Guitars by Nado

U posjetu majstorskoj radionici Nada Bajla, graditelja vrhunskih električnih gitara
Sunce kroz velika garažna vrata obasjava krš iverja, dasaka i metalnih strugotina. Povijen nad radnim stolom, Nado briše znoj što mu probija kožu na sljepoočnicama. U rukama drži komad mahagonija, nudi nas da i sami osjetimo drvo pod rukom:
– ‘Osjećaš li dubinu?’ – kaže kuckajući vrhom kažiprsta po drvetu – ‘svaki ovaj komad ima svoju frekvenciju, tako da već u startu možeš planirati kakav zvuk želiš, hoćeš li gitaru s jačim ili srednjim basevima, ili pak želiš nešto prštavije. Svako je drvo misterij za sebe’.
U takvim trenucima čovjek više od svega poželi drvo gledati Nadovim očima, i što se više trudi vidjeti ono što Nado vidi, manje mu to uspijeva. Ne vidi ništa, osim, naravno, cirkulara, ubodne pile i različite drvene građe. Uostalom, dva čovjeka rijetko kad jednako vide jednu te istu stvar. Tamo gdje ja vidim gomilu gluhe bezlične smrekovine, Nado vidi gitare koje prašte po uzavreloj pozornici, vidi prste na pragovima i nogu na pedali, ukratko, vidi prizor koji njega kao graditelja gitara pokreće.
U najsretnijim godinama rock n’ rolla u Zadru, tamo osamdesetih, kad bi se pričalo o gitaristima, najčešće bi se spominjali Neno Štokić, Gordan Barešić, Momo Buterin, Kizo Rudić i Nado Bajlo. Čast svima ostalima, ali to su onda bile i ostale klase. Kad se danas sjeti tih vremena, Nado skromno kaže: – ‘Teško je kod nas preživjeti od nekih svojih glazbenih infišacija. Moja gitaristička karijera je pokazatelj toga. Zato sam odlučio graditi instrumente. I živjeti za to’.
Od malena je uvijek nešto zabijao, pilio i turpijao. Iz daleka se moglo vidjeti kako će se taj zadarski dječak izroditi u ovo što je danas – “Uzeo bih komad daske i šperploče, pa bih rastezao gumice i dobijao neki čudan zvuk. To su moji skužili, pa mi je ujak za šesti rođendan poklonio gitaru. Onda je ona, ruku na srce, još šest godina skupljala prašinu dok se nisam sjetio kako bih mogao napokon početi svirati’.
S vremenom, Nado je izrastao u opakog gitarista. Ljudi su ga voljeli, svirao je gotovo zajedno sa svima iz svoje generacije. Bilo je to vrijeme ljetnih terasa i plesnjaka, bendovi su nicali po kvartovima i rock je hvatao jako dobar zalet. Međutim, jedna stvar je uvijek bila problematična. Gitare su naprosto bile strašan luksuz tog vremena, u dućanima ih nije bilo, a i onda kad bi osvanule u izlozima, cijena im je djelovala nedostižno.
Bas najlonskih žica
Tako se, silom prilika, Nado uhvatio gradnje glazbala. Prvi bas je složio s četrnaest godina. Bio je to početak nečega što će se kasnije izroditi u umjetnost.
Najveći izazov pred Nada je krajem devedesetih bacio njegov prijatelj Renato Švorinić, čuveni jazz basist. – ‘Upitao me mogu li mu napraviti električnu bas gitaru bez pragova, koja ima pet najlonskih žica, tijelo iz jednog komada i akustična svojstva’. Ta je ponuda u cijelosti razmaštala Nada Bajla. Osjetio je eros igre, iz koje će doslovce iz komada mahagonija i javora imaginirati jedan čitav glazbeni svijet. Nevjerojatna je lakoća ponekad vidjeti kako iz komada grubo raskoljene javorove grede čovjek može oživiti toliku krasotu.
Najprije je valjalo pronaći odgovarajući komad mahagonija za tijelo gitare: – Kad sam slučajno naletio na kovrčavi i čupavi komad, nisam ni znao što držim u rukama. Tek kad sam ga rastvorio vidio sam što je to. Dobio sam neponovljivo lijep komad drva, negdje iz korijenskog dijela, koji je bio upravo savršen za ono što sam zamislio’.
Tijelo je rađeno u tri sloja. Nado je raspilio komad mahagonija i na jednu polovicu stavio sloj javora pa preko toga ponovno sloj mahagonija: – ‘Na kraju sam tijelo premazao lanenim uljem. Ulje je bolje od laka jer tako pod prstima osjećaš drvo, ulje ulazi u materiju, na zraku se suši i stvrdnjava poput gume. Ulje zatamni drvo i istakne godove, dajući gitari poseban čar’. Kasnije je tijelo dobilo vrat kad je Nado iz Slovenije nabavio ravan i zdrav komad javora: – ‘Gitara bi bila još izuzetnija da sam imao ebanovine, ali nisam bio te sreće’.
Kako bilo, nakon godinu i pol mukotrpnog rada, Renato Švorinić je dobio prekrasnu bas gitaru, kompletno napravljenu ručno – instrument od kojeg zastaje dah: – ‘U vrat sam ugravirao i dva minijaturna dupina izbrušena od sedefa, pola centimetra ukopana u drvo’ – kaže umjetnik – To se inače radi laserima, a ja eto, sve to onako primitivno, na ruke…’
Zbilja, zastrašujuće je koliko on može raditi. To koliko je Nado Bajlo u stanju rintati posramilo bi dvojicu duplo mlađih od njega. Dok sjekirom žustro mlati po širokom komadu divlje kruške, iverje na sve strane frca oko njega, i lijepo vidiš da je u tog gospodina takva volja da će jednom valjda nešto raditi, modelirati, turpijati, brusiti, makar skicirati, i dok mu svećenik bude posljednju pomast udjeljivao. Rad je njemu naprosto veselje i napor oko izgradnje gitara mu uistinu nije mučan:
Živci plus volja
-‘Ljepota je u tome što gradim instrumente koje kasnije netko drugi može oživjeti na svoj način i kroz njih se ostvariti kao umjetnik. Sve su moje gitare zapažene, sve su bile na festivalima i koncertima, snimalo se na njima… zabilježene su za sva vremena i to je sjajan osjećaj, vrijedan napora kojeg proživljavam u garaži, vrijedan svih onih tisuća i tisuća radnih sati dok u samoći pokušavam stvoriti nešto’.
Nekad nije lako, potreban je vagon živaca da bi našao novo u poznatom, no Nado je rijetko u stvaralačkoj krizi, što vjerojatno može zahvaliti raznolikosti formi u kojima radi. Ako ga recimo, izmori rad na obradi drveta, otići će na drugi kraj garaže i tamo se dohvatiti nekog nedovršenog ukrasnog detalja. Neumorno skačući od mahagonija, jasena, smreke i johe do ebanovine, trešnje, kruške i smreke, on u svojoj majstorskoj radionici stvara strašću Casanove. Okružen žicama, ključevima, tremolima, kobilicama i pick upovima, odlučio se za svoj jedinstveni dizajn od kojeg u perspektivi želi stvoriti brand. “Guitars by Nado” – zvuči jako dobro.
U pravu je Renato Švorinić kad kaže da se vrijednost Nadovih gitara realno ne može procijeniti. Tisuću i pol eura. Ili dvije? Teško je reći. Stvar je naprosto u tome što kod nas nema pravog tržišta. I u tome je cijela tužna istina: – ‘Gdje god sam po svijetu s njom došao i svirao – govori Švorinić grleći vrat gitare – uvijek je ona plijenila pažnju i zvukom i izgledom. I svi su me uvijek zapitkivali odakle mi i gdje sam je kupio. Nisu mogli vjerovati da je ona djelo nekoga odavde, iz Zadra’.
Nado ne osjeća nelagodu autora iz jedne male zemlje. Svjestan je kvalitete koja izlazi iz njegove majstorske radionice. Ljepota je u njegovu svijetu zakopana u drvetu: – ‘Drvo je živo i kad umre’ – kaže umjetnik – ‘ to je zbog vlage u njemu. Drvo onda “radi”, širi se… nadam se da ću se i ja širiti skupa s njim’.
Rorry Galagher je jednom prilikom rekao: “Gibson je najbolja gitara na svijetu. No Fender je kao žena. Nikad ne znaš što hoće”. Pitam se što bi stari Rorry rekao da je imao priliku krotiti Nadovu gitaru. Možda bi je poželio do beskraja.