ŽDREŠKI ANĐEO Vito Juravić: "Moji su mi ljudi i moja domovina jako bitni u životu"

Slika korisnika mkvanja
Nesebičnim prilozima pomaže ljudima do kojih mu je stalo
Svojim sam rukama stvorio sve što imam i danas mogu uživati u mirovini. Jedan dio godine sam u New Yorku, a drugi u mom najdražem Ždrelcu, okružen svojim ljudima, sretan da mogu doprinijeti razvoju mjesta, sretan da ljudi vole to što radim, da će rado uzeti poklon, da će rado sjesti sa mnom i baciti koju »ćakulu«. Što ćeš više od života, ističe Vito Juravić
Krešimir BUKVIĆ
Vito Juravić - pristaju mu anđeoska krila

Tu ga slikaj, bolje mjesto nećeš pronaći, kroz smijeh su nam dobacile dvije Ždrečanke pokazujući nam mural s anđelovim krilima na mjesnoj trgovini dok smo radili priču s Vitom Juravićem. Mjesto događanja bilo je selo Ždrelac na otoku Pašmanu, a povod su nove preokupacije »ždreškog anđela«, kako Juravića znaju zvati njegovi sumještani. Ovaj je Ždrečanin već bio »meta« novinara i fotoreportera Zadarskog lista kada smo s njim prošlo ljeto razgovarali zbog neobičnog hobija - izrade vizit karti za sve preminule sumještane, a i ne samo njih. Kao iseljenik u Sjedinjene Američke Države, u koje je otišao još kao mladić, Vito je, ostavši trajno vezan za svoju domovinu u kojoj sada živi pola godine, u spomen na preminulu osobu odlučio izrađivati malu plastificiranu karticu koja s jedne strane ima sliku preminule osobe i najosnovnije podatke o njoj, a s druge strane sliku nekog sveca ili Majke Božje.
- Amerikanci imaju sličan običaj kada netko umre, no moje su kartice nešto drugačije jer ja imam mnogo više informacija o preminulima, a stavljam i slike svetaca ili Majke Božje te najčešće i neke stihove ili citate. Počeo sam prije dvadeset godina, izrađujući vizitke u tridesetak komada otprilike, koje šaljem prije svega rodbini, a onda i drugim ljudima vezanim za preminule, informirao nas je dok smo radili priču.

Novac mi nikada nije bio važan u životu i nisam bogat

Danas, godinu dana kasnije, na Pašman stižemo zbog niza drugih stvari kojima se Vito bavi, razmišljajući prije svega kako da pomogne potrebitima, kako sitnim znakovima pažnje poput poklanjanja svojih ruku djela: kalendarića, paketića s levandom, postera... rukotvorina s jednom bitnom poveznicom - najprije Ždrelcom, a onda i Hrvatskom.
- Moji su mi ljudi i moja domovina jako bitni u životu kao i moja vjera, kratko rezimira ždreški Amerikanac.
A rezultat njegove ljubavi su, što je općepoznata činjenica u selu, a i šire, uz navedeno i nesebični prilozi, u dolarima očekivano i to najčešće s dvije nule, kako crkvi, kako mjesnim projektima, tako i ljudima do kojih mu je stalo.
- Vito je ona vrsta naših Amerikanaca kakvi su nekada postojali, još dok smo bili djeca pa smo jedva čekali paket iz Amerike ili njihov dolazak. Ta su vremena prošla, no naš Vito i dalje tako živi. Nema šanse da cijelo selo ne zna kada on dođe. Od čašćenja u mjesnom restoranu do novčanih priloga pa preko sudjelovanja u svim javnim događanjima i izrade raznih rukotvorina koje danas ima sigurno svaka kuća u Ždrelcu, prepričavaju nam dvije Ždrečanke s početka teksta.
I dodaju: »On je naš ždreški anđeo.«
A Vito sluša, oko srca mu toplo. Smije se.
- Drago mi je što sam u prilici pomoći. Novac mi nikada nije bio važan u životu i nisam bogat, no imam toliko da mogu dati i drugima i to me veseli. Kada imaš vjeru u Boga i kada je Bog iza tebe onda nema straha od ničega. Dok imam ja ću pomagati jer znam da me uz Boga čuvaju i moja tri zaštitnika: otac Pio, velečasni Sudac i Majka Božja. Svojedobno sam imao zakazanu veliku operaciju pa sam pred zahvat otišao u Međugorje Majci Božjoj i to na sv. Luku, našeg ždreškog zaštitnika i operacija ne samo da je prošla bez komplikacija već nikad poslije nisam osjetio ni najmanje tegobe. Majka Božja je skrbila o meni kao što to skrbi i dan danas, ističe ponosno Vito.

Lavanda paketiće zna »obući« u crveno-bijele kvadratiće

Spomento, vezan za svoj kraj, Vito će često uzeti i hrvatsku šahovnicu kao temelj svojih rukotvorina pa u zadnje vrijeme svoje lavanda paketiće zna »obući« u poznate crveno-bijele kvadratiće, poklanjajući ih ljudima za svako važnije životno događanje.
No, trebalo je doći do svega onoga što danas Vito ima, trebalo je itekako zapeti i desetljećima se boriti »rukama i šakama« u stranom svijetu ne bi li egzistencija za obitelj bila osigurana.
- Život mi nije bio lak. Majku Mariju sam izgubio sa svega par mjeseci pa je otac Križe ostao udovac s tri sina, uz mene, kao najmlađeg, i dva starija sina: Vijeku i Stanka. Bilo je to ratne 1942. godine. Otac se poslije ponovno oženio i u drugom braku dobio još dvoje djece: kćer Ružu i sina Ljubu. Kako smo bili siromašni ja sam s nepunih 17 godina otišao na brod navigati. Kada smo pristali u New York, izašao sam vani i tamo ostao cijeli svoj radni vijek. Imao sam strica Matu koji mi je pomogao i našao posao u jednom restoranu u Harlemu. Radio sam samo s crncima, a kako je taj kvart bio na zlom glasu, policije baš i nije bilo tako da nisam morao strepiti hoće li me vratiti natrag u Jugoslaviju. Neko vrijeme sam radio i u restoranu našeg čovjeka - Šime Šokote iz Ždrelca, a onda sam vrlo brzo upoznao i svoju suprugu Mariju koja je također bila iz naših krajeva, s otoka Suska. Nakon pet godina dobio sam i državljanstvo, a u međuvremenu moja smo supruga i ja kupili kuću u Astoriji te dobili naše prvo dijete, sina Antonya te tri godine kasnije i kćer Viktoriju, priča Vito.
- U svom sam radnom vijeku sigurno promijenio najmanje 65 restorana. Stalno u potrazi za boljim radnim uvjetima i boljom plaćom, svjestan da pomoći ne mogu tražiti od nikoga, itekako sam znao zapeti, spreman raditi od jutra do mraka i po nekoliko poslova, prisjeća se Vito.
No, isplatilo se.
- Nije mi žao, svojim sam rukama stvorio sve što imam i danas mogu uživati u mirovini. Jedan dio godine sam u New Yorku, a drugi u mom najdražem Ždrelcu, okružen svojim ljudima, sretan da mogu doprinijeti razvoju mjesta, sretan da ljudi vole to što radim, da će rado uzeti poklon, da će rado sjesti sa mnom i baciti koju »ćakulu«. Što ćeš više od života, zaključuje s velikim osmijehom na licu.

 

Život u New Yorku

Kada god imam priliku družim se s našim ljudima u Americi. Najčešće na kuglanju i boćanju. Imamo i svoj klub mi s Pašmana - Klub otok Pašman i ponosan sam što je upravo naš klub prvi prikupio i poslao novac i robu u Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata, u Krizni štab Biograd. Nekada je bilo puno više klubova, no kako generacija nas koji smo došli direktno iz Lijepe Naše polako stari, a mladi su u nekom svom điru, iseljeničkih je klubova sve manje, no naš je stup oko kojeg se najviše okupljamo, naša poveznica – hrvatska crkva na Manhattnu, ističe Juravić.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)