Priče iz prošlosti i svjetionici budućnosti

Slika korisnika admin
zadar1
Filip BRALA
Zadru uronjenom i more i njegovim stanovnicima, tisućljećima okrenutim moru, ono je danas na neki čudan način dalje nego ikad

U Zadru se već drugi tjedan održavaju programi manifestacije "Zadar more", u kojima se predavanjima, pjesmom, filmskim projekcijama, prezentacijama i kulturnim i gastronomskim sadržajima opisuju, propituju, promovi9raju, predtsavljaju i opisuju najrazličitiji sadržaji života ovoga grada i njegove okolice koji su oslonjeni na maritimno. Kao lajtmotiv provlači se pritom ideja kako je Zadru uronjenom i more i njegovim stanovnicima, tisućljećima okrenutim moru, ono danas na neki čudan način dalje nego ikad. Očito je da u današnjim vremenima odnos grad-more, čovjek-brod, otok-kopno i slično prolazi kroz svojevrsnu metamorfozu u kojoj svakodnevno ili sadašnje, postaje prošlo i tradcijsko. Proces koji se zapravo neprestano odigrava u svim životnim područjima i u svim vremenima ali ga zbog trajanja našeg ljudskog vijeka često ne zamjećujemo ili ga iz istog razloga doživljavamo sudbonosno. Ono što bi se u kontekstu spomenute manifestacije moglo označiti kao također bitna poruka je da prošlo ne mora samim time postati i zaboravljeno, odnosno da ono što je staro ili starinsko nije samim time i zastarjelo te da tradicija može pronaći nove oblike svoga života u suvremenosti, samo ako joj to bude dopušteno.

 Nužnost plovidbe

 Mjesta na kojima sva problematika odnosa čovjeka i mora te društva današnjice prema životu na moru i uz more (a i od mora) možda najviše dolazi do izražaja su otoci. "Navigare nescesse est", na otoku nije jedna od bezbrojnih latinskih fraza za đačku mnemoniku, nego jednostavna i svakom razumljiva svakodnevna istina - ploviti se mora.

 Upravo na otoku uviđa se sva dubina promjene koju je doživio odnos prema moru na istočnoj obali Jadrana, a posebice je pritom zanimljiv upravo zadarski arhipelag koji zajedno sa šibenskim čini najgušću koncentraciju otoka na čitavome Sredozemlju. Na žalost, kako je u nekoliko navrata u obraćanjima javnosti istaknuo i prorektor Sveučilišta u Zadru, prof. dr. Vladimir Skračić, sve dosadašnje ozbiljne mjere Vlade da ulaganjem u infrastrukturu u svim njezinim vidovima te znatnim poboljšanjem prometne povezanosti s kopnom, zadrži život na otoku nisu urodile željenim rezultatom. Najbolje to vidljivo na primjeru broja školske djece koji je u zadnjih deset godina sa stotinu spao na četrdesetak.

 Zaključak koji se nameće iz takvoga stanja jest da se život na otoku treba iznova osmisliti, da je ono što mu treba svakako jest i bolja infrastruktura i veza s kopnom ali i strategija. Život na otocima treba biti iznova osmišljen. Njemu puno više od dosega nedostaje sadržaj.

 Da bi čovjek znao kamo ide, nužno mu je znati odakle dolazi. Isto tako je u promišljanju otočne budućnosti, njihova prošlost dobar ilustrator i koristan savjetodavac. Meandrirajući zadarskim arhipelagom kroz vrijeme, nailazimo na mnoge zanimljvie činjenice, gdjekad tek anegdote koje poput još jednog nezaobilaznog otočnog simbola - svjetionika, pokazuju moguće putove u današnje vrijeme.

 Krapina na Dugom Otoku

 Počnimo u toj šetnji najprije od javnosti nedovoljno poznate činjenice da zadarskih otoka prije (geolozi bi rekli samo) dvadeset tisuća godina nije ni bilo oni su bili vrhovi planina iznad plodnih nizina Zadarskog, Srednjeg, Iškog i ostalih kanala u kojima su pasla stada velikih goveda, glavne hrane za stanovnike stiješnjene uz vrhove brda kako pokazuju istržaivanja u spilji Vlakno na Dugom Otoku. Rezultati dosadašnjih, zapravo probnih istržaivanja već su pokazali da bi ovdje moglo biti riječi o "novoj Krapini", samo kad bi se za nastavak radova pronašla neizbježna financijska sredstva.

 Razdoblje mezolitika, srednjeg kamenog doba, ponovno nas upućuje na Dugi otok, njegov sjeverozapdani dio oko Velog Rata gdje je cvala onodobna industrija, jasno kamena, s kojom su se ospkrbljivali na širem prostoru jadranskoga bazena, a možda i dalje. Svakako zanimljiva informacija u vremenu kad je većina alata kako kopnu, tako i na otocima "made in China". Pogotovo što mezolitski nožići, niti danas, nakon više od deset tisuća godina nisu izgubli svoju uporabnu vrijednost pa se s lakoćon nose i sa suvremenim izumima kao što je plastika, artefakt koji će zbunjivati arheologe u ono vrijeme kad naše doba postane nečiji mezolitik.

 Volovi na palubi

 Tisućljeća i to puna života protiču od srednjeg kamenog doba do vremena Liburna kad na otocima zadarskoga arhipelaga živi njihova izvorno pomorska kultura koja neko vrijeme proteže svoju thalasokrateiu na čitav Jadran i dio Jonskoga mora. Liburnska pomorska znanja i vrhunsku brodogradnju kasnije su preuzeli "kopneni" Rimljani s čime je ušla u cjelokupnu pomorsku baštinu Mediterana, a ne treba sumnjati da su librnske tradicije nastajale upravo na ovom, njihovom izvornom području, u plovidbi zadarskim kanalom, Sedmovraćem, Virskim morem i Podvelebitskim kanalom. Malo je poznato također da su Liburni prvi izumitelji mehaničkog pogona na moru, brodova lopatara, s time da kotače nije naravno pokretala para, nego volovi koji su okretali postrojenje na palubi broda.

 U rimsko doba zadarski otoci popstaju ono što će biti još dugo stoljeća i što je potpuno drugačije od današnje situacije. Proizvođači, a ne potrošači. Mjesta s kojih se opsrkbljuju kopnena naselja, gradovi i središta. Ugljan i Pašman sastavni su djelovi zadarskoga agera i to, kako pokazuju najnovija otkrića u Mulinama, njegovi izuzetno važni i vrijedni djelovi. Antički otok, otok hranitelj, pojava je kojoj bi se u današnjim razmišljanjima možda trebalo posvetiti više pozornosti.

 S krajem antike i seobama naroda, otok nije više samo hranitelj nego i spasitelj. Jedino sigurno mjesto gdje se građanin može skloniti od neplovnih barbara ali i drugih razloga nesigurnosti i teškoće života na izloženome kopnu. Senjani, Zadrani, Salonjani i mnogi drugi, svi oni u trenutcima najvećih opasnosti nalaze skloniošte na otoku, proces koji će se ponoviti stoljećima kasnije u vrijeme turskih osvajanja.

 Kroz svo ovo vrijeme na otoku je i središte ribarstva, o čemu svjeodči i nalaz osti iz uvale Pocukmarak na Silbi iz rimskoga doba. Ribarstvo se nastavlja razvijati i u Srednjem vijeku, a k tome valja pridodati i solane o čijim zakupima i važnosti u ekonomskom životu tadašnjeg Zadra svjedoče bezbrojni pisani tragovi iz kancelarija zadarskih notara.

 Ribari u svađi

 Iz 1501. godine sačuvan nam je važan dokument o otočnom ribarstvu iz kojeg se mogu iščitati i neke druge, opće prilike života u to doba. Tad je naime došlo do parnice ribara Oliba, Premude, Škarde, Silbe, Ista, Solina, Polja, Božave, Brbinja, Savra, Sestrunja i Žverinca koje su predvodili ribari s Molata i iz Velog i Malog Rata, protiv ribara s Iža oko prava ribarenja u uvalama Molajšćici na Molatu i Saharunu na Dugom Otoku. Navedena mjesta posjedovala su tada preko 200 trata, odnosno mreža, od čega je devet bilo na Ižu. Iz navedenog je sasvim jasno da je ribarstvo u šesnaestom stoljeću bilo razvijena i ozbiljna privredna grana koja nije služila samo prehranjivanju stanovnika otoka, nego je značajno sudjelovalo u tadašnjem gospodarstvu cijelog zadarskoga kraja koji upravo u to doba postaje sve ozbiljnije ugrožavan od Turaka. A da bi građani Zadra bili sigurni u kvalitetu ribe koje kupuju bio je osmišljen posebni postupak. Pred zatvaranje ribarnice, nadležni gradski službenik obišao bi sve prodavače i svoj ribi koju bi zatekao u prodaji velikim škarama odrezao rep. Tako bi se sutradan znalo da je riba s odrezanim repom jučerašnja.

 Zajedno s ribarstvom na otocima je, međutim, cvalo i stočarstvo. Godine 1505. na otocima Žverincu, Sestrunju i Rivnju spominje se 968 komada sitne stoke koju je u najam uzeo Pavelović iz Sestrunja, drugi podatak iz te godine govori o 1.238 glava "sitnog blaga". Još je zanimljiviji podatak da je 1759. na Sestrunju bilo 22 vola, 26 krava i teladi, 300 ovaca i koza te 22 magarca. Na istom otoku je 1981. bilo tek 105 ovaca i koza i 78 komada peradi koju se u prošlosti nije niti popisivalo. 1759. popisivana je i stoka na Pašmanu te je utvrđena nazočnost 607 komada stoke krupnog i 3930 one stinoga zuba.

 Ne smije se ne spomenuti i brodarstvo koje je najviši stupanj doživjelo na Silbi, pogotovo u 18 stoljeću kad je tonaža silbljenskog borodovlja bila veća od ukupne tonaže brodova Zadra i Šibenika! Tadašnji putnici opisuju Silbu kao mjesto koje je "više nalik gradu nego selu" i u kojem tada nalazimo mnoge sadržaje koje bi danas nazvali urbanim. Krajem XIX i početkom XX stoljeća brodarstvo se razvila i na Istu te Olibu.

 Od zastarjelog do tradicijskog

 Ova mala i kratka šetnjica zadarskim arhipelagom u prošlosti predstavlja tek doista veoma malen djelić svega onoga što bi se o otocima u prošlosti moglo napisati i što nam na povijesti svojstven način govori o mogućnostima koji na otocima postoje. Pritom je vjerojatno najvažnija činjenica da se ne stoljećima nego i tisućljećima na otocima proizvodilo i ne samo za vlastite potrebe, nego i za opskrbu kopnenih tržišta, u dobu bez motora, elektrike ili mobilne komunikacije.

 U novom osmišljavanju života na otoku, danas svakako pretežitu ulogu ima turizam na kojemu se temelji većina planova razvoja iako se pritom uvijek valja podsjetiti riječi izgovorenih na nedavno održanom stručnom skupu o otoku Ravi: "nemojte da turizam na otocima bude monokultura". I doista, turizam bi otoku i otočanima terbao poslužiti prvenstveno kao najbliže i najjednsotavnije tržište. I to tržište za proizvode nastale na samome otoku kojih danas ima doista premalo. Primjeri kao što su Žampere na Dugom Otoku ili "Jurjević vina" na Silbi pokazuju da je proizvodnja na otocima moguća i danas i da tamo mogu nastati vrhunski proizvodi.

Kako je kazano i na osnivanju udruge "Drveni brod", ne može se niti treba danas ljude tjerati da plove isključivo na jedra i vesla, što ne bi nitko niti prihvatio, ali se tradicijski načini plovidbe mogu i trebaju uklopiti u privređivanje i život suvremenoga čovjeka i u gradu i na otoku. To vrijedi i za mnoge druge djelatnosti, a upravo u njihovom prevrednovanju i pretvaranju iz "zastarjelog" u tradicijsko ili faksimilno obnovljeno, mogu nam puno pomoći i bezborjne crtice iz još uvijek nedovoljno istražene otočne prošlosti.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno