Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Adriatic – Atlantic

Autor: Damir Maričić

21.07.2008. 22:00
Adriatic – Atlantic

Foto: Damir MARIČIĆ



Od Zadra do Bresta put vodi prema Rijeci, preko Slovenije, od Trsta preko Venecije, Milana, Torina i tunela Mont Blanc, ispod Ženeve preko Burgundije do ispod Pariza, odakle ispod Normandije do zadnjeg vrha Bretanje kroz gotovo 2.300 km – Natrag smo dotakli i Lyon i Provansu, Azurnu obalu i Liguriju – Stajalo se u redovima samo u Rijeci
Hrvatska na Atlantiku radni je naslov hrvatskog nastupa na najvećem festivalu  mora i mornara. Zadar na  Atlantiku, odnosno Adriatic –  Atlantik zadaća je koju zadarske ekipe i Zadarski list  moraju odraditi da bi dočarale  našu prezentaciju na ovoj najvećoj fešti mornara na svijetu.
Hrvatska je počasni gost,  turističke zajednice iz četiri  županije u Dalmaciji, dakle, i  Zadarske županije su gore,  putovati treba s Ivom Dunatovom, a gore je na štandu u  Hrvatskom, odnosno dalmatinskom selu Damir Hordov s  kolegama, a i Miro Buljanović  kao predsjednik TZ-a i član  Poglavarstva Zadarske županije stiže. Naša condura croatica datirana metodom ugljika  kod nalaza dr. Zdenka Brusića pred 40-ak godina datirana je na 910 godina starosti. Njena replika pod oznakom Universita Jadertina  gore je sa šefom ceremonije  prof. dr. Vladimirom Skračićem i posadom.
 Očekuje nas i posjet hrvatskog izaslanstva nakon  skupa 14. srpnja u Parizu kod  predsjednika Sarkozyja, a  najavljen je predsjednik Stjepan Mesić – 15. srpnja kada je  na sajmu Hrvatski dan.
Dvije tisuće i tristo  kilometara
Put od 2.300 kilometara počinje prvim korakom u subotu  kad nas bacaju s autoceste na  Gračac. Onda se vraćamo i na  Žutoj Lokvi krećemo put  Senja i Rijeke. Deželu prolazimo bez vinjete jer ovdje  nema autoceste, a pred Trstom na onoj čuvenoj blentavoj raskrsnici hvatamo put  Venecije. Iza Padove, u području inače po tom poznatom, krupa veličine oraha, deseci automobila utrpali se pod  vijadukt, a nas nekoliko tisuća  staje za njima, sa sva četiri  svjetla upaljena, auta – na udubine, šteta nemjerljiva. Mora  se dalje. Milanska obilaznica  bez gužvi ugodno je iznenađenje, pravac za Torino radi  se. Slijedi prolaz kroz čuveni  Mont Blanc. Iza tunela u bermudama i majici stižemo pod  ledenjake, bujice što se stromoglavljuju jače nego inače  po kiši koja gotovo stalno pada. Temperatura 12 stupnjeva.  Nema vremena za presvlačenje i krećemo put Ženeve.  Mrak hvata, valja tražiti prenoćište. Blizu smo Ženvskog  jezera, ali u području Francuske,  jači je grad Annemasse,  ali u brzinskom traženju prenoćišta valja bježati od velikih  mjesta pa u predgrađu Gaillard tražimo mjesto – nema,  svi hoteli puni? Dobivamo  apartman u koji nas trpaju  troje. Oko 23 sata je, nedaleko  je kinski restoran, vodi ga Vijetnamac, pospan od napornog dana. Ujutro doručak u  društvu Japanaca.
Katedrala u Chartresu
Vožnja beskrajnim, do milimetra obrađenim francuskim pejsažima. Osim vinograda u Burgundiji dominira kukuruz, pšenica i krave, krave,  krave. Francuska je najveća  zemlje EU i najveći proizvođač hrane. Treba se podno  Pariza znati prestrojiti na pravi pravac, odnosno pravu od  desetak autocesta. Naravno  kad smo tu valja i nešto prezalogajiti, a pravi putnici ne  zaobilaze Chartres s čuvenom  katedralom koja je stvorila  grad.  Hodočašće Gospinoj katedrali, čuvenoj jer ima relikviju Gospine haljine kada je  rodila Isusa, označilo je bogatstvo vidljivo danas na starim zdanjima. Kuće s karakterističnim drvenim konstrukcijama na vanjskoj fasadi. Ručak pored katedrale u maloj  braseriji. Nastavak put Bresta  ispod Normandije k srcu Bretanje.
Dolazak u hotel tik iznad  luke u kojoj je Festival mora.  Devet sati uvečer – čisti dan.  Smrkava se oko 23 sata. Ostavljanje stvari i juriš k sajmu.  Hrvatsku zastavu vidimo, površina sajma – dva-tri Poluotoka Zadra. Ljudi – možda  100.000. Traženje pressa i  akreditacije razočaravajuće.
Brest
More, more, more. U daljini francuski nosač zrakoplova  na gatu ratne mornarice (obilazak dopušten za šengenske  zemlje). U moru navodno  2.000 brodova, čini se i više, od  jedrenjaka i osvajača Arktika  do batanica i komadićaka drva. Naravno, krstaši s tri ili dva  jarbola i jedriljem od kilometara najviše impresioniraju. Vani na moru svakodnevni  defilei i regatavanje.
Hrvatsko selo na udarnom  mjestu pod najsnažnijim od  šest ulaza, onim što se iz centra grada i željezničke postaje  sliva k portu.
Raspoloženje dobro. More  u svemu, u pjesmi desetaka i  desetaka kumpanija koje njeguju mornarske pjesme, more  na štandovima u suvenirima,  zanatima, knjigama, a u jelu,…  – beskraj mora.
Najviše su nas oduševili golemi crveni rakovi uz koje se  kao pribor servira čekić. Nismo ih na kraju uspjeli dočekati od redova. Pa i red je  jesti na hrvatskom selu i ostaviti nama nešto novaca.
Brest impresionira samo  mornare i možda djecu mora.  Nije lijep. Povijesno nas, eto,  veže što su nas u Zadru saveznici potaracali 70 posto,  Brest su 95 posto. Od povijesti  je sačuvana tvrđava, danas pomorski muzej i jedan toranj,  danas galerija, a veže ih most  koji se otvara. Ovdje su ljudi  zbog Festivala mora, sam grad  ne privlači.
Istina u stotinjak hotelčića i  smještaja teško je naći krevet,  a ima ih jer ovdje je francuska  mornarica, moćna teretna luka, ribarska luka i sve drugo  vezano uz luke, a naravno i  nekoliko marina koje ovdje  zovu luke za užitak.
Naravno u ušima je Prevert i  Barbara.
– Sjeti se Barbara bez prestanka je kišilo nad Brestom  toga dana…
Tako je i bilo.
Temperature osciliraju od  12 do preko 25, sve u pola sata,  kiši dvaput dnevno.
No, atlantska klima znači  izostanak zima, ispod nule je  rijekto ili nikad, kao što nikad  nije bogzna kako toplo.
Bretanja
Obišli smo Bretanju u ukradenim trenucima od sna i morskih događanja. Tko zna kad  ćemo opet ovdje. Želimo k  Obali crvenog granita, parku  prirode s galebovima i burnicama, svjetionicima (među  stotinama suvenira – svi su  morski, stotine maketica ili figurica svjetionika su među zapaženijima), ribarskim lukama i bretonskim kućama od  granita s dva dimnjaka, na  svakom kraju po jednim. Krećemo i obilazimo Obalu ružičastog granita. Sant Pol de  Leon maleno je mjesto koje se  krasi nazivom – grad artičoka?
Ma nije moguće ovako sjeverno. Bogme je. Polja artičoka koje upravo dozrijevaju.  U gradiću, naravno sređenom  kao sve što smo ovdje vidjeli, i  banane su ukrasno drvo; ima  brnistre, juka, čega sve ne.  Misterij nam razvija pitanje  što hrvatski grb sa šahovnicom  radi na stropu crkve. Marinu  Buljanoviću vodič u katedrali  obećava odgovor. Obvezni suveniri, naravno kako je red u  Francuskoj, štandovi s robom  uz crkvu (kako je od vremena  oca Karla Velikog Pipina Malog što je obnovio sajmovanje). Ovdje se prodaju pravi  mornarski trliši, a možete ići  na visoku modu inspiriranu  morem. No trliš vas neće iznevjeriti.
Kuće od crnog ili ružičastog  granita, polja prepuna, od  krumpira do jagoda i žita.  Imaju muzej jagoda u Brestu,  ali i  muzeje i galerije posvećene krumpiru. Dobar  krumpir slavljen koliko i u  Irskoj.
Idemo na more, odnosno  ocean. U Roscoffu ribari uplovljavaju. San Žak (Jacques) ili  ako hoćete Jakobova kapica  (kroz srednji vijek simbol hodočasnika) u beskrajnim količinama, na tone. Sjetim se da  jedan komad na mornarski u  nas dođe 30-40 kuna. Ovdje  sam u jednoj pizzi (oprostite,  ali bilo je to jednu večer kad  ništa pametno nismo stigli pojesti, a moji suputnici nisu  htjeli jesti na peškariji sirove  ribe rakove i školjke uz limun i  fenomenalne francuske umake) dobio šest komada San  Žaka, uz gomilu račića, kozica  i lososa.
Ovdje je more moćno, izjeda i granit. Otočići porazbacani u tipičnom kišnom vremenu i magli bretanjskih rtova. Svjetionici kao duša mjesta, galebovi na mostovima, pokunjeni pod vjetrom s Atlantika. Ribari prodaju mačke,  raže, listove, osliće, i San Jacquesa ali i one krabe što smo  im još dužni probati, a jedu se  čekićem. No kako moramo  vidjeti i Morlaix kao centralno  mjesto do kojeg se zavlači dugačak morski rukavac, ovog  specifičnog mora s razlikama  plime i oseke od osam metara,  krabe se odgađaju. Upadamo  u mjesto u procjepu načinjenom morem, sa željezničkim  mostom nad sobom. Ljubazna  službenica u njihovoj turističkoj zajednici upućuje nas na  restoran na brodu usidren u  marini. No – rakova nema.
Ovdje se češće naiđe na ljude koji govore nešto engleskog  nego u većem dijelu Francuske, a oko ovog je i cijelu povijest bilo rata Britanaca i  Francuza, uostalom što znači  riječ Bretanja. Bretonci i onako nama strancima kažu da su  Bretonci, a ne Francuzi. Prodaju i vitlaju svoju zastavu –  crno-bijelu. Mesić ih je pogodio u žicu kada je na kraju  govora uzviknuo: “Živjela   Francuska, živjela Beretanja,  živjela Hrvatska.”
Odradili smo u Brestu stotine kilometara pješačenja  preko svih štandova, odslušali  glazbe za uši ljudi od mora, a  nakon dana i pol sam se čak i  akreditirao i dospio do press  centra. Dobro crno vino iz  doline Rohne bolje od Bordouxa i ugodni kolege.
Proslavili smo i dan Francuske, dan pada Bastillie kada  je ovdje bio njihov dan, a obilježavala ga je francuska vojska svakojakim priredbama do  duboko u noć 35-minutnim  veličanstvenim vatrometom, u  jednom kolopletu svjetla i sjene, glazbe i mora, što je po  našim procjenama privuklo,  na sam praznik, oko 300.000  ljudi.
Odradili smo i hrvatski dan s  posjetom predsjednika Mesića.
Povratak je muka.