Veran Matić objašnjava svoj važni potez: “Svi smo gubitnici bitke za Vukovar. Nitko normalan se ne ponosi tom tragedijom”

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
Vučićev izaslanik u Vukovaru
Pogrešno je inzistirati da jedni druge u nešto uvjerimo. S utvrđivanjem činjenica i te će se različite interpretacije približavati, a u međuvremenu treba razvijati što je moguće bolje odnose, kaže Veran Matić
Davor KOVAČEVIĆ
Boris Milošević

U Hrvatskoj su se s vremenom iskristalizirala dva datuma koja se smatraju najvažnijima kad je riječ o Domovinskom ratu, jedan je 5. kolovoz kada se slavi oslobođenja Knina, a drugi 18. studeni, dan komemoracije pada Vukovara.

Dok o prvom datumu ne postoji hrvatsko-srpski konsenzus i vjerojatno ga nikad neće ni biti, unatoč ovogodišnjem odlasku potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića (SDSS) na kninsko obilježavanje 25. obljetnice Oluje, stradanje grada na Dunavu uglavnom je predmet suglasja.

S tim da Srbi negoduju da se još uvijek ne priznaje da su brojni njihovi sunarodnjaci ubijeni u razdoblju prije izbijanja najžešćih ratnih sukoba u Vukovaru, što je vidljivo i iz činjenice da državni tajnik Zvonko Milas prije nekoliko dana naposljetku ipak nije s njima položio vijenac u spomen na te žrtve. Ali, sam 18. studeni nije sporan niti jednom ozbiljnijem političkom predstavniku srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

​Ispružene ruke

​Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac pokazao je to i sudjelovanjem u Koloni sjećanja 2013. i 2014. Stoga Miloševićevo uključivanje u ovogodišnju Kolonu nema karakter nekakve prekretničke simboličke geste, u rangu s njegovim nedavnim prisustvom proslavi u Kninu.

Ipak, odjeknula je konstatacija potpredsjednika Vlade da ne može pronaći dovoljno snažne riječi kojima je izrazio žaljenje zbog onoga što se dogodilo Vukovaru, »jer od svake moje riječi glasnije govore sve vukovarske grobnice, poznate i nepoznate, i sva patnja ljudi koji su izgubili svoje živote, svoje bližnje, svoje domove.«

– Hrvatska je pobijedila u Domovinskom ratu i ima ispruženu ruku prema manjinama, pa tako i prema srpskoj. Zato je dobro, normalno i prirodno da je potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a Milošević s nama u Vukovaru, kako je bio i u Kninu, komentirao je Plenković potez člana svoje Vlade.

I visoki državni dužnosnici Srbije već su ranije odavali počast žrtvama u Vukovaru. Tadašnji predsjednik Boris Tadić još je 4. studenog 2010., zajedno sa svojim domaćinom, hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem, položio vijenac na Ovčari, najvećem stratištu nakon zauzimanja Vukovara 1991.

»Ovdje sam da se poklonim žrtvama i odam počast ubijenima. Ovdje sam i da, klanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike i iskreno žaljenje te da stvorim mogućnost da Hrvati i Srbi okrenu novu stranicu povijesti.

Klanjajući se žrtvama na Ovčari, mislimo na budućnost. Sve što se događalo među Hrvatima i Srbima u 20. stoljeću treba biti uklopljeno u knjigu prošlosti, a nakon toga moramo stvoriti knjigu budućnosti«, izjavio je Tadić prije deset godina.

Dvodnevni boravak u Vukovaru Verana Matića, poznatog medijskog čovjeka u Srbiji, pokretača beogradskog radija B92, razumljivo je, nema na institucionalnoj razini težinu Tadićevog čina. Uostalom, on je i 2019. bio s Pupovcem u Vukovaru.

Svi smo gubitnici

 

​Matić je, međutim, posebni izaslanik za rješavanje pitanja nestalih aktualnog srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, uz čije je izričito odobrenje u utorak doputovao u Vukovar. Ne može se, naravno, tumačiti da je sam Vučić kleknuo na Ovčari u trenutku kada je to napravio Matić, ali bila je to svakako upečatljiva gesta, koju su neki usporedili čak s klečanjem njemačkog kancelara Villyja Brandta 1970. ispred spomenika žrtvama ustanka u Varšavskom getu. I Plenković je Matićevu nazočnost u Vukovaru shvatio u širem kontekstu.

 

– Te su poruke bitne jer govore o suočavanju s prošlošću i na taj način i vlasti Srbije šalju poruku Vukovaru i Vukovarcima, uvjeren je predsjednik Vlade.

 

U svakom slučaju, Veran Matić nije u Vukovaru prošao nezapaženo. Razgovarali smo s njim u utorak, ni sat vremena nakon što je položio vijenac na Ovčari, kada je još planirao pridružiti se Koloni sjećanja.

 

Naknadno su mu iskrsnule neodgodive obveze, pa je u srijedu ujutro samo otišao na Memorijalno groblje, krajnje odredište Kolone sjećanja. Značajna je razlika što neki dan vukovarski gradonačelnik Ivan Penava nije, kao što je to lani učinio, javno poručio Matiću da nije dobrodošao u Koloni.

 

Štoviše, Penava je pozdravio njegov odlazak na Ovčaru. Nije to kod Matića predstavljalo promjenu u odnosu na njegov stav o zbivanjima u Vukovaru iz 1991. Tijekom borbi u tom gradu on je pripadao antiratnom pokretu u Srbiji i sigurno nije nazdravljao padu Vukovara.

 

No, ne bi čudilo da je srpski nacionalist Vučić, iako se on u Srpsku radikalnu stranku Vojislava Šešelja učlanio 1993. godine, s oduševljenjem dočekao vijest da je konačno slomljen otpor vukovarskih branitelja.

 

Zato je intrigantna priča kako su se njih dvojica spojili, pa je u rujnu 2018. Vučić imenovao Matića svojim posebnim izaslanikom za rješavanje pitanja nestalih.

 

– Moje je mišljenje ostalo isto, ono je vidljivo i u filmu »Vukovar, posljednji rez«, koji je prije 15 godina producirala Televizija B 92. Drugo je pitanje u kojoj je mjeri narativ iz tog filma prisutan u srpskom javnom diskursu.

 

Volio bih da je više sličnih filmova snimljeno na tu temu i da se oni češće emitraju. Ono što sam siguran je da se nitko normalan ne može ponositi tragedijom koja je zadesila Vukovar i njegovo stanovništvo.

 

Mislim da smo na kraju svi gubitnici bitke za Vukovar. Ne znam kako se Vučić osjećao 18. studenog 1991. ali ja sam sada kao njegov izaslanik u poziciji da radim što mislim da treba. Volonter sam, nisam zaposlen u kabinetu predsjednika, bez ikakve sam naknade izaslanik.

 

To što sam se tu našao zapravo je rezultat jednog mog razgovora s Ivicom Vrkićem. Praktično smo se nas dvojica sami prijavili kako bismo pokušali pomoći u vezi nestalih, pojašnjava Matić.

 

Vrkić je u veljači 2018. postao povjerenik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za nestale u Domovinskom ratu, a sedam mjeseci kasnije Matića je Vučić je postavio za svog posebnog izaslanika.

 

​Novi početak

 

​Bilo je to u skladu s Matićevom životnom filozofijom da se uvijek treba angažirati, a ne promatrati sa strane.

 

– Da sam izaslanik šefa opozicije, ne bih mogao ništa napraviti za žrtve i nestale. Nisam s ovim dobio nikakve povlastice, uglavnom odgovaram na pitanja o Vučiću, ali vjerujem da mogu pridonijeti.

 

Mislim da mogu utjecati na predsjednika Vučića kada je u pitanju neka drukčija politika u odnosu na nestale, da se toj temi posvećuje puno veća pažnja nego dosad. Moja je procjena da je on iskren u želji da se otkrije što više mjesta stradanja i sudbina nestalih.

 

To što sada radim suglasno je s mojim životom i kontinuitet je s onim što sam nekad zagovarao. Kao novinar sam uvijek imao aktivan pristup, nije bilo smisla da čekam pet ili sedam godina da dođe neki novi predsjednik i da se onda stvari pomaknu s mrtve točke.

 

Matić je na osnovu sada već dvogodišnjeg iskustva zaključio da je mehanizam pronalaženja nestalih zastario i da je nužno implementirati novi model potrage za ljudima koji se još vode na popisima onih za koje se ne zna što je s njima bilo u ratu.

 

– Moraju se formirati zajednički srpsko-hrvatski timovi, primjerice za Vukovar. Tako bi se ubrzale stvari, takav bi tim na terenu lakše prikupio informacije od građana koji su nepovjerljivi. S obzirom da je otkrivanje počinitelja ratnih zločina gotovo dio istog ovog procesa, to u startu sužava prostor za dobivanje informacija.

 

Malo ih tko želi dati, čak ni oni koji nisu sudjelovali u ratnim zbivanjima, oni također bježe od toga, ne žele se izlagati potencijalnim neugodnostima, da ih se poziva kao svjedoke i slično.

 

Siguran sam da bi zajednički tim bio koristan i za identifikaciju pronađenih posmrtnih ostataka, kojih je u mrtvačnicama u Hrvatskoj više od 700. I mora se krenuti od imena do imena s popisa, ne može se samo čekati na pronalazak neke masovne grobnice.

 

Poboljšanje odnosa Srbije i Hrvatske svakako bi se povoljno odrazilo na napore da se riješi problem preostalih nestalih osoba.

 

​​Matić ističe da voli obje zemlje i da su njihovi međusobni odnosi »ključ napretka društava u Hrvatskoj i Srbiji«.

 

– Već dulje imamo status quo, a toliki je prostor za intenzivnu komunikaciju, u području kulture, obrazovanja… Dobar je francusko-njemački model razmjene mladih, u kojem je od 1963. sudjelovalo više od devet milijuna Nijemaca i Francuza.

 

Toga, nažalost, nema u slučaju Srbije i Hrvatske, mladi rijetko putuju, ne školuju se u drugoj državi. Moji prijatelji su nedavno, nakon puno godina, odlučili ponovno otputovati u Rovinj i njihov sin tinejdžer od 13 godina bio je šokiran, u smislu što će nam tamo napraviti.

 

Sve je, međutim, prošlo sjajno i sada on, nakon samo desetak dana u Hrvatskoj, ima sasvim drukčije mišljenje. Slažem se s Dejanom Jovićem da je legitimno postojanje dvije interpretacije povijesti, ali da to ne bi smjelo ometati naše odnose.

 

Pogrešno je inzistirati da jedni druge u nešto uvjerimo. S utvrđivanjem činjenica i te će se različite interpretacije približavati, a u međuvremenu treba razvijati što je moguće bolje odnose.

 

Ako budemo čekali potpuno suglasje, bojim da će se onda prvo s političke i životne scene morati otići svi akteri iz tog ratnog razdoblja, a to niti će biti skoro niti bi i to, samo po sebi, jamčilo nov, bezbolan početak.

 

Korak u budućnost

 

U Srbiji je Miloševićev odlazak u Knin izazvao, u najmanju ruku, podijeljene reakcije. Bilo je na njegov račun pohvala, ali i oštrih osuda, što je logična posljedica nemogućnosti Srba da Oluju shvaćaju identično Hrvatima.

 

Ni Vučić nije imao lijepih riječi za Miloševića, općenito za odluku SDSS-a, ali Matić nije prema njemu nimalo rezerviran.

 

– Ne da mislim da je to bila pogreška već smatram da je to bio racionalan i hrabar potez SDSS-a i Milorada Pupovca, koji je 25 godina nakon završetka rata konačno zakoračio u budućnost i otvorio novu vizuru u odnosu na prevladavajuće obostrane stereotipe, stege i licemjerje koji nas vraćaju u prethodno stoljeće.

 

Taj proces normalizacije u Hrvatskoj neće se svesti na geste, u pitanju je dugoročan program i cilj je u budućnosti prestati stalno proizvoditi incidentne situacije u međunacionalnim odnosima. U Srbiji je javnost bila zatečena, zajedničko obilježavanje bilo je novost, a još je sve započelo baš u Kninu.

 

Sada je nekako splasnuo taj negativan naboj. Što se tiče Vučića, on je tada rekao da se ne slaže s Miloševićem i SDSS-om, ali i da neće remetiti taj proces u Hrvatskoj. Ima i predsjednik Srbije pravo na stav, a, koliko znam, on ozbiljno razmišlja o još neispunjenim obavezama koje je preuzeo Subotičkom deklaracijom, što ju je potpisao s Kolindom Grabar-Kitarović.

 

Mislim da će jedan ili više Hrvata biti državni tajnik u srpskoj vladi, kao što su to već u vojvođanskoj vladi, a i mijenjat će se zakon kako bi se pripadnicima hrvatske nacionalne manjine osigurala zastupljenost u parlamentu.

 

Za Matića cilj Srbije i Hrvatske mora biti potpisivanje ugovora o prijateljstvu, kao krune Sporazuma o normalizaciji odnosa otpisanog u Beogradu u rujnu 1996.

 

– To nije nemoguće, vjerujem u ugovor o prijateljstvu naših država.

 

Tadić me je nazvao »Vučićevim apologetom«

 

Matića smo u petak zamolili da se osvrne na reakcije na koje je naišao njegov posjet Vukovaru, rado je to učinio.

 

– Poslije Vukovara dobio sam puno poruka podrške gesti koji sam napravio. Puno takozvanih običnih ljudi koje ne poznajem, ali i puno onih s kojima sam godinama radio. Uglavnom su to izravne poruke meni osobno. U javnosti je slika ipak bila dosta drukčija.

 

Na društvenim mrežama izazvao sam burne reakcije, od onih koje bi se neke mogle nazvati ugrožavanjem moje sigurnosti, pa do primitivnih uvreda i pljuvanja utemeljenih na lažnim vijestima. Široka je lepeza političkog profila tih poruka: napadaju me s desna, slijeva, iz centra, iz Skupštine, opozicije, iz nevladinog sektora…

 

Prvo o političkim strankama, sjećam se da smo DSS uvijek doživljavali kao salonske nacionaliste, a primijećujem da se sada zalažu za vraćanje obaveznog vojnog roka. U skladu s tim nisam ni očekivao da će im se dopasti pomirenje s bilo kime u našem susjedstvu.

 

Objavili su da sam ja kao Vučićev izaslanik položio vijenac hrvatskim braniteljima. Napao me i Miodrag Linta, parlamentarni zastupnik s Vučićeve izborne liste, inače predsjednik Saveza Srba iz regije.

 

On poslovično koristi svaku priliku da napadne hrabre geste Pupovca i Miloševića, koji desetljećima žive i rade u Hrvatskoj i najbolje znaju što im je činiti kako bi poboljšali status srpske zajednice.

 

Nisam bolje prošao niti u izjavi bivšeg predsjednika Tadića, koji se svojevremeno ispričao i srpskom i hrvatskom narodu zbog zločina počinjenih u ime Srbije.

 

Tadić je za dnevnik Danas ocijenio da je moja gesta u Vukovaru pokušaj Vučića da se dodvori zapadnim partnerima, dok zadržava podršku nacionalistički orijentiranog biračkog tijela, i proglasio me »apologetom i sinekuristom Vučićevog režima«.

 

Volio bih da Tadić činjenično dokaže po čemu sam ja to apologet režima. Bilo je to nisko, nefer, ispod pojasa, nedostojno bivšeg predsjednika države. Za razliku od antiratnog nevladinog sektora u Hrvatskoj, koji se gotovo unisono pozitivno odredio prema onom što se ovog tjedna dogodilo u Vukovaru, to u Srbiji nije slučaj.

 

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, tvrdi da je moj čin bio »relativizacija i izjednačavanja žrtve i agresora i pogrešna poruka« i da gesta nije dovoljna na pomirenje.

 

Negdje se dogodio kratak spoj, nikad nitko nije rekao da je to dovoljno, ali ne može se negirati činjenica da je Beograd ispunio većinu onoga što predviđa Deklaraciju o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske, koju su u Subotici potpisali Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović.

.

 

 

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno