Ratko Petrić za uvredu tužio Vinka Srhoja

Slika korisnika admin
kreso_cosic_spomenik
Kip Krešimira Ćosića u Jazinama jedan je od kritiziranih projekata

Novinska polemika koja se od svibnja 2005. do svibnja 2006. godine u Slobodnoj Dalmaciji, a potom u i Zadarskom listu, vodila između akademskog kipara Ratka Petrića i sveučilišnog profesora i likovnog kritičara dr. sc. Vinka Srhoja svoj epilog dobit će na sudu. Srhoj je, naime, napisao kritiku i u više ju navrata, pa i u razgovoru za Zadarski list tijekom "godine polemike", spremno obrazlagao. Kritika se odnosi na kip Špire Brusine na obali Petra Krešimira IV., spomenik Franji Tuđmanu u Diklu, kip Krešimira Ćosića u Jazinama i šesnaest bisti istaknutih Zadrana u perivoju Gospe od zdravlja.

 Petrić je, doživjevši Srhojevu kritiku njegovih spomenika postavljenih u zadarskom javnom prostoru kao "sadističko maltretiranje", Srhoja tužio za uvredu pred Prekršajnim sudu u Zadru. Još dok je javna polemika trajala, Srhoj je, također u novinskom prostoru, izrazio uvjerenje kako su se stekli uvjeti za sudsku tužbu. Pri tom je, međutim, mislio na neslane epitete kojima je njega i njegovu obitelj "okitio" Petrić. Nakon što je početkom listopada propao pokušaj mirenja, sudska rasprava zakazana je za početak prosinca.

 Zašto je tužio Petrić?

 O sadržaju tužbe Srhoj nije želio razgovarati budući da je od strane odvjetnika upozoren kako mu to, dok postupka traje, nije dopušteno. Svoje razloge za finaliziranje novinske prepiske pred licem pravde spremno je, međutim, pojasnio Petrić, dodajući kako je mogao, ali ipak nije, tužiti i Zadarski list.

 - U tekstu o Jurkićevom spomeniku u Arbanasima Srhoj sintetizira sve ono što je govorio o meni u ranijim tekstovima i navodi da su moje biste vrtni patuljci i da je sve zlo što je nastalo u Zadru počelo od mojeg Zoranića. Riječ je o jednoj, možda dvije, kartice teksta i to nakon četiri, pet godina sadističkog maltretiranja. Ne znam je li igdje u svijetu ijedna javna osoba na takav način pet godina bila proganjana. Zamislite da je netko pet godina proganjao Krležu! Taj je tekst bio fitilj, kazao je Petrić navodeći kako mu je od strane odvjetnika objašnjeno da prolaskom tri mjeseca od trenutka objave ističe rok u kojem je moguće podići tužbu za uvredu temeljem novinskog teksta.

 Pojasnio je pritom kako tekstovi koje je Srhoj objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji i Zadarskom listu, doduše nisu predmet tužbe, no i kako to ne znači da neće biti korišteni kao dokazni materijal.

 Srhoj u razgovoru za Zadarski list, međutim, ističe kako Petrića nikad nije vrijeđao, već se bavio svojim poslom kritičara koji se bavi umjetnošću 20. stoljeća.

 - I ranije sam pisao o Petriću. Mnoge su moje kritike bile afirmativne. Uostalom, ja sam i doktorirao na temu grupe Biafra čiji je on osnivač. Ovo govori u prilog tome da nemam skrovite namjere da ga napadam. Smatram, međutim, kad je riječ o skulpturi, da mu ne leži klasična spomenička skulptura i da je jedino što u njega vrijedi njegovo bijafransko razdoblje gdje je autentičan. To ne osporavam. Smatram da su sve njegove javne skulpture, kojih je u Zadru blizu 25, loše proporcionirane. Radi se o oblikovanju koje je puno mana u smislu da samo oplošje kipa realizira kao jednu pretjerano stiliziranu cjelinu pri čemu ne zna oblikovati materijal, pojašnjava Srhoj ponavljajući kako su "sve Petrićeve skulpture napravljene bez javnog natječaja i bez postojanja drugih kandidata, direktnom pogodbom Gradskog poglavarstva s kiparom".

 Zašto nije tužio Srhoj?

 Iako se ova konstatacija, više nego li upiranjem prsta na kipara, može smatrati kažiprstom usmjerenim prema Gradu Zadru, odnosno vlasti koja gotovo dva desetljeća zadržava kontinuitet na Narodnom trgu, Petrić je, u skladu s onim što je u javnoj prepisci odgovarao i Srhoju, za Zadarski list bio spreman navesti niz primjera kojima se, poput Michelangelovog ili onog Jurja Dalmatinca, ideja javnog natječaja vezanog uz umjetničku ekspresiju u javnom prostoru dovodi do apsurda.

 - On se (Vinko Srhoj op.a.) stalno skrivao iza toga da je povjesničar umjetnosti, ali bilo je to prizemno pljuvanje po meni. Dan nakon što je objavljena moja monografija dao je izjavu za internetski portal u kojoj kaže da sam unakazio Zadar, a to ne stoji. Zadar može samo biti ponosan. Za mnom je 40 godina rada. Već 1969. godine sam, još dok sam bio student, Zadru poklonio kip Petra Zoranića, Ćosića sam poklonio, a biste (u perivoju Gospe od zdravlja op.a.) sam između 2000. i 2002. radio u pola cijene, navodi Petrić dodajući kako je kao svjedoke na sud spreman dovesti strane i domaće timove kritičara kako bi posvjedočili u korist njegove umjetnosti.

 Na upit koji novčani iznos sudskim putem traži od Srhoja, Petrić odgovara kako on "ne traži ništa".

 - Ja sam sve predao odvjetniku i on traži neku naknadu, a meni ni kuna treba od Srhoja. Htio sam taj novac, ako do toga dođe, pokloniti u humanitarne svrhe, ali mi je odvjetnik objasnio da se novac dobiven u sudskom postupku ne može na taj način koristiti. Ukoliko ga ne bude htjela uzeti neka ustanova koja se bavi humanitarni radom, možete slobodno napisati da ću ga baciti u more. Mislim da postupak ionako neće tako brzo završiti, dodaje.

 Ako se tijekom polemike u novinama Petrić mogao osjetiti uvrijeđenim Srhojevim kritikama, svakako se, i to na vrlo osobnoj razini, uvrijeđenim mogao osjetiti i Srhoj. No, iako je mnoge Petrićeve riječi, kako je javno i kazao, ocijenio utuživma, ipak tužbu nije podigao.

 - Nastojao sam da polemika koja se razvila u novinskom prostoru, u novinskom prostoru i ostane. Ne uključujem sud čak ni u slučajevima kad sam osobno uvrijeđen kao što je ovaj. U pravilu nikad ne tužim zbog novinskog članka. Točno da sam naveo kako su Petrićevi navodi sudski utuživi, ali nisam rekao da ću tužiti.

 Petrić ne skriva da Srhoju "nije ostao dužan".

 - Odgovorio sam mu na sve. Možda je bilo i pretjeranih izraza, ali bio sam izazvan prizemnim izrekama, u svoju obranu govori Petrić.

 Tko je (o) kome što rekao?

 Želimo li tražiti što je to uvredljivoga Srhoj napisao o Petriću, valja kazati kako u novinskoj prepisci nema osvrtanja na osobnost kipara. Prenijeti možemo kako je Srhoj, u Slobodnoj Dalmaciji od 21. svibnja 2005. godine, ustvrdio kako Petrićev "prelazak iz bijafranske grotesknosti u spomeničku ozbiljnost jednostavno nije uspio". Većinu njegovih spomenika, uz spominjanje "zanimljivih izuzetaka figurativnog predznaka" nazvao je "za akademskog kipara traljavo izvedenima". Zamjera mu neprirodnost kretnji i psihološku bezizražajnost lica, a njegovu sposobnost naziva "prosječnom ili upitnom".

 Same kipove Srhoj, međutim, nije štedio.

 "Brusina je prikazan kako sjedi na bitvi i promatra nekakvu školjku u rukama. Tijelo mu je povijeno otprilike onako kako bi se ugibala kakva biljka, pa bi se i ruke i noge prije mogle prispodobiti granama stabla nego ljudskim ekstremitetima. Problem je i u oblikovanju površine. Brusina kao da je na sebe navukao gumeno odijelo, a ne građansku opravu, dok su reveri, te završeci rukava i nogavica više "nacrtani" nego izmodelirani (...) Iako skulptura (Petra Zoranića op.a) ima nešto od vitalne robusnosti jedne snažne osobnosti, nespretno skraćivanje nogu učinilo je ovaj zanimljiv kip vizualno nezgrapnim. Spomenik Krešimiru Ćosiću u Jazinama boluje od istih bolesti od kojih i Brusina na rivi. Naime, ponovo je donji dio tijela riješen na odrvenjujući Petrićev način. I dok Brusinini prepone i noge izgledaju invalidno, kao oduzeti dio tijela, Ćosićevi donji ekstremiteti su poput nepomičnih stupova koji ne slijede kretnju izbacivanja lopte. Petrićev veliki problem su i ruke koje nalikuju kandžama, jednako kod Ćosića kao i u sklopljenom položaju kod Tuđmanova spomenika. Opći je dojam kako je zadarski "perivoj od slave" (šesnaest portretnih bisti u Perivoju Gospe od zdravlja op.a.) neka vrsta dječje slikovnice sa strip junacima koje valja polijepiti u povijesni album.", piše Srhoj.

 U Slobodnoj Dalmaciji od 4. lipnja 2005. Petrić Srhojevu kritiku naziva "bljuvotinom", njegov stil "zadrtim pseudoznanstvenim pljuvanjem", a njega samog "brbljivim smetalom", "sinekom oficira JNA", "dotepencem s Hvara", "grebatorom", "gnjavatorom" i "šporkaćunom". Čita se tu i podcjenjivanje profesije likovnog kritičara za koju Petrić lakonski konstatira "neš' ti profesije", pa i optužbi za navodni nepotizam u obitelji Vinka Srhoja.

 Petrić potom odgovara kako "Ćosić ne izbacuje loptu, nego se sprema to učiniti, namješta loptu, a nogama traži uporište, opušteno, s osmjehom koncentrira se", te kako su "sklopljene ruke s jagodicama prstiju Tuđmanov sasvim privatni i osobni pokret i najautentičnije svjedočenje o čovjeku koji je postao hrvatski predsjednik".

 U otvorenom pismu od 11. lipnja iste godine Srhoj će odgovoriti kako mu otac nije bio u JNA i ustvrditi kako mu "za procjenu Petrićeve skulpture baš ništa ne znači je li on izvanbračni sin lokalnog zadarskog fašista ili nije". Petrić se potom 11. listopada , izlazeći iz kolosijeka rasprave o kipovima i bistama u zadarskom javnom prostoru, javlja ogledom o 17. triennalu hrvatskog slikarstva "Plavi salon", pišući o tome kako nije uspio doći do kataloga i plakata izlobne Nine Ivančić, te iznoseći svoja razmišljanja o frekventnosti i sadržaju "Plavog salona", pa i o samom nazivu triennalea, o moderni, postmoderni, neomoderni i transavangardi. Postavljajući retoričko pitanje "zašto Plavi salon nije bijeli", Petrić navodi kako je "bijela boja bjeloočnica na zakolutanim očima kada se izgovori ime Srhoj".

 "Ako baš želi biti osoban, a ne principijelno raspravljati o izložbi, neka se samo prisjeti da je trijenalnu i selektorksu, a ne revijalnu i bijenalnu koncepciju uveo kolega dr. Antun Travirka kojemu je svojedobno, u nastupu bijesa, isti Petrić demolirao stan", odgovorio je 18. listopada 2005. Srhoj na Petrićevo retoričko pitanje "zašto triennnale", pojašnjavajući potom kako je "izlišno raspravljati s Petrićen zašto triennale nije biennale ili annale, jer to nije pitanje nečijeg hira nego realnih mogućnosti Zadra i države da izfinancira Salon i nepostojanja radnog tima koji bi nosio vrlo zahtjevne izložbe kao što su Plavi salon i Čovjek i more."

 Već 25. listopada 2005. Petrić odgovara kako je laž da je u nastupu bijesa demolirao stan dr. Travirke i poziva ga neka "da izjavu kako je ova Srhojeva izjava laž". Istinabog, dr. Travirka to nije učinio, a Petrić u razgovoru za Zadarski list pojašnjava kako mu je, međutim, kazao kako je to stoga što se nikad ne javlja u novinama. Odgovara Petrić potom i na raniju Srhojevu primjedbu o dobivanju poslova mimo javnog natječaja, ali - zagrebačkim primjerom:

 "Nakon Meštrovića imam u Zagrebu najviše skulptura; "Kapi" na savskom nasipu, portret-figuru Chaplina ispred Kinoteke, Stablo (brončano) u parku plivališta "Mladost", spomenik slikaru Josipu Račiću, skulpturu slova u okviru kiparske kolonije. Tri od njih dobio sam na natječaju".

 Pet dana kasnije Srhoj će odgovarajući Petriću ponoviti kako je potonji demolirao stan dr. Travrike stavljajući mu u zasluge da "nije došao s namjerom da ga demolira". Dodat će i da je, "ako već idemo u detalje, sjedalicom odalamio kolegu slikara i razbio mu nos", te da je "hrana koja je bijesnom kiparu servirana sa stola završila po zidovima". Na stranu ova zgoda, Srhoj će u ovom otvorenom pismom pozvati Zadarski list, u kojeg je polemika preseljena iz Slobodne Dalmacije, da prepisku prekine jer je "obilovala osobnim diskvalifikacijama i uvredama od kojih su neke i sudski utužive". Također će podsjetiti kako je stao na Petrićevu stranu kada "svojedobno" gradske vlasti Petriću nisu dopustile izlaganje jednog rada ispred Gradske lože.

 "Ne sjećam se da je Petrić tada ustao u obranu gradskih struktura koje sam u svom dobro poznatim stilu "izvrijeđao" braneći kiparevo pravo da rad izloži i izvan galerijskog prostora. Naravno, tada je Petriću moje omalovažavajuće pisanje bilo prihvatljivo jer je on bio "žrtvom" nerazumijevanja zadarske sredine. Nije se okomio na mene ni kada sam u istom tekstu upozorio na incident s njegovom ranijom izložbom koja je zatvorena prije propisanog datuma jer su gnjevni općinari odlučili skinuti tog Petrića koji provocira s temama o birokraciji". 

 TUŽENI TEKST

Tekst koji je postao predmetom tužbe Srhoj je u Zadarskom listu objavio 2. lipnja 2006. godine u povodu postavljanja spomenika autora Ante Jurkića pred crkvom Gospe loretske u Arbanasima.

 "Zla sudbina Zadra kao grada spomeničke nakaznosti počela je s 'nultom godinom' kada je pred crkvom sv. Krševana postavljen spomenik Petru Zoraniću, tom 'michelinu' oblikovne nezgrapnosti kipara Ratka Petrića, a nastavila u novije vrijeme 'odrvenjenim' Krešimirom Ćosićem u Jazinama, strahotnim Freddy Krugerom koji samo podsjeća na prvog hrvatskog predsjednika u Diklu, stripovanim 'zadarskim Zrinjevcem' u perivoju Gospe od zdravlja i Špirom Brusinom, 'čovjekom od gume' od istoga autora", stoji u tom tekstu.

 Iz onoga što je kazao sam Petrić valja zaključiti kako je upravo ovo navod koji ga je potakao na tužbu zajedno s usporedbom njegovih bisti s vrtnim patuljcima i karakterizacijom njegovih kipova infantilnima.

 Čitajući tekst stječe se, međutim, dojam kako je Petriću posvećen uvod imao poslužiti kao preludij kritici Jurkićevog spomenika doseljenju predaka današnjih Arbanasa, budući da Srhoj, prije nego li će se posvetiti stručnoj analizi djela, navodi kako je Jurkić kipar koji "„"čak izmamljuje uzdahe za vremenom kada je javnim prostorom 'haračio' Petrić, jer Jurkićeve su sposobnosti otprilike na razini Petrićeva šegrta, a u svakom slučaju daleko od bilo ikakvog ozbiljnog spomeničkog oblikovanja".

 ZAKON I KAZNA

Kad je u pitanju uvreda (članak 199. KZ), zakonodavac propisuje kako se onaj koji "drugoga uvrijedi putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog kojeg je uvreda postala pristupačna većem broju osoba, ima kazniti novčanom kaznom do 150 dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci".

 No, zakonodavac kaže i kako se uvredom (članak 203. KZ) ne može smatrati sadržaj "koji je ostvaren ili učinjen dostupnim drugima u znanstvenom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji, u obavljanju službene dužnosti, političke ili druge javne i društvene djelatnosti, u novinarskom poslu, u obrani nekog prava ili zašiti opravdanih interesa, ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se ne radi o ponašanju koje je imalo cilj naškoditi nečijoj časti i ugledu".

U ranije spomenutom članku 199. u stavku 3. navodi se i kako "ako uvrijeđeni uzvrati uvredu, sud može oba počinitelja osloboditi kazne".

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno