Diva Covent Gardena u Crkvi sv. Donata

Slika korisnika anamarijabilan
RAZGOVOR Mezzosopranistica Renata Pokupić uoči večerašnjeg koncerta
Začudno je što mi se ta sjedinjenja događaju u trenucima kada sam potpuno »sa sobom«. Totalno uživljena u glazbu, svjesna da je dijelim s publikom ali bez želje da ih se osobito dojmim. Kada mi to uspije, to prepuštanje, tada je to – to, tada glazba postaje meditacija u kojoj postajemo jedno. Čak i samo jedan takav trenutak je vrijedan zlata
Nastup Renate Pokupić u pratnji pijanistice Renate Hil, može se okarakterizirati kao jedan od kulturnih događaja godine u našem gradu

Hrvatska operna diva Renata Pokupić, mezzosopranistica koja je poznatija je u svijetu nego kod kuće proslavila se izvedbama barokne glazbe, no i klasičnog i romantičnog repertoara; nastupala je u najvećim svjetskim opernim kućama uz glasovite dirigente, poput Kurta Masura, Yakova Kreizberga, Johna Eliota Gardinera, Itzaka Perlmana te Placida Dominga. Prava je povlastica što nam, između angažmana u najuglednijim opernim kućama svijeta, dolazi u Zadar na Glazbene večeri u sv. Donatu. Večeras u Crkvi sv. Donata nastupa u pratnji pijanistice Renate Hil, što sa sigurnošću možemo okarakterizirati kao jedan od kulturnih događaja godine u našem gradu.

Vaša svjetska karijera započela je strelovitom brzinom. Netom nakon završetka studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu počeli ste surađivati s velikim dirigentima i orkestrima. Vaši bliski suradnici vole reći da je presudila vaša upornost, disciplina i individualnost. Što biste još dodali?

U mojim prvim koracima prema svjetskoj sceni vukla me jasna vizija kako je upravo operno pjevanje ono što želim, što me nosi, što me budi! Ljubav i zanos glazbom bili su jači od bilo kakvih negativnih razmišljanja o neuspjehu. Zapravo, nisam razmišljala niti o uspjehu. Vodila me strast prema pjevanju i instinkt da je ono što imam za reći kroz pjevanje jedinstveno sve dok god slijedim srce i pjevam iskreno. Možda je presudilo i moje sretno djetinjstvo, odrastanje u Lozanu - malom selu na Podravskoj magistrali, između Pitomače i Virovitice. Odrastanje u prirodi koja mi je i danas nepresušan izvor nadahnuća. Nema boljeg oslobađanja od stresa od mirisa zemlje i nijansi neba. Presudilo je i to što sam, kao tek šestogodišnjakinja, na televiziji prvi puta čula i vidjela operu – bila je to Verdijeva Traviata – i tu sam se potpuno prepoznala! Presudili su i moji divni roditelji koji su podržali moju želju da život posvetim pjevanju, i to na idealan način – nisu me uopće gurali, ali me nisu ni spriječili. Možda su se pritom nadali, ali potajno, da će me želja brzo proći, no, srećom se to nije dogodilo!

U Parizu na francuskom

Koju točku vaše karijere smatrate prvim velikim uspjehom?

Moglo bi se reći da je to izvedba Berliozove opere Trojanci u jednoj od najznamenitijih svjetskih opernih kuća, Theatre du Chatelet, u Parizu 2003. godine. Kad se danas sjetim toga nastupa, ponajprije osjećam zahvalnost što sam kao tako mlada pjevačica dobila priliku postati dijelom povijesnog projekta kojeg je u nekoliko izvedbi vidjelo 15 000 ljudi, koji je bio zabilježen na DVD-u u izdanju BBC-ja i popraćen televizijskim i radijskim prijenosima od Pariza do Tokija. Kasnije sam za tu izvedbu bila nagrađena prvom nagradom teatra Chatelet kao najbolja debitantica. Nije bilo jednostavno - bila je to prva opera koju sam pjevala na francuskom jeziku i to baš u Parizu i baš sa čuvenim dirigentom Sir Johnom Eliotom Gardinerom!

Prva ste hrvatska pjevačica nakon tridesetak godina koja je dobila priliku pjevati u Kraljevskoj Operi u Londonu. Do sada su tu čast imale naše velike dive Milka Trnina, Zinka Kunc, Ruža Pospiš Baldani i Ljiljana Molnar Talajić.

U Kraljevskoj operi debitirala sam 2010. godine kao Irene u Händelovoj operi Tamerlano. I danas se pomalo čudim kako sam od prvog trenutka osjećala da tamo pripadam, kako me nije opterećivala činjenica da se nalazim na sceni opere Covent Gardena. U tom času važna mi je bila samo i jedino glazba. Bio je to moj najluđi scenski izlazak ikad - na umjetnom plavom slonu visokom četiri metra! Bila sam odjevena u metre i metre predivne svile a na glavi sam nosila najljepšu periku od duge crne kose... ah, kojeg li gušta! Pa tko ne bi sjajno pjevao? Naravno, uz jedan detalj, a to je da bez bezbrojnih sati upornog vježbanja Händelovih koloratura tog gušta ne bi bilo.

Skromnost Placida Dominga

Kakav je osjećaj nastupati u prestižnim svjetskim dvoranama, pred vrlo znalačkom, zahtjevnom i profinjenom publikom?

Ono što je važno u takvim situacijama jest uspijevati se fokusirati na glazbu i potpuno se uživjeti u djelo koje izvodim. To mi pomaže da i u takvom prostoru budem svoja i autentična. Vježbanje, probe, i na kraju povjerenje u vlastitu interpretaciju – to je ono što me uvijek pokreće. Nikada nisam poželjela nekoga imitirati, iako ne možete ostati ravnodušni kada na zidu garderobe ugledate slike svih legendi koje su tamo nastupale... To me doista ispunjava ponosom.

Spomenutu glasovitu produkciju Händelove opere Tamerlano izveli ste i u Madridu uz Placida Dominga. Kako je bilo surađivati s takvim velikanom?

Sjećam se njegove skromnosti kad je došao na našu prvu probu. Rekao je: »Oprostite, ovo mi je prva barokna opera, sad ću sjesti, slušati i učiti od vas«. Bio je divan kolega i davao je svima veliku podršku. Nakon te suradnje, osobno me pozvao u Los Angeles pjevati Cherubina u Mozartovom Figarovom piru kojim je on ravnao. Dijeliti pozornicu sa živućom legendom je posebno iskustvo koje je teško opisati! Placido Domingo je zaista pravi uzor za sve one koji smatraju da im je za nešto prekasno. Nemojte nikada pomisliti da ste prestari za nešto novo – novi početci su uvijek uzbudljivi i omogućuju rast samo ako smo dovoljno hrabri i usudimo se ponekad malo riskirati.
Osim nabrojanih uspjeha, promotrimo i drugu stranu – koja biste iskustva izdvojili kao posebno teška i zahtjevna?
Umjetnik treba biti otvoren, a kad ste otvoreni, onda ste i ranjivi. A kada ste ranjivi, lako se dogodi da vas dirigent ili redatelj povrijede nekim svojim komentarom, i to ponajviše jer su i sami u stanju stresa. A u takvom stanju znaju biti i agresivni prema pjevačima. Od tog se treba naučiti distancirati. Konstantno učim kako opstati u tom svijetu u kojem su ljudi pod velikim stresom i agresivni, kako ostati u svom miru i biti sposobna dijeliti. To je najveći izazov u mom poslu. Od ostalih izazova izdvojila bih operni projekt u Belgiji gdje sam pjevala Idamantea u Mozartovoj operi Idomeneo. Bila je moderna, vrlo zahtjevna čak i fizički - počevši od rasvjete koja je bila vrlo agresivna, reflektori su me konstantno zasljepljivali, a nije bilo šanse da se to promijeni. Scena je namjerno bila neravna, lako sam se mogla spotaknuti. Redatelj je divno istaknuo odnos oca i sina - Idomenea i Idamantea. Opera počinje scenom oluje gdje se Idomeneo zaklinje da će, ako se njegov brod spasi, žrtvovati prvog čovjeka kojeg ugleda na obali. To je nažalost bio njegov sin Idamante, i kreće drama. Kako spasiti sina a ne razočarati i razljutiti bogove kojima se zakleo? No, možda mi je najzahtjevnija režija bila u Massenetovoj operi Cendrillon (Pepeljuga) u Operi u Lilleu i to zbog Pepeljugine haljine koja je bila užasno teška!

Na pozornici i na podiju

Koji vas skladatelji najviše privlače?

Mozartova glazba je izrazito humana, u njoj postoji veliko razumijevanje za naše patnje, ljubavi i čežnje. Imam osjećaj kako liječi. I Snježana je odabrala Mozartovu glazbu u filmu, od klasične glazbe Mozart je našoj srži najbliži, kad ga slušam uvijek nešto zatitra u meni. Volim i Bacha koji nas svojom glazbom božanski povezuje. Rossinija volim jer je zaigran i prpošan – kod njega pjevač sebi mora dozvoliti ogromnu slobodu da uživa u tim njegovom koloraturama koje su doista akrobatske. Što se tiče moderne glazbe, moram priznati da je ne razumijem dovoljno, ne dolazi do mene. Međutim, pojavljuju se zanimljiva imena, posebno u novim operama i vjerujem da će me uskoro nešto zaintrigirati.

Spomenuli ste kako vam je operna scena privlačna upravo zbog toga što vam daje šansu osjetiti kako je to biti netko drugi. A što vas privlači koncertnom podiju?

Volim oboje podjednako! Jedno nadopunjuje drugo. Volim »ludilo« scene u velikim produkcijama gdje svatko mora biti veći i od života, ali i intimnost situacije u kojoj se nalazim sama s pijanistom, gdje sam na neki način ogoljena, gdje se čuje svaki detalj - to je divota! Tamo se dogode oni božanstveni trenuci potpunog sjedinjenja s publikom. Začudno je što mi se ta sjedinjenja događaju u trenucima kada sam potpuno »sa sobom«. Totalno uživljena u glazbu, svjesna da je dijelim s publikom ali bez želje da ih se osobito dojmim. Kada mi to uspije, to prepuštanje, tada je to – to, tada glazba postaje meditacija u kojoj postajemo jedno. Čak i samo jedan takav trenutak je vrijedan zlata.(Koncertni ured Zadar)
 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno