Oduvijek me vukla velika želja za dokazivanjem

Da sam kanta za nabijanje, ne bih više igrao. Odustao bih prije deset godina. No moram priznati da mi je veliko zadovoljstvo igrati al pari s igračima koji su deset ili 20 godina mlađi od mene

Sedam nastupa i jedna medalja na Olimpijskim igrama (srebro u paru 1988.). Šest medalja na svjetskim i 14 na europskim prvenstvima. Devet medalja na Mediteranskim igrama. Na Olimpijskim igrama u Sydneyu nosio je hrvatski barjak. Kada bismo postavili pitanje o kojemu sportašu je riječ, većina bi lako došla do odgovora. Kada bismo još olakšali, i rekli da je riječ o sportašu iz Zadra, i svaka mala dilema bi nestala. Dakako, odgovor je Zoran Primorac. Stolnotenisač iz Zadra, koji je Zadar napustio sa 16 godina, jedan je od najvećih hrvatskih sportaša u povijesti. Čak sedam nastupa na Olimpijskim igrama stavlja ga u legendu, no čini se da nije nemoguće da Primorac nastupi i na svojim osmim Olimpijskim igrama. Rio nije daleko.
– Rio je jako daleko – našalio se Primorac, koji je već nekoliko puta spomenuo da su Olimpijske igre u Londonu njegove posljednje. No…
– No, nikad se ne zna.
Priča je malo promijenjena ili…
– Rekao sam već da su Igre u Londonu moje zadnje. I to je realan odgovor, ali nikad ne reci nikad.
Dakle, Rio?
– Iskreno, ne razmišljam previše o tome i baš zato ne mogu dati konkretniji odgovor. Trenutačno uživam u svakom novom danu svoje karijere i jedini mi je cilj pomoći suigračima u reprezentaciji na idućem Europskom prvenstvu. Rio je, doista daleko.
No prije bilo kojeg razmišljanja o Olimpijskim igrama i o idućoj sezoni, slijedi odmor.
– Odmaram se. Stariji sam i potrebniji mi je odmor nego prije. Sada sam u vikendici u blizini Metkovića. Uskoro stižem i u Zadar. Moram. Ipak sam iz Zadra, žena mi je odavde, a u Zadru mi je i puno prijatelja.
Nakon odmora slijede nove pripreme i novi izazovi. Što se tiče reprezentacije i nastupa na velikim turnirima, Primorac je “tu”, no što se tiče klupskoga stolnog tenisa, Zadranin je malo dalje. Naime, već pet godina nastupa za ruski Jekaterinburg, a uskoro će krenuti šesta sezona u Rusiji.
– Dobro mi je u Rusiji. Grad se nalazi na sibirskoj strani Rusije. Riječ je o izrazito bogatoj pokrajini.
Iskustva iz Rusije su…
– Jako lijepa. Naravno, vidi se na svakom koraku veliki nesklad između bogatih i siromašnih. Prevelika je razlika.  Ljudi su napaćeni u komunističkom režimu i treba puno vremena za oporavak. Ako se za nas kaže da smo zemlja u tranziciji, onda je Rusija isto to puta 20.
Legendarni stolnotenisač u svojoj 44. godini i dalje ima veliki motiv za aktivno igranje i to jednoj poprilično jakoj ligi. Trenutačno je 78. na Svjetskoj rang listi, na europskoj je 32. Koliko dugo će trajati još ova velika karijera?
– Dokle? Pa recimo da granice kod mene ne postoje. I dalje volim svoj posao, uživam u svakom treningu i nemam razloga stati. Ovo mi je zapravo i najljepše razdoblje u karijeri.
Zašto?
– Zato što više nema imperativa. Zato što se više ne trebam dokazivati koliko sam dobar. Izgradio sam svoj status i u hrvatskom i u svjetskom stolnom tenisu i sada igram isključivo iz gušta. Nikako pri tom ne mislim da je ovo što sada radim rekreacije, jer i dalje svaki dan vrlo ozbiljno pristupam treningu, ali sigurno je da ne postoji onakav imperativ koji me pratio dok sam bio mlađi.
Ipak, i dalje ste u samom vrhu i europskog i svjetskog stolnog tenisa.
– Da sam kanta za nabijanje, ne bih više igrao. Odustao bih prije deset godina. No moram priznati da je veliko zadovoljstvo igrati al pari s igračima koji su deset ili 20 godina mlađi od mene. Dok su uspjesi tu, dok i dalje dobro igram, dok i dalje osjećam satisfakciju odlazeći na trening, nemam razloga stati. Moram priznati da imam sada i još jedan dodatni motiv, a to je zdravlje. Mogu slobodno reći da je moj sport zdrav, iako je jasno da profesionalni sport često i nije pretjerano dobar za tijelo. Ipak se mi forsiramo do krajnjih granica i tijelo izlažemo velikim naporima. Takav pristup sam imao nekada i naravno da je sada to drugačije. Način treninga je drukčiji i baš je to idealan način da se održim zdrav.
Ambicije i dalje postoje?
– Definitivno. Pogotovo kada nastupam za hrvatsku reprezentaciju. Želim pomoći momcima u ostvarenju pravog rezultata. Već u listopadu imamo Europsko prvenstvo i smatram da imamo dobru momčad za napasti i medalju u ekipnom dijelu.
Sada se Europljani jako teško približavaju Azijcima, pogotovo Kinezima. Ima li šanse da se to promijeni?
– U bliskoj budućnosti ne.
Zašto?
– Nekoliko je razloga. Prije svega Kinezi imaju fantastičan sustav treninga i ogromnu selekciju, a tome se priključuje i motiviranost te velika stručnost. Europa kaska za time. U Europi nedostaje sustav. Nijemci su možda i mogli napasti Kineze jer imaju fantastičnu generaciju, ali oni se zadovoljavaju time da budu drugi na svijetu i prvi u Europi. Francuzi malo lutaju. Imaju odlične juniore i kadete, ali ne mogu ih pretvoriti u jake seniore. Ostali su dalje. Dogodi se neki odličan pojedinac, ali za to nije zaslužan sustav.