Lako je bilo igrati s Krešom i Pinom

Uglavnom je mene Krešo gurao pod koš, tamo gdje se više mlatara, tuče, gura, lakta itd. Krešo je bio fin igrač, a ja sam bio malo oštrijih laktova. Tako mi je Krešo govorio: “Ti ćeš, Zdrave, ispod koša, a ja ću vani za finese”, objasnio je Jerak
Razmišljajući i pripremajući se za razgovor sa Zdravkom Jerakom, članom čuvene Zadrove petorke: Giergja, Skroče, Perinčić, Jerak i Ćosić, pale su mi na pamet mnoge stvari. Pinova energija, Krešina lucidnost i vic, njegove dobrote i ljudske i igračke veličine. Sjetio sam se nekih utakmica Branka Skroče, kada se činilo da šut njegovom ljevicom izmiče svim zakonima fizike i da ga nitko na svijetu ne može zaustaviti kada ima dan. Ćirine skočnosti i brzine, njegovih zakucavanja i finti kada bi se cijela dvorana doslovno raspametila. A Jerak? Među svim tim igračima, nakon Giergina odlaska, s pravom je ponio kapetansku traku. Hrvač pod košem, neprolazan, nepopustljiv, s nevjerojatno visokim postotkom realizacije ispod koša. Radilica. Vodonoša. Ovaj mjesec trideset je godina kako se oprostio od igranja košarke.
Jeste li vi bili četvorka ili petica?
– Četvorka.
Ako se dobro sjećamo, igrali ste četvorku u obrani, a peticu u napadu? Krešo se izvlačio na posta.
– Tako je. Uglavnom je mene Krešo gurao pod koš, tamo gdje se više mlatara, tuče, gura, lakta itd. Krešo je bio fin igrač, a ja sam bio malo oštrijih laktova. Tako mi je Krešo govorio: “Ti ćeš, Zdrave, ispod koša, a ja ću vani za finese.” Inače je Krešo bio virtuoz ne samo u skakanju, blokadama i koševima, nego je bio virtuoz i u vođenju lopte i dodavanjima koja su bila ravna Gierginim i pokojnoga Dražena Petrovića. S Krešom sam najviše zabijao jer su uvijek na njega išla dvojica. Imao sam postotak realizacije do 90%. Krešo je govorio da je “moj Zdrave oćelavio jer sam ga gađao loptom u glavu”, ali trebalo se i znati naći u tim pozicijama i spremiti lopte u koš.
Skansi uzor
Kao igrač, jeste li imali uzora?
– Petar Skansi. To je bio jedan izuzetno kvalitetan centar. On i Krešo su na prvenstvu svijeta u Ljubljani, kada su osvojili zlatnu medalju, bili najbolji centarski par. I kao osoba i kao igrač bio mi je uzor. Bio je miran, nije bio osobito aktraktivan, ali je bio koristan i vrijedan.
Moja idealna petorka, igrača kojih se sjećam: Giergja, Skroče, Perinčić, Jerak i Ćosić.
– To je jedna ekipa gdje su se poklopile sve pozicije. Međutim, nakon toga su došli Emilio Kovačić, Stojko Vranković, Arijan Komazec.
Je li bilo problema te velike igrače i snažne osobnosti uklopiti u momčad?
– Krešo i Pino su tu bili izvanserijski. Onda se pridružio i Skroče. Ne želim reći da je blizu Pina i Kreše, ali bio je tri godine najbolji strijelac bivše države, strastveni strijelac. Perinčić je bio izuzetno atraktivan igrač, imao je izvanredan skok šut, odraz, zakucavanje, u obrani je dobro igrao. Ja sam uvijek bio klupska radilica, kako su me zvali. Tada je bila to jedna idealna petorka. Tu je još bio i Nedjeljko Ostarčević, koji je bio četvrti, peti ili šesti igrač. Nije bilo teško treneru s nama jer smo se mi na samom parketu dopunjavali i savjetovali. Slušali smo trenera s klupe. I Lokin i profesor Valčić bili su zadovoljni s nama, a i mi s njima.
1974. Zadrov četvrti, a vaš prvi naslov prvaka? 1975. drugi. Kako ste se osjećali? Što je on Vama donio?
– Prvi put sam bio u momčadi s Pinom i Krešom, koji su osvojili i prva tri prvenstva. To je bilo jedno priznanje za moj rad i trud, kruna. Da je bilo bolje logistike unutar samoga kluba i izvan njega, mogli smo biti i prvaci Europe u ono vrijeme kada je Real vladao. Puno su mi ta dva naslova značila u karijeri, a i nakon toga.
Kao igrač, povučen i smiren
Drago Marić, poznati zadarski sportski novinar i publicist, u svojoj knjizi “Povijest zadarske košarke” naziva vas predvodnikom Zadra kada ste 2. travnja 1976. na Pinovu oproštaju uime igrača predali darove te govori: “Bio je vrstan klupski igrač i njegov doprinos razvoju zadarske košarke bio je velik.” U čemu vidite svoj doprinos?
– Bio sam kao igrač i kao osoba povučen i miran. U nekakvim incidentnim situacijama sam bio taj koji sam smirivao strasti. Zato su me nakon odlaska Pina Giergije stavili za kapetana. Mada sam na samom parketu bio oštar i neki put čak i grez, iako nikada ne s namjerom da nekoga ozlijedim. Ali, borio sam se za svoj klub.
Kako vam je bilo igrati devet sezona u Zadrovu dresu?
– To su najljepši trenuci u mojoj karijeri. Pored sporta sam zadnje dvije-tri godine nešto i radio. Upoznao sam jako puno ljudi, stekao puno prijatelja. Meni osobno košarka je puno dala. Ne samo što sam otišao, vidio i prošao, nego sam nešto i naučio.
Kada je Zadar osvojio prvenstvo 1986., bili ste predsjednik stručno-tehničke komisije u klubu?
– Tada su uz mene u komisiji bili Bruno Marcelić, Pino Giergja, Goran Brajković, Živko Dijan, Jure Košta. Zajedno smo rekli da možemo osvojiti prvenstvo države, što je bilo teško jer je Cibona bila strašno jaka i prvak Europe. To smo povjerili jednom profesionalcu – došao je Đurović. Bio sam za nagradu s momčadi 15 dana u Americi, nakon što je osvojila prvenstvo. Bio sam i četiri godine potpredsjednik kluba.
Momčad Zadra danas – pratite li redovito? Malo je zadarskih igrača?
– Dolazim skoro na svaku utakmicu. Pogotovo nakon ove velebne dvorane za koju mislim da spada u krug krucijalnih dobara za državu, a kamoli za grad Zadar, gdje može stati osam tisuća ljudi. Nisam toliko sretan da je većina kupljenih igrača. Slažem se s Pinom da bi trebalo više naših igrača. Trebamo raditi s našim mladima i motivirati ih i protežirati da budu oni u prvoj momčadi Zadra.
Danas se igra na snagu
Košarka nekad i sad – čini nam se da su to različiti sportovi?
– Sada se više igra na snagu. Prije je bilo više virtuoznosti, više egzhibicija. Na samom parketu si izveo neke akcije koje ti trener nije kazao. Danas se to uglavnom svodi ma šablonu. Prije smo mi igrali iz ljubavi prema gradu i ljudima koji su nas gledali, rodbini, prijateljima, braći i sestrama, a sad se to svodi na materijalni dobitak – profesionalizam. Mi smo bili zadovoljni kada smo išli Kalelargom pa te je netko pozdravio i čestitao ti na dobroj igri. Mada, i prije su se pucala slobodna bacanja, i sada se pucaju slobodna bacanja – prije je bilo skoro 90% prosjek, a sada je 70%. To su sada ljudi koji nemaju koordinaciju pokreta. O’ Neal i Stojko Vranković igraju zbog visine i dijela talenta. Ali su dosta kruti i nemaju finoću koju je imao pokojni Krešo koji je penale gađao skoro 100%. A danas centri od deset pogode pet penala. Bila je to prirodnija košarka, koja je danas skoro kao industrija. Premda i ona ima svojih draži.
I humanitarno ste angažirani? Sudjelovali ste u košarkaškoj utakmici za razminiranje i u nogometnoj za potrebitu djecu, kao član Lions kluba. Čak ste dali i gol.
– Iz penala. Za razminiranje smo igrali plavi i crveni. Vodio je Skansi jedne, Bruno Marcelić druge. Igrali su i Arapović, Vranković, Perasović, Komazec, Mršić uglavnom oni koji su bili 92. u Barceloni. Iako su to simbolična sredstva, čitava država radi da se ljudi potpuno vrate na ognjišta. Član sam Lions kluba već devet godina, nedavno smo proslavili deset godina postojanja. Cilj nam je služiti, pomagati drugima. Nastojao sam uvijek pomoći gdje god sam mogao.
Vaš životni moto?
– Obitelj na prvom mjestu. Imam suprugu s kojom sam 35 godina u braku, kći ima 34, sin 32 godine, djeca su završila studije, supruga je u mirovini, a i ja ću za godinu dana, ako Bog da.

 JERAK…

Rođen 4. veljače 1944. godine u Zadru, 202 centimetra visok i 105 kilograma težak u svojim igračkim danima. Nakon završene osnovne škole u Sukošanu, srednju je pohađao u Zadru. Potom je dvije godine bio na brodu – pola je od zarade dao ocu za obitelj, a s drugom polovicom otišao studirati građevinu u Maribor. Igrao je, od 1966. do 1970. godine za Maribor, dvije godine u prvoj i dvije u drugoj ligi. Također je igrao i za studentsku reprezentaciju Slovenije. U rujnu 1970. vraća se u Zadar i igra u Zadrovu dresu devet sezona, do kraja 1978. godine. Zadnje tri godine, nakon Giergina odlaska kapetan je momčadi. Završio je dva studija – diplomirani je inženjer građevine i diplomirani inženjer prometa. Radi kao šef ispostave Hrvatskih cesta u Zadru.

 LEO PINCETIĆ

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća slušali smo radio, jer je televizija bila u povojima te su je imali samo imućniji. Nismo imali ni telefon, ni automobil, ni mnogo što o čemu danas niti ne razmišljamo. I onda smo se sjetili kako bi svakih dva tjedna u našu kuću dolazili neki nama nepoznati ljudi i od oca, koji je bio miner, uzimali sirenu za sviranje uzbune. Tom sirenom ravnao je, kao i cijelom publikom, Leo Pincetić, čovjek koji je dirigirao dirigentskom palicom u bijelom odijelu, a mi bismo to sve slušali na radiju, jer smo ulaznice kao mali dobivali rijetko.
– Neki su smatrali da je to primitivno, a to je isto za ono vrijeme bilo moderno. Leo je imao sirenu i dirigirao je sa svojim štapićem. On je bio jedna osoba koja je živio za klub i bio jedna navijačka legenda. To je sve bilo sinkronizirano, pogotovo istok. Kad je naš igrač bacao slobodna bacanja, mogla se čuti muha u dvorani. A kada su protivnički pucali, onda je on dirigirao – kaže Jerak.

 IZGUBLJENE SNIMKE

10. svibnja 1972. Zadar je sa 102:86 pobijedio reprezentaciju Jugoslavije, tada najjaču amatersku momčad na svijetu?
– Igrao sam 18 do 20 minuta. Mirko Novosel, tada trener reprezentacije, bio je jako ljut nakon poraza. Šteta što nema snimke te utakmice.
Kako objašnjavate da Pinu i Vama Hrvatska televizija nije našla snimke starih utakmica, a da je Aleksandar Tijanić, direktor RTV Srbije, darovao klubu sve CD-ove gdje je u JRT i SRTV bio Zadar sniman?
– Pino i ja smo zajedno tražili snimke preko Branka Lentića, koji je bio urednik na televiziji 71./72. godine, i preko jednoga moga mještanina koji je tamo radio. Bio sam par puta u njihovu arhivu. Nešto su našli, ali je dosta toga uništeno. Branko Lentić što je imao, dao je. Pino je dobio od Aleksandra Tijanića CD-ove čak od 66. To su uglavnom isječci od 3 do 5 minuta. Potrudili su se. U Zagrebu se to zagubilo vjerojatno, ne znam na koji način.