NOVI ŽIVOT Agata Verbič: "Bilo je večeri i noći kada sam se molila Bogu da se ujutro niti ne probudim, da završi tu agoniju!"

Slika korisnika mkvanja
Devet godina iza uspješne transplantacije bubrega
Nakon transplatacije susrela sam se s potpuno drugačijim emocijama. Bila je tu zahvalnost prije svega, zbunjenost najviše, onda sreća jer je sve to napokon iza mene, a onda tuga. Tuga koja vam se uvuče u srce. Rekli su mi da je moja donorica iz Varaždina i da je imala 49 godina. Bila je to neopisiva tuga jer je jedna obitelj ostala bez svog najmilijeg, jedna majka bez svog djeteta, muž bez supruge, a najviše me pogodila jedna misao - dijete je ostalo bez majke … Osjećaji, emocije su izmiješane toliko da ih ne možete držati uopće pod kontrolom. Tu je pomalo i utjecaj terapije imunosupresije, ali najviše ipak sam karakter. Svake godine na taj dan, dan mog novog života, a njezine smrti, naviru osjećaji, govori Verbič
Arif SITNICA
Ne prestaje utjecati na svijest kod ljudi vezano za darivanje organa

Vjerojatno je jako malo onih ljudi koji ujutro, nakon ustajanja iz kreveta i obavljanja jutarnjeg rituala uopće pomisle koliko su  sretni i koliko znači biti zdrav. Zadranka Agata Verbič to zna i cijeni.  Svaku večer pomoli se Bogu i zahvali na danu na izmaku, a ujutro ponovi molitvu sa zahvalom za novi dan, novu priliku. Svoju životnu  priču odlučila je podijeliti s javnošću nakon što smo u Zadarskom listu  objavili tekst o donacijama organa i zadarskim liječnicima koji su se  verzirali u eksplantacijama te tako, zahvaljujući donatorima, spašavaju  ljudske živote ili ih čine podnošljivijima, kvalitetnijima. Nakon dugih  godina agonije, bola, bespomoćnosti i iščekivanja kraja Agata Verbič je  dobila novu priliku. Njezini bubrezi su otkazali, organizam više nije podnosio dijalizu, pomalo se mirila s krajem te molila Boga da je uzme  što prije i okonča muke kroz koje je prolazila, kad su joj javili da imaju  donora.

Dobila novu priliku

- Svakog dana osjećam neizmjernu zahvalnost prema obitelji koja je  u trenucima svoje tuge smogla snage da donese odluku o doniranju organa svog najmilijeg. Isto tako sam zahvalna i timu, kao i osobi koja je  u tom trenutku prišla toj obitelji kako bi razgovarali o samom činu darivanja. Mislim da je to jedan od najtežih trenutaka u cijelom tom procesu. Danas sam zahvalna na svakom danu darovanog života. Gledajući te naše savršene zalaske sunca, slušajući kišu, gledajući mjesec,  zvijezde, postanem svjesna da ništa od toga ne bih doživjela da jedna  moja nova obitelj, kako ja to volim reći, nije donijela tu odluku o darivanju. Svjesna svega, svake sitnice, riječi su to kojima ova Zadranka  uvodi u priču, u svoj život i vrijednosti kojih većina ljudi nije svjesna.

Zdrave ljude more druge brige. Razmišljaju o novom poslu, autu, komadu odjeće, putovanju, a bolesni samo o zdravlju. Često birajući nevažne prioritete ljudi zaborave na bitno. Agata Verbič to dobro raspoznaje.

- Bilo je večeri i noći kada sam se molila Bogu da se ujutro niti ne probudim, da završi tu agoniju. Nisam više mogla izdržati. Bilo mi je sve  lošije, bolest je napredovala, počelo se sve komplicirati, trpila sam nesnosne bolove, tlak mi je varirao, voda se nakupljala u plućima, oko srca...  Danas pred spavanje Bogu zahvalim na toj mojoj novoj obitelji, na svakom danu života, onom koji je iza mene od 2011. godine i onome koji će  tek doći. Najgore mi je bilo kad sam postala svjesna simptoma koje sam  vidjela kod dragih ljudi na dijalizi, ljudi koji su nakon kratkog vremena  umrli. Transplantacija se, kao i sve, dogodila iznenada, u vrijeme kada  sam se prestala nadati da će se uopće dogoditi taj dan, priča Verbić prisjećajući se i osjećaja netom nakon transplatacije, kada se susrela s potpuno drugačijim emocijama.

Donorica imala 49 godina

- Bila je tu zahvalnost prije svega, zbunjenost najviše, onda sreća jer je  sve to napokon iza mene, a onda tuga. Tuga koja vam se uvuče u srce.  Rekli su mi da je moja donorica iz Varaždina i da je imala 49 godina. Bila  je to neopisiva tuga jer je jedna obitelj ostala bez svog najmilijeg, jedna  majka bez svog djeteta. muž bez supruge, a najviše me pogodila jedna  misao - dijete je ostalo bez majke… Osjećaji, emocije koje su izmiješane  toliko da ih ne možete držati uopće pod kontrolom. Tu je pomalo i utjecaj terapije imunosupresije, ali najviše ipak sam karakter. Svake godine  na taj dan, dan mog novog života, a njezine smrti, naviru osjećaji. Puno  sam razgovarala s mojim svećenikom o tome. Bilo mi je jako teško, naročito tih prvih godina nakon transplantacije, priča nam ova Zadranka  prisjećajući se i kako joj je tih dana puno pomogao njezin svećenik. On  ju je, kaže, umirio riječima da ne razmišljana takav način jer bi Ona, njezina donorica, zasigurno htjela da ona živi te da je njezina duša radosna  što je mogla pomoći nekome da živi i da se veseli svakom danu života.

- Ona ne voli vidjeti tvoje suze. Teško joj je vidjeti kada plačeš i zato se  raduj svaki dan i veseli za sebe, za nju. Tako je i ona sretna i spokojna.  Njena duša počiva u miru gledajući danas život tvojim očima, sretna što  ti je pomogla da nastaviš živjeti radujući se svakom danu života. Dan danas naviru mi slične emocije, a uvijek kada su mi nalazi dobri prisjetim  se Nje koja živi kroz mene. Odem u bolničku kapelu i zahvalim se dragom Bogu na svemu. Posebno što je cijelo vrijeme bio uz mene, ali isto  tako želim da bude uz mene i sada kada se radujem životu, da me niti jednog trena ne ostavlja samu. Odlazim u istu onu kapelu gdje sam isplakala suza i suza mojih muka, onih dana kada sam se po prvi puta susrela  s dijalizom. Tko bi rekao da ću Mu danas biti zahvalna na tome i da ću  baš na tom mjestu gdje sam tih mjesec dana boravka u bolnici i priprema za dijalizu, svaki dan iza tri sata popodne ostavljala svoje patnje, more suza isplakala pa čak se i svadila s dragim Bogom. Tko bi rekao da ću  danas biti zahvalna na svakom danu koji sam proživjela u toj patnji, jer ti  su mi dani pomogli da postanem nešto što sam oduvijek bila, a da to nisam niti znala. Kroz bolest ili bilo koju veću patnju iz čovjeka progovara  ono iskonsko u njemu. On postaje upravo ono što bi trebao biti, govori  Verbič te dodaje kako danas sasvim drugačije gleda na život i cijeni neke  sitnice koje ranije nije.

Drugačiji pogledi na život

Muče ju i dalje svakodnevni problemi kao i sve ostale, no ti su joj problemi snošljiviji. Njezina agonija započela je kad je imala svega pet godina zbog čega se danas kada čuje da je neko dijete bolesno zgrozi jer pomisli kroz što prolazi. Sa svega pet godina završila je na Hitnoj zbog jakih  bolova. Ispostavilo se da je izbacila kamenac iz bubrega, no ubrzo su zaredale infekcije bubrega i bubrežnih kanala. Njezin tadašnji liječnik, dr.  Perović, bio je jako zabrinut pa je njezinoj majci predložio da odu u Zagreb. Uslijedile su godine odlaženja liječnicima, kontrole, boravci po raznim bolnicama, a sve to ostavilo je, kaže, veliki trag na njoj. Razvila se  borbenost, ali su izostale dječja spontanost, bezbrižnost i sreća.

- Svako dijete trebalo bi imati djetinjstvo jer borba ionako dođe kasnije. Ostajala sam u bolnici sama jer majke nisu kao danas mogle biti uz  djecu, te se pitala zašto. Zašto me ostavljaju da me bodu iglama i slično.  S vremenom sam naučila isčitavati svoje nalaze što je prestašno za dijete. Sredinom 1997. godine na KBC Sveti Duh u Zagrebu biopsijom mi je  utvrđena dijagnoza koja vodi ka zatajenju bubrega i dijalizi. Uspjela sam  završiti školu i zaposliti se, ali mi se s vremenom, kako se bolest razvijala,  stanje pogoršavalo, tlakovi su bili sve veći, često su mi na posao dolazila  vozila Hitne pomoći. Bila sam sve lošije i lošije. Uopće nisam mogla funkcionirati. Imala sam stalne infekcije, natečenost, bolove u zglobovima,  svakodnevne glavobolje, povraćanja, malaksalost, visoke vrijednosti tlakova koje više nitko nije mogao kontrolirati, a ni skinuti ih na neku normalnu vrijednost. Sve je vodilo dijalizi i koliko god to odgađala morala  sam se početi pripremati na ono najgore u toj bolesti. A tu se gubi svaka  borbenost. Pobijedila je bolest, ona ista s kojom sam se borila godinama,  prisjeća se Verbić opisujući i prvi dan dijalize.

Dan kada joj je bilo toliko loše, kada nije uspijevala više mokriti, obaviti biološku potrebu koja je svakome zdravom nešto sasvim normalno.  Prisjetila se i bolova koje je pretrpjela prilikom ugradnje katetera za dijalizu na ruku, olakšanja nakon što su joj iz krvi izvukli višak vode iz organizma i toksine, ali i teškog stanja, plača i bespomoćnosti zbog činjenice  da će u buduće svaki drugi dan dolaziti u bolnicu na dijalizu. Prisjetila se  i žene koju je čekajući na prvu dijalizu susrela u čekaonici i koja nije bila  nimalo suosjećajna za njezino stanje već, kaže, kao da je likovala jer će i  ona osjetiti kroz što prolaze dijalizirani. To iskustvo iskoristila je za dobro  pa je svakoj osobi na koju je naišla, a koja je tek završila na dijalizi,  pružila ono što je njoj nedostajalo – toplu riječ i suosjećanje.

Dijaliza nije liječenje

- Dijaliza nije liječenje, već puko održavanje života. A ja sam tako opstala devet godina. Najteže mi je bilo ljeti, kada sam bila žedna, a nisam  smjela popiti malo vode. Mogla sam čašu, dvije, ali ne i napiti se baš onako, s guštom. Nisam mogla u to vrijeme niti gledati reklame na TV kad bi  netko pio vodu ili neki sok. Zato postavljam sada pitanje svima: Znate li  što imate kada imate zdravlje?! Isto tako, želim istaknuti da se darivanje  organa ne kosi s religijom, s kršćanstvom. Pokojni Papa Ivan Pavao ll. jednom je prilikom rekao: "Sve što pomaže živome grijeh je pokopati!“,  kaže Agata Verbič koja je godinama kroz rad Udruge dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika promovirala značaj doniranja organa i  osvještavala javnost o bubrežnim bolestima i dijalizi.

- Negdje 2003. preuzela sam vodstvo Udruge, ali sam dvije godine nakon transplantacije, prešla u upravni odbor i mijenjala predsjednika kad  god je trebalo. Problem je bio što je sam rad Udruge vezan za bolnicu i  Odjel dijalize. Kao transplantirani pacijent nije mi bilo preporučljivo dolaziti u bolnicu radi terapije protiv odbacivanja organa, imunosupresiva  jer sam, kao i svi u toj poziciji, bila podložna „skupiti“ svaku prehladu ili  virozu na sebe, a što je moglo biti kobno. Negdje 2016. zamolila sam članove da me izuzmu sa svih mjesta u odborima, da budem aktivni član, a  da uskočim i pomognem kad se za to ukaže potreba. Naš prvi izlazak u  javnost i nije bio medijski popraćen, odnosno nisam ni znala da se  uopće mora nešto popratiti u medijima. Ako nešto napraviš za dijalizu,  za ljude koji su na dijalizi,  na kraju i za samog sebe, zašto to mora biti  oglašeno na sva zvona?! Međutim, naučila sam da se medijski mora popratiti svaka aktivnost kako bi se saznalo za Udrugu, pojašnjava Verbić  koja je kazala kako je  najbitnije bilo - da se govori o dijalizi, o životu na  dijalizi, da se promovira darivanje organa nakon smrti.

- Kako sam bila u kontaktu s krovnim udrugama, nastojala sam, koliko  sam bila u mogućnosti radi svog zdravstvenog stanja, sudjelovati na sastancima, seminarima pa čak i kongresima nefrologa koji se obično  održavaju za vrijeme tjedna transplanitranih u Zagrebu u svibnju, oko  Dana transplantacije koji se obilježava 26. svibnja. Zahvaljujući naporima svih nas koji smo sudjelovali, svijest kod ljudi vezano za darivanje organa se znatno promijenila. Hrvatska je danas na prvom mjestu u EU po  broju eksplantacija i transplantacija organa, ističe Verbić završavajući  svoju priču riječima: Jeste li svjesni što imate i da oko vas ima ljudi koji se  ne mogu radovati jutru koje ih probudi, jer se ne mogu ni pokrenuti, ne  mogu se baviti svakodnevnim problemima poput odlaska na posao, djecom i školom, onim svakodnevnim brigama, već trpe bolove, loše im je,  vezani su za bolnicu, aparate... Bez aparata ne bi mogli ni živjeti. Aparat  je taj koji ih održava na životu. Jednu običnu biološku potrebu poput  mokrenja, da ima ljudi, onih na dijalizi, mogu samo sanjati. Apsurd, ali  istina. Bože dragi, sretni li su zdravi ljudi!. Verbič se ujedno prisjeća svih  liječnika i medicinskog osoblja koji su joj pužili ruku u dane kad je  proživljavala pakao te se i njima ovim putem zahvaljuje.

Akcije mjerenja tlaka i šećera

Verbić se prisjetila i suradnje s Udrugom dijabetičara te zajedničkih akcija na mjerenju tlaka i šećera u krvi te ukazivanja na te opake bolesti.

- U početku je bilo to sve jako teško. Na našoj prvoj akciji na Trgu u Zadru više od  500 ljudi je bilo na mjerenju tlaka i šećera. Tu nam je pomogla Udruga dijabetičara,  a svake godine s nama su bili učenici srednje medicinske škole Ante Kuzmanića, a  potom i Viša sestrinska. Danas je to već praksa, kaže ova Zadranka.

Izložba u Gradskoj knjižnici

Prisjetila se i prve akcije Udruge u suradnji s HUT-om, Hrvatskom udrugom Transplant koja je postavila izložbu u Gradskoj knjižnici.

Izložba je, kaže bila više promotivnog karaktera. Prikazivala je slike transplantiranih ljudi i njihovih natjecanja sa Sportskih igara dijaliziranih i transplantiranih koje su se održavale svake godine u Rovinju, a jednom su bile i u Zatonu, prisjeća se Verbić te dodaje kako je cilj  bio ukazivanje javnosti na kvalitetu života nakon transplantacije, a s druge strane i informiranje o životu na dijalizi. Kaže kako je u to vrijeme transplantacija bila u samim povojima te da nitko o tome nije puno znao.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (4 glasova)