Opet žrtvu zločincem zovu i opet traže jamu novu

Slika korisnika mkvanja
ČETIRI KANTUNA
Jame pričaju.. jame govore.. cijelo ono jama more.. tisuću šesto izbrojanih... Ne daju da se izgube imena onih dana... Onih čedrdeset pete.. devedeset prve...

Bože prosvjetli im pamet.. omekšaj te tvrde kože... Proljeće je bilo..  proljeće.. kad se onoliko jama Hrvatima napunilo... Već zaboravivši one  sjene. Sad kažu zabranjeno je slaviti pogubljene... Smijući se horda je  opet išla pokazujući prstom. Na Mene. "Gle zločinca što se otima... Ne  da se... Svjedoči.. a vezali smo ga žicom.. izvadili oči... Probili im bubnjiće.. učinili ga nevidljivim.. taj narod Hrvata. A to  sjeme opet niče... Iz  svih tih tisuću šesto pobrojenih jama.. istina niče... Jer sjemenje nestalo  nije.. klije... Rekao bi čovjek da priklan slobodi kliče. Taj glas što iz grla  prerezana je izlazio. Viče. Hrvatskom Duh tvoj danas vrluda... Čemu žrtva  Naša? Čemu žrtva onih koji pali su isto tako jednako.. u Ratu domovine... Zašto nas niječeš sine... Stalo ti nije što ih zemlja krije... I ljuti te  što se grobom šuška tuda. Što to treba sada... Kao da je bilo lani. Četrdeset pete, devedeset prve... Tko to pamti... Ovi glupi domobrani.. što  dom brane. Uskrsavaju te jame?! A dokaza nema o tome tko je presudio  bratu mome... A glas se jasan čuo.. "ne trebaju mi zarobljenici.. ni ti Hrvatski drznici, sve ih zatuci.. do prve jame odvuci.. tako je govorio Glas..  kog slušao je vjeran pas... Riješi ih se.. zatuci to ustaško sjeme.. do gola  svuci..." Postupak je bio hitni...

Glasovi iz tisuću šesto jama

Zalud zabrane... Zalud tišine.. zalud zapovjedi.. pucnji.. zalud rovovi..  jame.. udoline... Kad mrtva usta naša počnu zboriti. Sto pedeset tisuća  glasova iz tisuću šesto jama rumori.. i opet Hrvatska gori... Stojimo ko  granit čvrsti.. kog  ni vjetri silni ne mogu razoriti... Niti su mogli  ikad….  Oboriti. A mrtvi smo odavno.. ne možemo govoriti.. dijele nas ljeta sada.. od onih dana… Jadan je onaj koji nas želi skriti... Zatajiti. Ko od  nas bježi... Ka zemlji obećanoj hiti... Taj sebe ništi.. tog neće biti... A  naše sjeme niče.. i Hrvatska tu je.. i bit će... Tom će put do cilja biti  teži.. ko od svoga – bježi.. od čeljadi na stazi... Čelikom zgažene... Pod  barjakom što se poprijeko vije... Dok dušman je gazi... Ruga se i smije.  Što mogli smo drugo nego izginuti... "Idem u smrt" reći... A ti domovino kao da bježiš.. od istina bježiš — i mene kost satrvenu opet ko jutra  onog jutra… Ježiš. Dođi na grobove naše.. osluhni. Tisuću šesto jama se  budi.. o LJUDI. Dođi nas čuti. Može i onaj koji vas je slao. I onaj koji  nas je ubijao. Mogu napokon. Napokon doći... Valjda je i tijelo njegovo  od naše puti. Samo ne šuti.. ne šuti više. Nisu kosti.. isprale.. kiše... Nije  zbog nas Hrvatska stala... Zbog nas je slobode ruža procvala... Crvena  ko krv onih dana prolivena... Ko zemlja naša crljenica. Usnama suhim  upijena.. ozarena... Treba ti zemljo nažeg žara…

Tehnika bila i ostala ista

Sramotno je gledati u nebo... Iznad Jama... Kojom li to brizinom zvijezda padajuća. Hrvatske zvjezda. Nebo para… Bez žara.. bez žara, a tisuću je i šesto pobrojeno jama; još dodaj one naših dana.. tehnika je  bila ista.. žicom vezeane ruke.. jama.. u odsjaju hitca blista... A čini nam  se.. čini kao da Hrvatska još stoji kao da se istine boji... Ko baka ona što  pred dušmana je stala... Pregažena pala. Ko ona kod škole s Mještanima… Napunjena jama... Glavine svijeta tu se k nama klate… Ucjenjuju,  zatvaraju, mlate... Torbari.. bankari, moj brate... Samo su grobovi naši...  Samo su oni uza te. Razumiješ li... Dušo u Hrvata što hodaš Stazom  "Gdje se sreća stječe." Prije neg kreneš.. sjeti se kojim udima rodila te  mati... Zastani malo... Pomisli na nas: umrli smo mi Hrvati.. shvati. U  tisuću šesto nađenih jama... Znat ćeš što ispravno je… Istina boli.. kao  rana u soli... Sedamdeset četiri godina nas djeli, od  onih dana... A čini  se kao da kost je ta zdrobljena još uvjek sama. Svijet ostavismo s Bogom pomireni. Od nasilne smo svi umrli pesti... Sjeti nas se sjeti... Bez  suda, zatukli nas jesu.. dok gledali smo kako kako djecu razapinju, mecima trbuhe im tresu...

Nema tonskog zapisa

A sud... Sud nema tonski zapis kojim presuda je nama izrečena.. za  nas pravde nema.. jer traka je zapisa izgubljena... Duboko... Duboko  zatommljena, iskrivljena.. nijema. Bez sjećanja toga nema nam pokoja.  Bez spomena... Bez Kazne za tog Skota.. koji vas oko prsta mala mota...  Pravde nema za kojom tako čezne duša moja... Sto pedeset tisuća. Toliko tada ugasilo se proljeća. Toliko je u zemlju posijano hrvatskog  bića.. sto pedeset tisuća.. i tu nije stalo otad ih se ubijalo svako malo...  Gdje god je prilika bila.. ista ih je ruka ubila.. jednake metode.. iste jame.. devedeset prve topile su krvlju Hrvata rodne grude.. i sad opet..  opet zabranjuju.. opet žrtvu zločincem zovu.. opet traže jamu novu.. ni  pomoliti se za te duše nebi dali.. ovi novi sljedbenici zabrana mali. Ali  jame rumore.. jame pričaju.. jame govore.. cijelo ono jama more.. tisuću šesto izbrojanih... Nedaju da se izgube imena onih dana... Onih  čedrdeset pete.. devedeset prve... Domobrana.. kad krvlju bijaše poprskana.. Hrvatska.

Hrvatska je to priča... Zašto li se ovaj Genocid krije.. krije...????? Zabrane... Ma možete braniti.. ma možete bojkotirati.. ma možete ta  mjesta smaknuća preorati. Premještati... ma možete kao i dosad povjest  medom pisati.. al kosti pobrojene ne možete izbrisati.. Istina se zna..  ubili ste Hrvata u miru više neg ih je izginulo u bitkama dva rata... To je  mom ocu rekao dida moj.. a meni moj tata.. sinu rekoh ja.. a on će  unucima.. jedina istina.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3.7 (3 glasova)