja duha. Sjećam se, poslije II. svjetskog rata nismo imali  što jesti i to ne samo mi, nitko nije imao, hrana se nabavljala preko točkica za hranu,  svojevrsnih bonova koji su se dodjeljivali pravično, tko je teže radio poput rudara, taj  je ima i pravo na više točkica, odnosno hrane. No, kako sam rekao, pomanjkanja  duha nije bilo, sve smo radili uz pjesmu, borili smo se kroz život, nije bilo takvog  otuđenja među ljudima, što je danas slučaj, pogotovo među mladima koji takoreći  više ni ne komuniciraju međusobno, već se "druže" sa svojim mobitelima, žalostan je  Špiro.

Razočaran današnjim Zadranima

Na pitanje žali li za čim u životu, Špiro uzvraća da je očekivano kada netko poput  njega doživi 100., da ima stvari koje bi najradije zaboravio i napravio drugačije.

- Naravno da bih nešto mijenjao, no kada se osvrnem iza sebe vidim da sam puno  napravio i na to sam ponosan. A ponosan sam i na svoj Zadar koji je bio sav u ruševinama kada sam ja došao u njega. Sretan sam što sam doživio da ga vidim tako  uređenog. Još da su i ljudi napredovali kao i grad bilo bi lijepo, no nažalost u ljude  sam se razočarao, ovo više nisu oni ljudi koji su nosili ovaj grad i živjeli s njim, to je  ono što me žalosti, taj gubitak duha grada, onog Zadra koji je nekad bio, mišljenja je  Šubašić.

Želi posjetiti Italiju i Sibir

Špiro Šubašić ima još uvijek neostvarenih želja. Kaže da bi volio putovati, najradije u Italiju koju je upoznao još za vrijeme II. svjetskog rata kada je bio u logoru,  kao i u Rusiju koju je obišao jednim dijelom, no ne i Sibir koji mu je ostao neostvarena želja.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (3 glasova)

Komentari

Slika korisnika monika
čestitam!!!!!!