Ne računajte više na nas

Slika korisnika admin

Tresla se brda, rodio se miš... Jedne puštaju iz zatvora uz jamčevinu, druge kupe do narednog Božića, pa ćemo sve Jovo na novo. I tako to ide kod nas. Jedino stalna mijena jest.

A bit će zabavno sad kada se nogometaši prekvalificiraju u konobare. Pa će onda valjda konobari dignuti revoluciju kako im ovi kradu od usta. Tako da će san svake sponzoruše bit nedosanjan - konobari će opet biti glavne face.

Pita me mater hoću li dobiti božićnicu. Hoću kao i prošle godine. I one prije toga. Pa ti eto kapitalizma, bit će dobro ako i plaću dobijem. Nešto je trulo ne samo u državi Danskoj, ali vrijeme će pokazati. Mene više od svega brine što sam postala zaboravna. Zaboravila sam prijateljici čestitati rođendan, kumčetu isto... Vrijeme je da posjetim nekog stručnjaka ili da počnem piti antisklerin...

Iritira me do zla boga ovo predbožićno umjetno veselje. I kićenje jelki, pravljenje advenstkih vjenčića i natjecanje kome je božićna pšenica bolje nikla. Dođe mi se isključiti na tipkicu off i probuditi se tamo iza Tri kralja. Pa da vidim je li se što čejnđalo.

Kaže mi prijatelj koji je nedavno bio u Grčkoj da je tek tamo katastrofa. Dućani ne rade, poslovni prostori zatvoreni, ljudi bauljaju po cesti. Ali ono, laganini. Nema nekakvog presinga. Kod nas je skoro kao u Grčkoj, možda nam bude kao i njima, ali je stalno neki presing. I stalno netko kuka, zapomaže i viče kako nam nije dobro. I nije i nije i nije. A nikako da netko nešto napravi da nam bude bolje. Ja sam se konzervama opremila, sad čekam kad će nam najaviti da je to - to. i od tih najava kako propadamo mi je već muka, slušam to već tri godine a nikako da propadnemo. A kad propadamo, mi i to radimo sa stilom. Pa sam odlučila pozvati za Božić ekipu kod sebe doma. Na (posljednju) večeru. Tuka i krumpiri, čokoladna torta moje tete Nade, bakini ušećereni bajami, stričevo vino, starinski servis babe Mare i moja dobra volja. Pa da proslavimo dostojanstveno za mene najveći kršćanski blagdan. Da se kršćanski najedemo, poganski opijemo i zapjevamo i oprostimo se sa stilom. Jer tko zna kad ćemo opet i hoće li uopće biti kruva za ono tunjevine i paštete što sam natrpala u ormare.

Dreskod, odlučila sam, isto mora biti svečan. Svijeće i cvijeće na stolu, pa koliko košta. Mrtve pijane nećemo brojati. Poklone ćemo si isto ispoklanjati, reda radi, pa makar bila i rola vece papira. Bitan je blagdanski duh, kojeg nam ovog puta nitko ne može ukrasti. Jer odavno su to već napravili. Ukrali i duh i šolde, i mladost i sve... I čudim se svaki puta sebi kako mi nije dosadilo pitati: što je to moja generacija nekom, pa možda i bogu skrivila. Em su nas jebli s primanjem u pionire, obrazovnim reformama, ratom, krizama i recesijama, pa ovom demokracijom koja očito nikom nije sjela... Dobro je što nas ima još normalnih, ako nas uopće ima. Ima li nešto što se nije prelomilo preko nas?! Osim one: računajte na nas. E pa ne računajte više na nas, skinite nam se svi više s vrata.

Mare

(mare-zd@net.hr)

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno