Predoziranje kulinarskim emisijama i glupavim reklamama

Nova tv se slobodno može nazvati “Steven Segal TV”

Eto, pregurali smo nekako još jednu godinu pred tv-ekranima, iako nije bilo lako. Bilo je trauma, nervoza, depresija, smijeha i suza (ovog drugoga osjetno više), tako da se na kraju normalnom gledatelju slobodno može dijagnosticirati jedan dobar PTSP, dati mu povlaštenu mirovinu i dozvolu za bescarinski uvoz automobila, po mogućnosti terenca s krunicom na retrovizoru (zanimljivo je kako je krunica uvijek obvezan dio interijera na terencu, a ne na Fići, Stojadinu ili Fiatu unu (ovo zadnje pogotovo)). Bilo je svega i svačega, ne nekih drastičnih promjena u odnosu na prošle godine, ali promjena na gore – da. I dalje dominiraju kulinarske emisije, a kako stoje stvari bit će tako i dalje s obzirom da je narod sve gladniji pa će im gledanje tuđeg kuhanja jedino i preostati…
INFORMATIVNI PROGRAM
Ove je godine po relevantnim istraživanjima HTV prvi put osjetno izgubio na gledanosti, što prije svega može zahvaliti padu kvalitete informativnog programa, ali i kadrovskim križaljkama na rubu zdravog razuma, u kojima dvije osobe protiv kojih se vodi istraga zbog očijukanja s konkurentskim tv-kućama i ostalih stvari, rade ili su donedavno radile kao urednice na privilegiranim radnim mjestima. Radi se naravno, o Hloverki i Čuljak-Šelebajici, dvjema među, da tako kažem, najiritantnijim likovima s malih ekrana. Kako je to moguće ni detektivi Monk, Poirot i viši inspektor Barnaby sa svojim vjernim pomoćnikom i sve uz pomoć svih CSI ekipa iz detektivskih serija ne bi mogli objasniti.
Činjenica je da su i RTL i Nova tv puno uložili u kvalitetu svojih središnjih dnevnika i to im se i vratilo povećanom gledanošću. A i činjenica je da bi uvijek radije, dok večeram, gledao na ekranu Sašu Kopljara ili Petra Perežu nego one dvije spomenute dame koje sa svojim posprdnim osmjehom i podcjenjivačkim pogledom više podsjećaju na likove iz bajki o Snjeguljici i Trnoružici (pogodite na koje likove mislim) nego na tv voditeljice.
OBRAZOVNI I DJEČJI PROGRAM OPĆENITO – HRVATSKA TRAGEDIJA
Ovo je jedna od tužnijih stvari kada je u pitanju televizijski program. Obrazovnog programa, u onom klasičnom smislu skoro da više ni nema, osobito ako govorimo o dvije privatne televizije. Naime, u vrijeme kada takav program obično treba ići, tj. radnim danom u jutro, na ovim se programima prikazuju reprize jezivih sapunica ili takozvanih “lifestyle” emisija. Ako je nešto i predviđeno za djecu, to su onda crtani filmovi, ali i tu ima svega i svačega. Jeftino akcijsko smeće u kojem se međusobno bore razna dijabolična čudovišta, sigurno nije nešto što bi normalno dijete trebalo gledati. HTV se donekle trudi, ima nekoliko originalnih emisija, ali očigledno je da se na današnjoj televiziji djeca tretiraju isključivo kao potrošači kojim treba uvaliti što više proizvoda bez obzira o čemu da se radi. Bilo bi im pametnije da beskonačno repriziraju jedne te iste, normalne dječje emisije, nego da prikazuju uvozno smeće. Tuga i jad.
KUHANJE – SVI SU LUDI ZA KUHANJEM
Ono što nitko ne može osporiti je popularnost raznih kulinarskih emisija kojih ima toliko da se ponekad ni ja, koji dane i noći provodi pred malim ekranom, ne mogu snaći, a osobito više ne mogu razlikovati što je premijera, a što repriza. Na primjer RTL na svojim programima toliko bjesomučno reprizira svoju “Večeru za 5” da se ni oni sami više u tome ne snalaze, već izgleda da samo zgrabe snimku i puštaju bez nekog reda i poretka. Toliko ih repriziraju da smo neke natjecatelje već i upoznali i postali su nam bliski.
Većina se tih emisija temelji na natjecateljskom konceptu – tko će bolje i ukusnije spremiti, a rijetke su one u kojima je primarno samo obično kuhanje. Kada kažem “obično kuhanje”, kuhanje bez toga tko se kome svidio kao domaćin i tko je stavio gladiole u vazu na stolu, onda mislim na uvjerljivo najbolju kulinarsku emisiju, a to su “Jelovnici izgubljenog vremena” Veljka Barbierija. Ana Ugarković je majstorica, ali i malo narcisoidna, a sve ostalo su cirkusi, iako ne i dosadni. Gledatelj se ipak može dobro zabaviti, a za sljedeću sezonu kulinarstva predlažem teme: “kako se prehraniti s prosječnom hrvatskom mirovinom?”, “kako skuhati ručak s tri krumpira i dvije hrenovke?” i “kako raspodijeliti jednu koku da četveročlana obitelj može dvaput tjedno jesti meso?”.
REKLAME
Iako zvuči malo čudno, reklame nisu doživjele neke osjetnije promjene u odnosu na protekle godine. Mislim, i dalje su odvratne i grozne, da ne kažem gadljive, ali ništa gore u odnosu na one od lani. Jedina je promjena što su se ove godine više koncentrirali na proizvode vezane uz ženske i muške spolne organe, erektilne disfunkcije, suhe vagine i ostale dražesti neobično prikladne za slušanje za vrijeme ručka ili večere. I dalje dominiraju reklame za mobilne telefone i alkohol (da, neka mi netko kaže da pivo nije alkohol) u kojima se kompromitiraju likovi koji bi ipak malo više trebali paziti na svoje dostojanstvo, ali to je već druga tema. Reklame za kvazi čokoladne proizvode i ostale otrove i dalje su odvratne jer u njima i dalje sudjeluju iznimno odvratna djeca, ali o svemu tome možete svakih nekoliko mjeseci čitati u našem Magazinu pa danas nećemo više o tome.
SPORT – SKANDALI I PRIMITIVIZAM
Nažalost, kada je sport u pitanju, puno smo više gledali i slušali o raznim skandalima nego o sportskim uspjesima. Čak i kada su u pitanju veličine poput Vlašićke ili Kostelića, nevjerojatan je nesrazmjer dodijeljenog im vremena na malim ekranima u odnosu na ridikule koji služe samo za zabavljanje masa. Doduše, ti ridikuli imaju više novaca nego ovi vrhunski sportaši. Cijele godine moramo trpiti gluposti, važnije je tko je gdje bio u subotu navečer (i s kim!) nego sportski aspekt cijele priče, je li netko prevario ženu, tko je koga zeznuo za novce… Užas.
Ono što je primjetno je i činjenica da sporta na televiziji ima jako puno i da zauzima sve više prostora. To je osobito primjetno kada se radi o nogometu. Upravo je nevjerojatno koliko se vremena daje nogometu. Ponekad je čitava večer na drugom programu posvećena jednoj, jedinoj utakmici. Doduše, malo su olabavili kada je u pitanju domaće prvenstvo, ali to je ionako stvar za pravosuđe, a ne za sportsku redakciju. Jedino je rješenje uvođenje već spomenutog sportskog kanala, na koji bi se ugurao nogomet (90%) i ostali sportovi (10%).
SERIJE
Broj serija, mahom sapunica, koje su nam prikazivane protekle godine dosegao je vrtoglavu brojku. Toliko ih je, da se ni one najtvrdokornije gledateljice (oficiruše, neobrazovane domaćice, novovalna “gradska” elita i ostale dokoličarke) više ne snalaze. Problem je u tome što od ove godine nisu na repertoaru samo latinoameričke sapunice, nego i turske, indijske… Kada smo kod indijskih ne mogu, a da se ne prisjetim veličanstvene sage “Tvoja sam sudbina”, serije koje sam s užitkom gledao, jer se radilo o uvjerljivo najčudnijem televizijskom proizvodu svih vremena. Oni koji su pratili to čudo znaju o čemu govorim.
Proteklu je godinu obilježio i veliki broj domaćih serijala, mahom sve na isti kalup, prosječne kvalitete i često (nije pravilo) ispodprosječnih glumačkih kreacija. Naravno, ono što je bilo najbolje u proteklih nekoliko godina, serije “Odmori se, zaslužio si”, “Bitange i princeze”, “Zakon” i “Instruktor”, nismo mogli gledati, osim kao reprize, a često niti kao to.
FILMOVI – JEFTINA AKCIJA I GLUPE KOMEDIJE
Što se filmova tiče, situacija je očajna, pogotovo na dvjema privatnim televizijama. Dominiraju jeftine američke akcije u kojima se izmjenjuju uvijek jedni te isti glumci i komedije koje to nisu, tj. smeće namijenjeno ljudima smanjene inteligencije i ograničenih životnih svjetonazora. Sve je više prisutna tendencija izbjegavanja bilo kakve kinematografije koja nije američka (doduše tu se HTV i dalje lagano opire. Upravo ide serija rumunjskih filmova). Nevjerojatna je upornost koja je pritom prisutna. Nova tv se slobodno može nazvati “Steven Segal TV”. Toliko je ovaj drugorazredni glumac prisutan u njihovom programu. I dalje se uporno repriziraju jedni te isti filmovi, ljigave obiteljske limunade, jeftine komedije i sve slično što inteligentnog čovjeka može jedino iritirati.
Pred kraj godine smo doživjeli još jedan kulturološki šok, kada su nam počeli puštati srpske filmove, ali ne one dobre, nego zadnje smeće namijenjeno poluidiotima (zašto ovo “polu”, reći će netko), tj. grozne komedije s kraja osamdesetih godina tipa “Tesna koža, 137. deo”. Zadnje što smo čuli je uznemirujući podatak da je prošli tjedan film (oprostite na ovom izrazu jer to nije film, nego septička jama) “Žikina dinastija” imao gledanost veću od 600 tisuća, što znaći da zbilja živimo, kako bi to splitski pjesnici rekli, “U zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu”. Užas, užas, užas!
TV LIČNOSTI 2011.
U protekloj je godini bilo jako puno likova koje smo morali stalno gledati. Zanimljivo je da to nisu bili neki intelektualci, umjetnici i sportaši, nego neki sasvim drugi likovi. Možda smo od svih najviše gledali Ivu Sanadera (ispričavam mu se, jer u osnovi, on je ipak intelektualac. Ima opću kulturu, govori nekoliko jezika, a ima i nekakvu školu), a onda su slijedili i drugi, likovi iz sporta, prije svega Mamić i starački dom iz Rusanove, daleko više nego pošteni sportaši svjetske kvalitete (Blanka, Ivica i drugi), što je posebno žalosno. Nažalost, bilo je i osoba čija uloga na ovom svijetu nije baš jasna. I dok je Avu Karabatić čak i oku (oku, ne uhu) ugodno vidjeti, dotle se tu povlače neki likovi, stilisti i kreatori (ili kako se “to” već zove) koji uistinu iritiraju i likom i glasom i djelom. Doduše, tješi podatak da su ridikuli u većini slučajeva smješteni u Red carpet i Exkluzive pa ih čovjek može izbjeći, ali… Žalosno je sve to. U drugoj smo polovini godine, na malom ekranu jako puno gledali pokojnike, tj. nesretnu Amy Winehouse i Stevea Jobsa i sve što uz njih ide. Kod nas, u Hrvatskoj, nije umro nijedan velikan, osim što sam ja istegao tetivu na lijevoj ruci, ali nisam time htio ići u javnost jer su bili izbori pa da ne oduzimam prostor političarima.
ZAKLJUČAK
Bilo kako bilo, nekako smo preživjeli, što naravno ne znači da možemo biti zadovoljni. Naprotiv. Televizijski je program svake godine sve gori i gori. Reklame su sve nametljivije i degutantnije, kultura i umjetnost su sve manje zastupljeni, sve je više stupidnih, takozvanih “lifestyle” emisija, filmovi sve gluplji i gluplji… Ali takva nam je i opća kultura i očigledno je da se ide po logici “dajmo narodu ono što želi”. A ako narod želi ovo što nam se prikazuje, onda ja uistinu nemam neko posebno visoko mišljenje o prosječnom hrvatskom tv-gledatelju. Ali što je, tu je. Tako nam je, kako nam je. Tu smo, gdje smo. Ova televizijska godina ipak nije najgora. Ima jedna koja puno gora. Koja? Ova koja nam slijedi – 2012. U njoj bi već mogli početi s pravim cajkama.