Prvi naslov prvaka 1965. godine

Nisam je, moram priznati, dragi čitatelji Zadarskog lista, zamišljao  ovako. Želio sam da moju priču piše netko od novinara, profesionalaca,  jer vrlo dobro znam da je pričati jedna, a pisati, potpuno druga stvar. Da  sam mogao birati novinare za tu priču birao bih između dvojice: izvanrednog Jandru Širinića, novinara Slobodne Dalmacije, koji me gledao i  pratio kroz cijelu moju igračku karijeru i bio u Jazinama više od dva desetljeća ili Dragu Čulinu, koji je kao sjajan radio-reporter za Radio Zadar,  pratio ne samo naše utakmice u Zadru već diljem tadašnje Jugoslavije i  po cijeloj Europi. Ali to je nemoguće, Jandre više nema, a Drago se ispričao i rekao da piše knjigu – roman te da jednostavno ne može na dvije  strane. Ponudio sam i drugima, nisu bili zainteresirani, pa je tako, evo  dopalo mene.
Teška zadaća i težak posao, ali obećajem da ću, kao i u košarci, kao  igrač ili trener, dati sve od sebe te bih mogao staviti ruku na Bibliju i reći:  "pisat ću istinu jer istina i pravda bile su uvijek jedne od vodilja u mojem  životu."
Prva priča govori o prvom osvojenom naslovu prvaka Jugoslavije. Dakle, vraćamo se u 1965., složenu po priči onih koji su igrali i bili u prvoj,  šampionskoj postavi Zadra. Složio sam je u četiri dijela tj. četiri utakmice  koje su, po mom izboru, bile najvažnije:
Olimpija – Zadar u Ljubljani, Partizan – Zadar u Beogradu, Lokomotiva – Zadar u Zagrebu i najvažnijoj, posljednjoj koja će odlučivati o naslovu prvaka, Zadar – Olimpija u Zadru.

Olimpija – Zadar
Priča Velimir Vele Čubrić: "Bila je to izuzetno važna utakmica sa napetom triler završnicom. Na jedan razlike za Olimpiju, u zadnjem napadu  Zadra, u jednoj gužvi u reketu, pravi se faul nad Brunom Marcelićem, a  ja u desetinki sekunde hvatam loptu i kažem beogradskom sucu Beloševiću: "Ajmo se okladit, za večeru u Kornata, da ću pogoditi oba". "  Može", uzvraća sudac. Minuta odmora. Vraćam se na crtu slobodnih bacanja i pogađam oba te Zadar uzima pobjedu. Na ovo sam se odlučio jer  sam bio jedan od najboljih izvođača slobodnih bacanja u ligi."
Kakav fakin, kakav berekin je bio taj Vele i kako je reagirao u tom dijeliću sekunde. Najbolji igrač Zadra na toj utakmici bio je Pino Gjergja.

Partizan – Zadar
Čudesna  utakmica u kojoj je Zadar u zadnje četiri i pol minute gubio  18 koševa razlike. Minuta odmora. Trener Enzo Sovitti donosi fantastičnu taktičku odluku, uvodeći igrače sa klupe da prave faule na najslabijem izvođaču slobodnih bacanja kojeg se sjećaju po nadimku Hrt.
Zahvaljujući toj, za to vrijeme, briljantnoj taktičkoj odluci, Zadar dolazi na minus sedam. Sudačka minuta odmora, nakon kojeg se suci  obraćaju klupi Zadra i prijete: "Svaki sljedeći, namjeran faul, sankcionirat ćemo izbacivanjem iz igre tog igrača!" Enzo ne odustaje, uvodi i dalje  rezervne igrače da nastave raditi faule i u zadnjem napadu. Zadar dolazi  na minus jedan. Faul na Brunu Marceliću i on pogađa oba slobodna bacanja. Zadar je pobijedio i slavi, a igrači su izneseni na ramenima navijača – studenata u Beogradu.
Najbolji igrači Zadra su Pino i Petar Jelić, koji po mom sudu kao jedan  od izvanrednih klupskih igrača, nije dovoljno valoriziran u svim pričama  iz povijesti zadarske košarke.
Prvi veliki doprinos najvećeg od svih nas, Krešimira Ćosića, o kojem će  sutradan beogradski tisak pisati kao novom, europskom Billu Russellu  (11 puta u nizu prvak NBA s Boston Celticsima). A to je bio takav kompliment, kao da vas danas usporede s košarkaškim kraljem, Le Bron Jamesom.

Lokomotiva – Zadar
Vrlo važna i značajna utakmica za Zadar jer bi tom pobjedom osvojio  titulu. Pitanje je, iz tadašnje perspektive, hoće li igrači Lokomotive igrati  "s pola gasa" i na taj način "pomoći" da Hrvatska dobije prvaka ili će  igrati sa sto posto snage i pobijediti te dati mogućnost Olimpiji, da se  približi Zadru na samo dva boda, pa će odlučivati zadnja utakmica u Zadru?!
Točan odgovor je ovaj drugi. Dakle, Lokomotiva je pobijedila i Zadar  ima 34, Olimpija 32 boda, prije zadnje, odlučujuće utakmice. Najbolji  igrač Zadra je Pino, što se, od igrača takvog kalibra i očekuje, a utakmica  je poznata i po tome što je došlo do prvih velikh sukoba između navijača, koji je spriječen intervencijom redarstvenih snaga.
Spomenut ću još jednu utakmicu. Zadar – Crvena Zvezda u Zadru  (101:88), a najbolji igrači Zadra bili su, izvanredni Željko Cico Troskot sa  30 i Bruno Marcelić sa 29 postignutih koševa.

Odlučujuća utakmica: Zadar – Olimpija  80:75
Igrana krajem lipnja 1965. na otvorenom igralištu u Jazinama, pred pet  do šest tisuća gledatelja. Kako je to moguće kad znamo da je kapacitet  bio oko dvije tisuće navijača? Da, moguće je, jer su ostali bili po okolnim  stablima(!!!), krcatom Parku, na zgradi Kazališta lutaka i u svim njenim  prostorijama, u koje se "preko veze" moglo ući. Navijači na igralištu,  predvođeni legendarnim Leom Pincetićem i njegovim čuvenim, bijelim,  dirigentskim štapićem, stvarali su neopisivu atmosferu.
Zadar je prvi puta bio u karanteni, prije utakmice, u Biogradu i autobus se jedva probio do igrališta, zbog silnog broja ljudi koji su htjeli vidjeti tu utakmicu. Na početku se osjećao veliki pritisak i lagana trema,  zbog iznimne važnosti utakmice i pitanja hoćemo li biti prvaci. Olimpija,  predvođena legendarnim playmakerom jugoslavenske reprezentacije,  Ivom Daneuom, te sjajnim igračima Eiseltom i Logarom, vodi na poluvremenu s 44:39.
Drugo poluvrijeme Zadar predvođen svojim najboljim igračem, Pinom Gjergjom, koji do kraja utakmice postiže 35 koševa, dobija sa 41:31 i  tako osvaja prvi naslov prvaka države u svojoj prebogatoj povijesti.
Izuzetno važnu ulogu u toj pobjedi imao je Đuro Stipčević, ne samo  zbog svojih 14 koševa, nego zbog toga, što će se cijelu utakmicu krvavo  tući s krilnim i visokim centrima Olimpije koji su bili puno viši, snažniji,  pa je imao nevjerojatno tešku zadaću. Uspješno ga je mogao mijenjati  samo Mile Marcelić, jedini centar Zadra, jer Krešo, zbog svoje fizičke inferiornosti, u svojoj 17-oj godini, nije mogao dati veći doprinos. Odlično  su igrali i Miljenko Valčić, meni iznimno drag igrač, ujedno moj prethodnik na poziciji krila te Marko Ostarčević.
Kako su se nakon zadnjeg sučevog zvižduka osjećali navijači i igrači?  To je neopisivo i to znaju samo oni koji su bili na Jazinama. Igrači su se  našli na ramenima navijača i zajednička rijeka (igrača i navijača) krenula  je prema Kalelargi. Tisuće ljudi izlazi na ulice, svi pjevaju i pozdravljaju  nove prvake! Na Trgu je "milijun" ljudi, igrači nastavljaju prema kavani  Central u kojoj će se proslaviti osvajanje prvog naslova prvaka. Možda bi  sve ovo mogao daleko bolje od mene opisati netko tko je bio u toj "rijeci  ludila", a takvih u Zadru je puno. Mislim da neću pretjerati, ako kažem  da je sve to podsjećalo na karneval u Rio de Janeiru.
Budući da nije bilo svečane večere, mogao bih zaključiti da vodstvo  kluba nije bilo sigurno da će Zadar postati prvakom, što u potpunosti razumijem kao mjeru opreza, a podsjetit ću vas na to što se Ciboni dogodilo 26. travnja 1986., što znaju svi navijači Zadra.