KOME JE CILJ UNIŠTITI DOMAĆU PROIZVODNJU?

Slika korisnika admin
sikovo
Sebastian GOVORČIN
LAKŠE PROIZVESTI NEGO PRODATI - proizvodna cijena salate je tri kune, a nudi se dvije

Nedavna Izložba voća i povrća Zadarske županije, koja se tradicionalno organizira u prostorima "Arsenala", bila je prigoda za još jedno upoznavanje s izuzetnim bogatstvom poljoprivrednih proizvoda ovoga kraja, ali i mnogim problemima s kojima se proizvođači susreću u svome radu. Posebno je pritom bilo znakovito uvodno izlaganje Tomislava Deme, predsjednika Udruge proizvođača povrća Zadarske županije, koji je upozorio na mnoge teškoće koje danas pritišću domaću proizvodnju. Posjetili smo stoga Tomislava Demu na njegovom imanju u Sikovu te s njim i tajnikom Marijanom Rupićem popričali o svakodnevici, planovima i problemima ove udruge koja u Zadarskoj županiji broji osamdeset šest članova.

- Ovaj naš kraj je tradicionalno poljoprivredni. Tradicionalno se ljudi bave proizvodnjom povrća, još od bivše države, a većina koji su danas preostali su oni najuporniji. Oni s najviše energije, jer je danas život od poljoprivrede vrlo težak. Teško je plasirati proizvode. Nije problem proizvesti, naši ljudi imaju kapacitet, znanje i volju, kazao nam je Marijan Rupić.

Otkup - Sizifov posao

Možete li nam opisati proces koji prolazi povrće prije dolaska na tržište? Vi ste, primjerice, proizveli toliko i toliko tona plodova i što se zatim radi?

- Onda vam počinje Sizifov posao. Jer ukoliko se čovjek bavi ozbiljnom proizvodnjom, to podrazumijeva proizvodnju na više hektara, što znači godišnju proizvodnju koja se mjeri u stotinama tona. Iluzorno je u tom slučaju očekivati da čovjek može poizvoditi više stotina tona godišnje i biti na tržnici, prodavati te proizvode izravno sam. Danas je većina proizvođača obiteljskog tipa i ukoliko je obitelj brojnija još uvijek se može jedan od članova posvetiti prodaji direktno na tržnici. No, tamo gdje je manji broj, pogotovo punoljetnih koji su sposobni za rad, proizvodnja se planira za otkupne centre, kaže Tomislav Demo.

I kako izgleda taj proces prodaje povrća otkupnim centrima?

- Kad dođe do prodaje otkupnom centru, suočite se s problemom preniskih cijena koje otkupni centri nude. Mi bismo sad mogli elaborirati zašto su te cijene niske. Istovremeno smo svjedoci da se kontinuirano u medijima ponavlja da su generatori inflacije u hrvatskom društvu poskupljenje energenata i da se odmah uz bok s time stavlja voće i povrće. Iz takvih konstatacija bi se dalo zaključiti da proizvođači voća i povrća zarađuju danas enormno velike novce i da dobro žive, što nažalost nije sitina. Ja bih volio da je to istina ali nije.

Kako pojašnjavate tu situaciju da imamo toliku razliku u otkupnim i prodajnim cijenama?

- Nitko nikada nije učinio analizu. Ja se slažem da je voće i povrće poskupjelo, ali nitko nije učinio analizu cijena uvoznoga i domaćega voća i povrća. Tad bi se vidjelo. Jer kad se izračunava košarica onda se uzima prosjek uvozne rajčice koja se prodaje po cijeni od 20 kuna i domaće koja se prodaje po cijeni od 4 kune. Kad se zbroje ta dva artikla ispada da je srednja cijena 12 kuna. I kad se napravi takva statistika, kaže se da su cijene povrća porasle trideset do četrdest posto. Istovremeno u svijetu se susrećemo s činjenicom da su u globalnim okvirima cijene voća i povrća skočile i pedeset do šezdeset posto.

Nafta stvara poskupljenja

Koji su tome razlozi?

- Transport i uvozni troškovi koji utječu na cijene su strahovito porasli. Znači nafta, možda nekom smiješno izgleda, ali nafta je u proizvodnji povrća i hrane općenito glavni energent, pokretač strojeva, a isto tako je glavni energent za dobivanje umjetnih gnojiva kao i velikog broja pesticida. Prije smo prošli i napravili obilazak pa ste vidjeli da se sustav navodnjavanja bazira na plastici - opet je glavna sirovina nafta. Svi ti troškovi repromaterijala potrebnoga u poljoprivredi bazirani su na nafti. Kada u svjetskim okvirima cijena nafte ide gore, svi ti proizvođači, naftna i kemijska industrija, uredno dižu cijene.

Na koji način to pogađa domaćega proizvođača?

- Kad dođete tako i do našeg proizvođača koji sve to uredno mora platiti, jer nije u situaciji da bira ili da kaže "ja to ne mogu platiti", jer ako hoće raditi i proizvoditi onda mora platiti, u tom trenutku kada dođe do našeg finalnog proizvoda, kad treba postići cijenu da bi opravdao sva ta ulaganja i da bi imao ekonomsku računicu zašto se trudi i radi, onda on više nije taj koji određuje cijenu, ističe Demo.

- Također se u cijenu ne uključuju ulazni troškovi. Ne rade se niti minimalne kalkulacije, zanemaruje se i vlastiti rad i rad svoje obitelji i nama je nemoguće samima formirati cijenu. To je zapravo veliki problem nas samih, jer nismo dovoljno jaki, dodaje Marijan Rupić.

Znači li to da kad proizvođač dođe do otkupne stanice mora prihvatiti njihovu cijenu pa ma kolika bila?

- Otkupne stanice vam rade na principu da vi zovete njih i kažete imam to, to i to. Oni vam traže da u periodu od deset do petnaest dana najavite koje ćete količine robe imati. Onda vas oni zovu ujutro i pitaju: što nam nudite danas? Primjerice nudim pet tona lubenice, nudim tonu rajčice, tonu salate, a oni kažu dobro, mi sad idemo s time u prodaju i javit ćemo vam što smo prodali. I nakon njihove prodaje oni nama daju nalog, spremi nam to i to, a cijenu određuju oni. Znači, mi nemamo mehanizma da možemo utjecati na formiranje cijene. Naš je izbor ili ćemo im dati po onoj cijeni po kojoj oni traže, ili im nećemo dati. A ako im ne damo onda se izlažemo riziku. Jer ne damo li prvi put, drugi put, treći put neće ni kupiti, jer oni imaju svoj položaj uređen monopolistički. Nemamo alternative da možemo prodati na pedeset strana. Ili ćemo prodati njima ili ići sami na tržnice.

- Vrlo je bitna stvar da se otkupni centri ne izlažu nikavom, niti minimalnom riziku, naglašava tajnik Rupić. Dakle, oni će u devet sati nazvati i pitati što imate za prodaju, a u jedanaest će javiti nabavi nam to i to. U jedanaest sati znači treba ići u polje, u srpnju, kolovozu, na četrdeset stupnjeva. Neka probaju oni, razumijete? Logično bi bilo da oni snose dio rizika makar plasmana pa da procjenjuju što će trebati sutra, prekostura ili za pet dana. Ali ne, nego isključivo nabava, što prodaju to naručuju i to ne ujutro, nego u jedanaest po najgorem suncu.

Put lubenice

- Lubenica je 1996. bila dvije kune i dvadeset lipa, troškovi su bili makar tisuću posto manji nego danas, a otkupna cijena lubenice je danas kunu ili devedeset lipa pa i sedamdeset lipa, i neka se sad povuku paralele o mogućoj enormnoj zaradi ili nezaradi, ističe Rupić.

Postoje li načini da se to stanje promijeni? Što može u tom kontekstu učiniti vaša udruga?

- Kad je osnovana udruga, mediji su četo postavljali pitanje: hoće li ljudi sad lakše prodati svoje proizvode, hoće li im biti osiguran plasman, hoće li moći zajednički jeftinije nabaviti neka zaštitna sredstva i sve ostalo? Zakonska je regulativa, međutim, takva da se udruge ne mogu zakonski baviti tim dijelom posla. To su neprofitne organizacije građana koje ne mogu odrađivati komercijalni dio posla, odnosno u okviru ovih zakona jako teško to mogu. Puno puta smo svjedoci povika iz političkih krugova da se seljaci trebaju organizirati, udružiti u zadruge i udruge, ali to su floskule, to su prazne priče. Ukoliko je to interes države, onda država i ministarstvo moraju čvrsto stati iza toga i poticajnim mjerama poticati ljude da ulaze u takve asocijacije.

Kako i koliko na stanje u domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji i prodaji utječe uvoz stranih poljoprivrednih proizvoda?

- Svake godine količine uvezene robe u tonama i u vrijednosti enormno rastu. I to, nažalost, proizvoda koje Hrvatska dobrim dijelom može proizvesti. Tad se zapitate zašto je to tako? Ako se pogleda malo ispod površine, dođe se do odgovora da interesi pokreću stvari.

Ali koji je interes nekom naručiti povrće iz, primjerice, Nizozemske ili Danske, a ne ga kupiti ovdje, takoreći ispred kuće?

- Dat ću vam jednu ilustraciju kao odgovor na to pitanje. Zanemarimo sad povrće i uzmimo za primjer voće, konkretno gožđe. Grožđe u Italiji na njihovom "Mercatu", primjerice u Padovi, ima cijenu od osamdeset centi do eura i trideset za prvu klasu. Svi naši uvoznici kupuju talijansko grožđe, ono najjeftinije od osamdest centi i ovdje ga u veleprodaji prodaju od četrnaest do šesnaest kuna. Znači da je nabavna cijena tog grožđa šest kuna, a ovdje se prodaje po 14-16. Dakle, trgovci koji uvoze, enormno zarađuju na uvoznom grožđu. A ukoliko bi njega bilo dovoljno u domaćoj ponudi, da zadovolji hrvatske potrebe, onda ga oni ne bi uvozili. Znači da je njima u interesu da hrvatske proizvodnje ne bude. Jer kad bi je bilo, onda bi otkupna cijena ovdje bila 6-8 kuna, ali ne bi mogla narasti u veleprodaji do 16 kuna, nego bi se morala svesti na neke okvire od kune do tri zarade.

Trgovački i proizvođački lobi

Kolika je uloga velikih trgovačkih lanaca u svemu tome?

- Trgovački lanci su u ovome trenutku preuzeli u tržištu svježeg voća i povrća tržišni kolač od nekih 60 posto. Onih 40 posto snabdijevaju još uvijek zelene tržnice. Ako imate potražnju od 60 posto s jednoga mjesta, to su goleme količine roba koje oni potražuju. Ljudi koji rade na mjestima komercijalista u tim trgovačkim centrima imaju samo jedan zadatak od svoga gazde - nabavi najjeftinije i prodaj najskuplje moguće. I u toj računici njih nimalo ne interesira je li roba hrvatska, je li proizvedena u zadarskom području ili u Metkoviću, ili je ta roba iz Makedonije, Turske, Cipra, Španjolske, Italije... U svakom trenutku oni na tržištu traže najjeftiniju robu.

Kako se to odražva na domaće proizvođače i njihovo pozicioniranje na tržištu?

- Oni vam kažu da imaju, primjerice, lubenicu po pedeset lipa iz Makedonije, a vi, gospodo, izvolite se uklopiti u cijenu. Njih ta lubenica košta 50, čak i 40 lipa, imaju troškove transporta do središnjeg skladišta u Zagrebu od 20 lipa i to je 60. Pa nam kažu: "Ako nam vi želite prodati lubenicu, dajte nam lubenicu po 60 lipa." Njih ne interesira naša zarada i naš profit. Oni kažu da je to tržišna cijena. To su, dakle, ti interesi, a interesi se prelijevaju na politiku koja kreira okvire za poslovanje. Trgovačko-uvozni lobi je daleko financijski moćniji i jači od proizvođačkog lobija u Hrvatskoj. Tako imamo situaciju da na ključna mjesta u ministarstvu dolaze ljudi iz najjačih trgovačkih lobija. Svjedoci smo da u Ministarstvo poljoprivrede za državne tajnike, pomoćnike ministra i slično dolaze ljudi iz trgovačkog lanca Konzum. I ti su ljudi pod utjecajem jakoga uvoznog lobija koji okvire maksimalno podešavaju njima ili maksimalno nastoje usporiti neke procese da bi oni imali što duže takav položaj na tržištu.

Ima li načina da se vi kao mali proizvođači tome suprostavite?

- Nemojmo se zavaravati da su proizvođački lobi samo obiteljska poljoprivredna gospodarstva. U to ulaze i veliki proizvođači, kao što je "Vrana" ovdje u našem susjedstvu, koji takvom politikom cijena u Hrvatskoj doslovce gase svoju proizvodnju. "Vrana" koja ima moćnoga gazdu, koja ima, mogu slobodno reći, golemi izvor sredstava i koja je uložila velika sredstva u tehnološki razvoj, koja ima skladišne kapacitete, dostavne kapacitete, hladnjače, kombije, došla je u situaciju da prekine tu proizvodnju. Zašto? Zato jer ostvaruje goleme gubitke. Radnici su potplaćeni i ne može ih se osigurati dovoljan broj, jer nitko ne želi raditi za deset kuna po satu. Ne samo da ne želi, nego i ne može financijski opstati. Znači da se dirigirano ide, možda ću upotrijebiti preteške riječi, u uništavanje domaće proizvodnje. Radi čega? Zato da bi se enormno zarađivalo na uvoznoj robi i da bi se, kad se uništi domaća prozvodnja, njene najprofitabilnije grane preuzele u vlastitu mrežu.

I vi se ne možete nametnuti kao čimbenik u tom procesu, niti kao udruga?

- Civilne udruge i druge koje su bitne za razvoj civilnoga društva u RH podržavaju svi politički čimbenici, ali to je deklarativno. U razvijenom društvu sve te udruge, bilo nas poljoprivrednika ili dragovoljaca, ili B.a.b.e u Zagrebu, svejedno, trebale bi kreirati naš život svagdanji. Ali, političari na lokalnoj razini su samodostatni i preegoistični, a s druge strane moraju pratiti ovu središnju politiku stranaka, a znamo da su stranke pod utjecajem krupnog kapitala. Prema tome, civilne udruge bi trebale čuvati civilno društvo, ali one su dosta deklarativne. Ovaj put kojim smo krenuli je težak i mi ne možemo i ne smijemo ići onim tempom kojim bismo željeli. Moramo ići korak naprijed, korak nazad. Naša egzistencija ovisi o ovom poslu, ali nismo toliko moćni, nismo ni Španjolska ni Francuska da možemo staviti kamione na cestu i tako dalje. Niti želimo razmišljati o tome. Ne želimo našim susjedima uništiti sezonu. I moramo ići sporim tempom, upravo zbog ovih rezultata koje je naveo Demo, kaže Rupić, a predsjednik Demo nastavlja:

Prividna sloboda trgovine

- Iz takvih pozicija mi smo se kao udruga pokušali obratiti trgovačkim lancima i dobili smo od svakoga isti odgovor: "Proizvedite, sve što proizvedete, mi ćemo kupiti." Bez ikakvog parametra, da se kaže proizvedite nam 500 tona krumpira pa ćemo ih kupiti, nego proizvedite i deset tisuća tona i sve ćemo vam kupiti, ali bez parametra cijene. I što će kupiti? Kupiti će točno onoliko koliko toga dana mogu prodati i po onoj cijeni koja im omogućava da dobro zarade. I da povedemo svoje ljude u proizvodnju na takav način? Ove godine cijene lubenice su bile 60 lipa, za luk kunu i pol, za mladi, ponavljam mladi krumpir, kunu i pol, a cijena salate je cijelu godinu unatrag, sve do neki dan bila 2 kune.

Koliko poljoprivrednici na svojim leđima osjećaju terete približavanje Hrvatske EU?

Na kreiranje poljoprivredne politike utječu različiti faktori. Imamo vanjske faktore kao sporazum s WTO koji nas limitira u visini carina na uvoznu robu, zatim sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU, gdje je Hrvatska prihvatila kvote ulaska robe iz EU bez carina, ugovor o slobodnoj trgovini s Makedonijom, roba ulazi bez carinskih davanja, isto tako i s BiH. Ovi ugovori pokrivaju 70 tisuća tona povrća, koje ulazi u RH s nula posto davanja. Zauzvrat Hrvatska ima sporazum da može u EU neograničeno izvoziti svoje proizvode. Na prvi pogled stvar je fantastična, dok ne pokušate izvesti svoje proizvde u EU. Tada vidite da bi ušli na to tržište morate ispunjavati stroge kriterije o sigurnosti hrane regulirane EUROGAP-om. Uvjete tog certifikata domaća proizvodnja nije spremna niti može zadovoljiti. Ali u isto vrijeme mi nemamo donešena ista ta pravila za robu koja ulazi u Hrvatsku. Slikovito kazano, Europa je nama ovdje već odavno, ali mi u Europi nismo. Svi naši trgovci, pogotovo u trgovačkim lancima, vole reći da je tržište slobodno. To tako fino zvuči. Međutim, za naše proizvode tržište nije slobodno. Za sve tuđe proizvode tržište je slobodno. Svjedoci smo da roba ide iz Turske za Njemačku pa ne može proći granice EU, pa se vrati i prodaje u Hrvatskoj.

Ostvaruje li se u svemu ovome suradnja s nadležnim državnim tijelima, resornim ministarstvom?

Sad ministarstvo ima niz operativnih programa za razvoj povrćarstva, trajnih nasada, stočarstva i slično. U njima se nude vrlo poticajne mjere koje su stvarno povoljne dotle da se nudi i povrat do pedeset posto kapitalnog ulaganja. Reći ćete idealno i odlično. Ali bilo koji projekt koji će ući u taj sustav treba najprije izvršiti, odnosno dovšiti i onda tražiti povrat. Ali, odakle ih financirati? Hrvatsko selo i poljoprivrednici nemaju apartmane uz more, atraktivne komercijalnim bankama koje bi ih vrlo rado uzele za hipoteku. Selo ima poljoprivredno zemljište i kuće na selu koje nisu atraktivne bankama i to nijedna banka ne će uzeti jer ne postoji tržište poljoprivrednih zemljišta. Mi tražimo da se još deset godina onemogući prodaja poljoprivrednih zemljišta strancima da ih ne bi jeftino pokupovali. Odlično, ali kako ćemo onda pokrenuti hrvatsko selo? Treba ga tehnološki obnoviti, uložiti u linije za obradu tla, sijanje, berbu.

Kako do kredita?

Radi se na tome rješenju, međutim, vidjet ćemo kad će profunkcionirati i na koji način. Da se ustroji hrvatska nacionalna zemljišna agencija koja će procjenjivati određene projekte i jamčiti bankama za vrijednost određenog zemljišta, a ukoliko korisnik kredita ne ostvaruje ono što je programom predviđeno i ne uspije vratiti sredstva, da tim zemljištem raspolaže nacionalna agencija. U postupku je i ustrojavanje državne agencije za raspolaganje poljoprivrednim zemljištem, no u samom opisu njenoga posla nije se išlo toliko daleko. Ona se ustrojava radi same trgovine i imat će pravo prvokupa bilo privatnog, bilo državnog zemljišta. Ali za poticati taj kreditni dio potrebna je financijska injekcija.

Jeste li Vi sami kao poljoprivrednik razmišljali o unaprjeđenju proizvodnje, podizanju kredita, ulaganjima?

Razmišljao sam o tome da idem u investicije. Međutim, u ovim okvirima u kojima smo dosad razgovarali, u načinu formiranja cijena kakav jest, ne pada mi ni na kraj pameti. Ni u ludilu ne bih krenuo ni u kakve dugoročnije investicije, jer nemam čarobni štapić da mogu biti u svakom trenutku najjeftiniji, ne na domaćem, nego na čitavom europskom tržištu. Ako želim prodati u svakom momentu, moram biti najjeftiniji. Primjer: proizvodna cijena salate je tri kune, a nudi se dvije. I ljudi odustaju i ne žele proizvoditi. Poseže se za uvozom iz Italije, a u Italiji salata dva eura. I nije više problem platiti salatu dva eura i formirati prodajnu cijenu od 25 kuna u maloprodaji. A sve vrijeme je problem platiti salatu tri do četiri kune domaćim proizvođačima. Tako da se doista moramo zapitati je li stvarno cilj uništiti domaću proizvodnju?

Hrvatska kvaliteta i europsko smeće

- Pogledajte kvalitetu robe po supermarketima u prelaznim razdobljima. Svibanj, lipanj. To je sve, tvrdim vam, europsko smeće koje je još k tome pokupljeno po vrlo visokim cijenama. Četiri godine sam išao u Zagreb na veletržnicu svaki tjedan dva puta i tvrdim vam da je naša roba sva prve ili ekstra kategorije. Kad ta naša roba stigne, a ona je kvalitetna i zbog toga što smo profesionalizirali proizvodnju. Ne proizvodimo smeće kad ne možemo prodati ni kvalitetnu robu. I dolazimo u poziciju da se strano smeće vrlo skupo plaća, a da naša kvalitetna roba jednostavno nema cijene, ističe Marijan Rupić.

Ne mislimo blokirati ceste

Naša udruga je pokrenula dosta bitnih stvari. Koliko ćemo uspjeti, to je upitno i znam da se ljudima uvijek čini da to ide presporim koracima, ali brže se od toga ne može. Društvo kao cjelina nije spremno za civilne udruge. Bilo koji pokušaj, pretpostavka da mi štitimo našu proizvodnju i da pokušamo u udarnim vikendima napraviti barijeru na Sv. Roku ili magistrali, bila bi nazvana doslovce antidržavnim činom. Ne bi se prepoznalo kao legitimno pravo za zaštitu nekih drugih vitalnih interesa. Naša želja nije da budemo destruktivni, nego da idemo u drugom smjeru, ali puno je jakih igrača na tržištu i mi zbog egzistencije naših obitelji moramo plivati i u rukavicama se boriti. Nijedna civilna udruga u Hrvatskoj nema takvu zaštitu od države da može stvarno pokrenuti stvari i dotjerati ih do kraja bez opasnosti za vlastitu sigurnost, kazao nam je tajnik Udruge proizvođača povrća Marijan Rupić.

Bit će otpora uvođenju europskog modela

-Mi inzistiramo i tražimo da se uvede europski model poljoprivredne politike. Europski model potiče svoje proizvođače na dva načina: izravnim poticajem proizvođaču i potiče udruživanje tih proizvođača u organizacije na način da im na bruto prodanu vrijednost uplaćuje određeni postotak. To su neprofitne organizacije, ali zakonski striktno regulirane i u njima ne može nijedan pojedinac imati više od 20 posto udjela, a manje od 20 posto proizvođača ne može imati većinski udio u odlučivanju, moraju imati minimalnu kvotu proizvodnje i te organizacije daju svoje predstavnike u tijela koja kreiraju poljoprivrednu politiku. U Hrvatskoj će postojati golemi otpori uvođenju tog modela. U tijeku je donošenje tržnoga reda koji bi trebao regulirati i definirati organizacije proizvođača kao nositelje i kreatore tržnoga reda. Ali da bi to tako bilo, Vlada i ministarstvo moraju čvrsto stati iza toga, ističe Tomislav Demo.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno