Paolo Di Milan

Vratila se Liga prvaka. Utorak i srijeda opet imaju smisla. Zeleni travnjak odmara nam oči, neke lijepe akcije pune nam srca, a neki podaci od kojih nam u životu baš i neće biti neke koristi pune nam mozak.
Jeste li primijetili, dragi moji, kako najmanje golova pada u utakmicama koje prenosi HTV? Zlobnici bi rekli, to je tako kad uvijek prenose utakmice u kojima igra Milan. E, pa to nije slučaj ove godine. Nema Milana. Fiorentina se progurala u zadnjem kolu. I još Roma, Juventus i Inter od Serie A. Znam ja da neki baš ne vole talijanski nogomet, ili baš ne vole Milan, ili baš ne vole Pippa Inzaghija. Ni ja ga baš ne volim. Da se mene pita, njegovo valjanje preteklo bi Cruiseovo prenemaganje u bilo kojoj utrci za Oscara.
Ali, ne možete ne priznati da Milan fali. To je klub velikih rezultata, “gospodskog” držanja, klub koji godinama “piza” na ljestvici najboljih, klub koji igra i srcem i mozgom, u kojem pojedinci nikad nisu iznad velikog imena, i u kojem su “desetke” prave desetke. Dobro, osim kad ju je na leđa stavio Rui Costa i misteriozno prestao davati golove.
To je klub za koji Paolo Maldini igra od svoje šesnaeste. Ni on, poput velikog Franca Baresija, nikad nije obukao neki drugi dres. Pravi kapetan stup obrane, nikad divljak i kostolomac. I njegova ruka u zraku, baš kao ona Tonya Adamsa u Arsenalu, značila je nepogrešivo samo jedno – protivnicima ne gine zaleđe. Kad se ispremiješaju slova njegova prezimena dobije se Di Milan (“Milanov”).
Svi u obitelji su “rossoneri” od glave do pete. Otac Cesare bio je igrač i trener. Paolo je najavio “mirovinu” od lipnja. No, nema straha, mali Christian Maldini s kopačkama na nogama spremno čeka smjenu generacija.
Svi koji su igrali u Milanu, a bilo ih je velikih i bilo ih je puno, pričaju o klubu kao o instituciji nogometa. Kao velikoj tvornici u kojoj se puno radi na sve strane, ali zna se što je najbitnije. Uvijek i jedino nogomet.
I zato jednostavno nije fer da Milana nema u Ligi prvaka. Kako nije fer? Nije fer kao što, na primjer, nije fer što igrači ne smiju skinuti majicu kad daju gol jer će dobiti žuti karton. Kao što nije fer da Blanka naniže trideset i nešto pobjeda i onda u Pekingu osvoji srebro. Kao što nije fer da Alfe kao najljepši automobili naprijed moraju imati tablice za koje nemaju “predviđenog mjesta” i koja ih poružnjuje. Eto, tako nije fer što se dogodine finale Lige prvaka igra u Rimu, a Milan nema šanse do njega doći.