Samo 0,02 posto hrvatskih studenata koristi prednosti studiranja po “Bolonji”

Tu su stipendije, ponude, mogućnosti… Trebate se početi informirati, odnekud krenuti. Sve je tu za vas, nemate što izgubiti. Na kraju priče nije bitan ni prosjek, ni dvojka u indeksu ni poznavanje jezika, sve će to doći na svoje. Najbitniji su volja i želja, zaključio je Batović

Od ukupno 13 studenata koji su bili na predavanju na temu “Uloga Bolonjskog procesa u razvoju europskih integracija” njih 12 nikad nije posjetilo web stranicu Ureda za međunarodnu suradnju niti se više interesiralo o studiranju u inozemstvu, a kamoli to učinilo ili sudjelovalo u razmjeni studenata. Jedina koja je svoj “put” na studiju u inozemstvu ostvarila je Ana Šašek, studentica povijesti i predsjednica Studentskog zbora Zadarskog sveučilišta. Samo njih troje od trinaest putovalo je u pet ili više zemalja Europe u svom životu. Pitanje se jasno nametnulo – zar nije studiranje vrijeme kada čovjek želi putovati i putuje i nije li Bolonjski proces upravo u službi putovanja, otkrivanja novih “horizonata”, stvaranja kontakata i upoznavanja drugih načina rada, kao i usavršavanja na polju izabranog studija?
Razvoj sustava obrazovanja
Upravo ta pitanja, iako više-manje retorički, postavio je dr. sc. Ante Batović, profesor s Odjela za povijest, koji je u četvrtak navečer održao predavanje koje nije privuklo veliki broj studenata. On je okupljene upoznao sa začecima europskih integracija, s osnivanjem Zajednice za ugljen i čelik (1951.) koja je postala temelj kasnijeg osnivanja Europske unije i njenim širenjem. Paralelno s time govorio je o razvijanju sustava obrazovanja te ugovorima koji su ga regulirali, objedinjavali i na kraju standardizirali u Bolonjski proces kojem je hrvatska pristupila 2001., a u primjeni je od 2005. godine.
Nakon upoznavanja s poviješću obrazovnih sustava u Europi uslijedili su za Hrvatsku prilično razočaravajući statistički podaci. Među njima “bode oči” podatak da tek 0,02% hrvatskih studenata studira u inozemstvu, a njih 0,3% je u programu međunarodne razmjene.
– Cilj Bolonjskog procesa je razmjena studenata, a u slučaju Hrvatske to ne funkcionira kako treba. Nismo uveli ‘Bolonju’ da bismo izmislili toplu vodu, nego zbog transfera iz jednog sustava obrazovanja u drugi, istaknuo je Batović i osvrnuo se na anketne podatke o razlozima slabe, gotovo nikakve primjene “Bolonje” u praksi.
Zašto ne idemo vani?
Prvi razlog neodlaska hrvatskih studenata na studij u inozemstvo je nezainteresiranost. Na ljestvici onih koji ne odlaze na studij vani zato što nemaju sredstava, Hrvatska je na drugom mjestu, odmah iza Bugarske. Po postotku ljudi koji ne idu vani jer nemaju dovoljno informacija Hrvatska je na prvom mjestu!
U isto vrijeme kao glavni razlog zbog kojeg bi otišli u inozemstvo mladi u Hrvatskoj navode nemogućnost zapošljavanja u svojoj zemlji.
– Tu su stipendije, ponude, mogućnosti… Trebate se početi informirati, odnekud krenuti. Sve je tu za vas, nemate što izgubiti. Na kraju priče nije bitan ni prosjek, ni dvojka u indeksu ni poznavanje jezika, sve će to doći na svoje. Najbitniji su volja i želja, zaključio je Batović.