Utorak, 23. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

19 C°

Najstarija hrvatska prezimena potječu iz Zadra

Autor: Hana Radulić

21.08.2013. 22:00
Najstarija hrvatska prezimena potječu iz Zadra

Foto: Arif SITNICA



Nekoliko zadarskih plemićkih obitelji s kraja 12. i početka 13. stoljeća uz osobno ime, te očevo ime, nosilo je i markantan nadimak poput Varikaša ili Nozdronja. Tako se bilježi Stana Damjana Varikaše od nadimka Varikaša. U tih nekoliko slučajeva od nadimka se naknadno formiralo prezime, kaže dr. sc. Vesna Jakić Cestarić


Bogobojša, Zlurad, Varikaša, Nozdronja neka su od najstarijih hrvatskih prezimena koja potječu još iz 11. i 12. stoljeća, a zabilježena su upravo u Zadru.
Za razliku od imena koja datiraju iz najstarijeg razdoblja ljudske civilizacije, prezimena kod većine naroda postoje tek od prije nekoliko stoljeća. Najranija prezimena javljaju se u srednjem vijeku, a u nekih naroda tek u 19., pa čak i 20. stoljeću.
Iako osobno ime najčešće dijelimo s mnogo više ljudi nego što je to slučaj s prezimenom, odnosno obiteljskim imenom, imena su do danas zadržala, osobito na selu, veću važnost od prezimena, koja “drugorazrednu” ulogu imaju i u formulaciji “ime i prezime.” Prezime označava ono što je prez/preko imena, također oslovljavanje nekoga imenom, a ne prezimenom znak je bliskosti i prisnog odnosa.
Prva prezimena od nadimaka
Na koji način su nastala najranija hrvatska prezimena kazuje ugledna hrvatska lingvistkinja iz Zadra dr. sc. Vesna Jakić Cestarić te pojašnjava razliku između imena i prezimena:
– Ime je osobna identifikacija, dok je prezime čovjekova društvena i pravna odrednica, može se reći njegova baza. Danas ime samo po sebi u socijalnom kontekstu ne znači mnogo, i tek nas zajedno s prezimenom društveno posve određuje, kaže dr. Cestarić i navodi kako se na hrvatskim, ali i drugim europskim kršćanskim prostorima prezimena kao takva učvršćuju tek od 16. stoljeća, odnosno od Tridentskog koncila (1545.-1563.), kada se uvode i matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih.
Do tada su ljudi uz osobno ime imenovani po pretku, odnosno po ocu u genitivu, te po djedu, a u iznimnim slučajevima po svome zvanju. Pritom se misli na titule, primjerice, prior (crkveni, samostanski glavar), biskup, tribun i sl. U tom kontekstu može se spomenuti zadarska opatica Čika, utemeljiteljica Samostana sv. Marije, koja je živjela u 11. stoljeću.
– Kada je riječ o gradu Zadru, navodi dr. Cestarić, nekoliko plemićkih obitelji s kraja 12. i početka 13. stoljeća uz osobno ime, te očevo ime, nosilo je i markantan nadimak poput Varikaša ili Nozdronja. Tako se bilježi Stana Damjana Varikaše od nadimka Varikaša. U tih nekoliko slučajeva od nadimka se naknadno formiralo prezime. Oznaka nastala od pretka, dakle od oca (patronim ili očinstvo), primjerice od oca Marka – Markov, dobila je hrvatski nastavak -ić, dakle Marković, ali u značenju pripadnosti čiji je on sin. Tek poslije, oznaka po ocu s nastavkom -ić učvrstila se kao hrvatsko prezime, pojašnjava dr. Cestarić.
Prva hrvatska prezimena uglavnom su nastala od nadimaka koji su često označavali duhovitu i satiričnu osobinu onoga komu su se pridavali, pa su se do danas zadržala prezimena nastala od nadimaka po nazivima životinja poput Zec, Rak, Pauk, Kos, Sokol ili prezimena nastala po fizičkim, odnosno tjelesnim obilježjima kao što su Grbić, Bilokosić, Glavan, Pletikosa, te ona koja su se odlikovala podrugljivim sadržajem kao što su Propadalo, Puzigaća, Konjevod i sl.
Prezimena najprije plemićima
Na davnom stupnju društvenoga razvitka, ali i zbog malobrojnosti žitelja neke sredine, prezimena nisu bila potrebna. Počela su se javljati iz potrebe izdvajanja pojedinca iz skupine, ali i kao oznaka pripadnosti istoj obitelji.
Prva prezimena dobivali su feudalci i plemstvo kako bi obiteljskim prezimenom osigurali nasljedna prava. Pučanima su pak prezimena često nadijevali gospodari ili svećenici, a kad su jednom bila zapisana postala su trajna i nasljedna, nepromjenjiva do danas.
Neka su prezimena nastala uslijed staleške podvojenosti, pa s jedne strane postoje prezimena Gospodnetić, Begović, Generalić te s druge strane Sluganović, Bijedić, Metikoš.
Motivi nastanka prezimena nalaze se i u nacionalnoj pripadnosti te je po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine i dalje najčešće hrvatsko prezime Horvat. Po istoj identifikaciji postoje i prezimena Hrvatin, Horvatić, Hrvatinić, a nacionalna ili etnička pripadnost ogleda se i u prezimenima kao što su Vlahović, Bosnić, Morlaković, dok se pokrajinska identifikacija nalazi u prezimenima kao što su Moslavac, Kozarac, Furlan itd.
Dok većina hrvatskih prezimena na -ić (-ović, -ević) potječe od oznake nastale od muškog pretka, prezimena po majci poput Anić i Martić, svjedoče da je u pojedinim slučajevima uloga majke bila veća ili je prezime nastalo kao posljedica izvanbračnog odnosa, rane smrti rodonačelnika i sl.
– Kako se neka obitelj učvršćivala tako su se prezimena ustaljivala. U mnogih europskih naroda prezimena su se javila kasnije nego u Hrvata. Srbi, primjerice, prezimena nemaju do 19. stoljeća, kaže dr. Vesna Jakić Cestarić.
Inače, prezimena na -ić u Hrvatskoj su znatno manje zastupljena nego što je to slučaj u Srbiji, upravo stoga što su prva hrvatska prezimena bila nadimci te prezimena etničkog postanka.
Zakonska obveza da svaka osoba osim imena mora imati i prezime uvedena je za područje Hrvatske, uz područje Slovenije, Češke i Slovačke tzv. Jozefinskim patentom 1780. godine. Po Zakonu o osobnom imenu donesenom na sjednici Sabora Republike Hrvatske 14. listopada 1992. prezime može sadržavati najviše dvije riječi, a nasljeđuje se od roditelja.
Današnji život u cijelom svijetu bio bi nezamisliv bez prezimena kojima se ljudi svakodnevno služe i njima se identificiraju u gotovo svim prilikama.