Enzo Sovitti

Ne mogu početi ovaj nastavak, a da ne kažem: "Bravo Tornado!" za potez koji ste napravili na poluvremenu prve utakmice Zadar – Cibona,  kada ste došli na zapadnu tribinu iza koša i stvorili atmosferu koja me podsjetila na onu u Jazinama o čemu upravo pišem u ovom Feljtonu kojemu  je  tema drugog nastavka – Enzo Sovitti.
Priča o Enzu jedna je od najtajnovitijih i najintrigantnijih tema u povijesti zadarske košarke o kojoj se nikad nije puno pričalo, a još manje i pisalo. Upravo zato ona izaziva veliku radoznalost i znatiželju. Pitanje koje  postavljam je: "Kako i zašto je, legendarni trener, Enzo Sovitti, morao  otići iz Zadra?"
Hoću li moći ponuditi Vama, čitateljima Zadarskog lista, pravi odgovor na to pitanje, do kojeg sam došao razgovarajući s većinom igrača  koji  su dostupni, a bili su u toj slavnoj šampionskoj postavi Zadra kao i s njegovom kćerkom, Doris Sovitti.

Povratak u Prvu ligu 1957.
Enza, nažalost, nisam upoznao (doći ću u Jazine dvije godine, nakon  njegovog odlaska), ali osjećam jake poveznice s njim. Obadvojica smo  zaljubljenici u košarku, KK Zadar, Kalelargu i grad Zadar. Obadvojica  smo bili igrači i treneri u Klubu 20 godina i više, te smo doživjeli istu sudbinu. U svojim najjačim godinama, on kao trener Zadra, a ja kao igrač –  morali smo napustiti Klub.
Enzo je bio igrač (u momčadi sa najboljim igračem tog vremena Tulliom Rochlitzerom, od 1946. do 1953.). U tom razdoblju Zadar postiže izvrsne rezultate, no nažalost već 1948., najbolji igrač Rochlitzer napušta  Zadar i odlazi u Crvenu Zvezdu. Dio igrača odlazi u Italiju i Enzo stvara  novi Zadar.
Godine 1953., nakon jednog gostovanja u Beču dio igrača odlučio je ne  vratiti se u Zadar. Među njima je i tadašnji trener Izidor Maršan te Enzo  prestaje igrati i postaje trener prve momčadi. U međuvremenu, Zadar je  dobio novo igralište sa betonskom podlogom i tribinama na kojem će se  1967. nadograditi dvorana Jazine, a Enzo je jedan od najzaslužnijih za  to.
Nažalost, smjena generacije je i Zadar ispada iz Prve lige. Hoće li Zadar  nakon ispadanja "nestati" sa košarkaške scene? Možda i bi da Enzo nije  počeo stvarati i graditi novu momčad s mladićima od 16-17 godina.  Imao je viziju. U momčad ulaze veliki Pino Gjergja, Željko Troskot, Velimir Čubrić…, stvara se momčad koja će Zadar vratiti u Prvu ligu, 1957.g.,  kroz prvenstvo Dalmacije pa prvenstvo Hrvatske te na kraju kroz kvalifikacijski turnir za ulazak u Prvu ligu. Najbolji strijelac na tom turniru je  Željko Cico Troskot, sa 58 postignutih koševa (19.3 po utakmici). Utakmica odluke je Zadar – Maribor (100:69), a najbolji igrači su: Željko Troskot s 35 koševa, Pino Giergia s 21, Franko Jurišić s 22 (znate li, dragi navijači KK Zadra, tko je uopće bio Franko Jurišić – Zuba?) i Velimir Čubrić  koji je ubacio 13.
U Prvoj ligi Zadar igra odlično i dolazi prvo pojačanje sa strane, Michael Pfendt, a s njim počinje nova košarkaška era, era dvometraša.  Zadar je završio sezonu na četvrtom mjestu. Je li to najava šampionskog  uzleta? Naravno, sljedećih godina, Zadar će biti u samom vrhu jugoslavenske košarke.

Enzova "butiga"
Alfa i omega je Enzo. Naravno, zna kako do vrha, ali ne može sam. Jaku  potporu ima u predsjedniku kluba, Jeri Troskotu, direktoru "Zdravstvenog i Socijalnog", te vrlo značajnim djelatnikom u klubu, Đurom Vujanićem. Njih trojica će nositi najveći dio tereta organizacijske i logističke  potpore. Enzo će se brinuti za sve što može i preko Zadrankine "butige"  na Kalelargi, gdje je bio šef, proći će puno toga. Mnogi igrači će, preko  ove trojice, riješiti jedno od najvećih egzistencijalnih pitanja, a to je zaposlenje (posao u "Socijalnom", Elektri, Bagatu, Kidriču, itd…). Jako me  se dojmilo kada mi je za vrijeme ovih razgovora, jedan od igrača te generacije, Rato Laura, rekao: "Nisam bio najbolji u školi i pred jedno putovanje, Enzo mi kaže: 'Mali, ne možeš na put, nemaš dobre ocjene u školi!'.
Znači, Enzo je imao uvid što se događa u školama koje su pohađali  njegovi igrači. Tako nešto, znam da postoji samo u SAD-u, gdje igrači na  svojim sveučilištima nemaju teoretske šanse igrati za momčad ako imaju negativne ocjene.
Jedan od najvažnijih, najznačajnijih događaja za budućnost zadarske  košarke, događa se u Enzovom stanu, na Kalelargi (preko puta ljekarne  Donat u kojem i danas živi njegova kćer Doris i njegove unuke) kada jednog dana u stan ulazi Ante Ćosić s Krešom i pitanjem: "Enzo, možeš li  malog primiti u klub?"
"Naravno", odgovara Enzo, ugledavši izrazito visokog i mršavog mladića i tu počinje košarkaška priča, apsolutno najvećeg od svih nas, priča  Krešimira Ćosića. Enzo odmah uključuje u rad izvanrednog profesora  tjelesne kulture, meni osobno najdražeg, Leonarda Nardija Bajla. Nitko  mi nije trebao pričati što je profesor radio sa Krešom, to znam jer sam  gotovo desetljeće trenirao pod njegovim nadzorom.
I tako, malo po malo, dolazimo do 1965., prvog naslova prvaka i 1966.,  kada je Enzo, nakon 20 godina provedenih u klubu, nakon igračke i u zenitu trenerske karijere, nakon što je Pino postao nezamjenjivi reprezentativac i imao Zadar još nekoliko kandidata (Troskot, Čubrić, Ostarčević,  Pfendt), nakon što je uveo u svijet košarke Krešimira Ćosića te je stvorio  šampionsku momčad koja će harati domaćom i europskom košarkom –  morao otići iz kluba!
"Ma ljudi, je li to moguće?" – rekao bi čuveni reporter, Mladen Delić.  Kako i zašto? O tome u sljedećem nastavku o Enzu Sovittiju.