OTOČNO PREZIMLJAVANJE Katamaran za Premudu kao most s kopnom (FOTOGALERIJA)

Slika korisnika admin
Andrina LUIĆ

Može oklada da putem nećemo sresti nikoga, pita Veljko Žuvanić, predsjednik Mjesnog odbora Premuda, dok se u neregistriranoj olupini uspinjemo od uvale Krijal do Staroga Sela.

- Kako to mislite, pa netko valjda živi u ovim kućama, kažemo.

- Živi, da, ali malo tko se zimi uspinje pješice u Selo. Oni koji su trebali u trgovinu ili poštu već su sve obavili, neki, pak, danima ne izlaze iz dvorova, kuća, a neki su u vrtovima, maslinicima, ribama... Zimi nema više od 55 stanovnika. U šali kažemo da smo kao na psihijatriji bez žice, objašnjava i rukom pokazuje prema kućama u kojima, sigurni smo, već dugo nema života ni ljeti ni zimi. Na ulazu u Staro Selo ipak tračak živosti. Komunalni redar Veljko kosi travu uz glavnu cestu, nekoliko metara dalje građevinski materijal i miješalica za beton. Dva dana prije našega posjeta radnici su završi betoniranje jednog poljskog puta prema maslinicima i drugoj strani otoka. U središtu Sela obnavlja se starina. Iako je zub vremena učinio svoje, vanjski zidovi odaju raskoš nekad velebne katnice.

Poštarica Meri

- To je kupila jedna obitelj iz Belgije, do ljeta će radovi biti gotovi, doznajemo učas bez da smo išta pitali. Kao i o majstorima koji dolaze sa susjednih otoka, najčešće s Oliba ili Suska. Pred trgovinom, velikim zimskim dnevnim boravkom, (ne)uobičajeno živo. Tko je gdje bio, tko je došao i otišao, što je radio, ima li ribe, dokad će puhati bura. U raspravu su, ravnopravno, uključeni svi. Prodavačica Dijana Savić pita nas trebamo li što i dok petljamo kako smo samo u prolazu, jednom nogom već smo ušli i na vratima zastali u čudu... U 50-ak kvadrata, sa skladištem 70, smjestilo se 4.778 artikala! Složenih uredno kao po crti.

- Što vam treba, nešto za struju, kanalizaciju, vodovodne cijevi, mlijeko, sapun, banane, umjetno gnojivo, cement, sušilo za kosu, telefon, peškafondo, crno pivo, sjemenski krumpir... Kruh iz Zadra zimi dolazi triput tjedno, nema za koga češće. Ali svega drugoga ima. A ako i nema, vlasnik će naručiti i ispuniti svaku želju. To je naša mini robna kuća, govori Dijana i pokazuje skladište. Sve je čisto i uredno! Ljeti je otvorena još jedna trgovina, u pristaništu, ali ova je popularnija, tvrde starosjedioci. Kako i ne bi, komentiramo, pa ne bi je se posramio nijedan gradski kvart. Filmskim rječnikom rečeno, dućan snova!

Iako trgovinu vodi tek tri godine, Dijana kaže kako ima osjećaj da je tu cijeli život. I ne bi se ni za što mijenjala.

Baš kao i 40-godišnja Meri Lukin, rođena Premujka, koja se na otok vratila prije godinu dana iz Zadra. Po zanimanju je odgojiteljica, radila je u školi s djecom s poteškoćama u razvoju, ali kad je vidjela oglas za upražnjeno radno mjesto u pošti na Premudi, bez razmišljanja se javila i sada na otoku živi s majkom. Radi na šalteru, zimi svaki dan od 10 do 12, ali i kao dostavljač pošte.

- Zimi je tužno i pusto, ali ja se ne bih vraćala u grad. Posao u pošti nije samo šalterski, svojim sumještanima nekad sam jedini sugovornik, vodim brigu o njihovim računima, sve im to složim, platim, kontroliram uplatnice.... Opisuje svoje radne zadatke dok „rješava" jedan administrativni problem Miroslavu Svirčiću, umirovljeniku koji se prije desetak godina vratio na otok, također iz Zadra.

Najteže bez liječnika, no Premuda se budi

Najteže nam je, kaže, što nemamo svakodnevnu liječničku skrb. Liječnica sa Silbe dolazi samo jednom tjedno, što se zimi zbog lošeg vremena zna protegnuti i na tri tjedna. Po potrebi, lijekove telefonski naručuje iz ljekarne u Zadru, a Meri ih potom preuzme kad dođe brod i podijeli po kućama.

- Sve je to loše, svjesni smo toga, ali tako smo naučili pa nam je postalo normalno, ne razmišljamo što bi bilo da se nešto dogodi... Unatoč svemu, polako idemo naprijed, ljudi se sve više bave turizmom, obnavljaju se maslinici, stare kuće, svake se godine na otoku nešto napravi. Mislim da Premuda ide u dobrom smjeru. Samo da je mladih i djece jer polagano nestaje i naš premujski govor, nestaje autentičnost. Od moje generacije ima nas možda 10-ak koji smo s Premude i po majci i po ocu. Nekada smo imali svoju župu, a sada nam župnik dolazi sa Silbe samo nedjeljom poslijepodne. Ipak, najvažnije je da imamo katamaran koji do Zadra plovi malo više od sata. U usporedbi sa starim brodom, kada se putovalo šest, sedam sati, nama je to kao da smo dobili most s kopnom, zaključuje.

Živjeti od crnike

Na desetak milja udaljenom otoku Olibu samo na prvi pogled slična priča. Stalnih stanovnika trenutačno je 140, među njima i dvoje djece u školi te nekoliko predškolaca. Mladih, a to su na Olibu i 40-godišnjaci, ima 15-ak. Među njima je 25-godišnji Blaž Derokov, koji „baš ne želi otići u grad". Ustraje u životu na otoku jer jedino takav život za njega ima smisla.

- Što bih bez posla radio u Zadru ili nekom drugom gradu? Žicao roditelje svaki dan 20 kuna za kavu ili skupljao boce. I po čemu bi takav život bio kvalitetniji i ispunjeniji? Na otoku imam sve, samo ovdje ja sam ja, kaže Blaž, koji se prije sedam godina, nakon završene srednje škole, vratio iz Zadra na Olib. Poput svojih predaka, bavi se sječom crnike, po čemu su Olibljani oduvijek bili poznati. Početkom 19. stoljeća na otoku je bilo 12 brodova koji su drvo prevozili u Zadar i Veneciju. Nekadašnju Drvarsku zadrugu ugasilo je iseljavanje u Ameriku, ali i dan-danas, pod okriljem Poljoprivredne zadruge, drvo se siječe i brodom odvozi na susjedne otoke, najviše na Ugljan.

- Zarada je solidna, otkupna je cijena za 100 kilograma crnike 70 kuna, a ja godišnje posječem oko šest vagona. Zadruga je nekad na godinu prodavala 500 vagona crnike, sada šezdesetak. Može li se od toga živjeti? Može, ali skromno. A opet imam dovoljno da ne moram nikoga tražiti, pojašnjava Blaž koji ljeti radi i u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Član je KUD-a Zora s kojim priprema kazališne predstave, župskog vijeća... Kaže da nema zacrtan plan i ne zna što će biti za pet ili deset godina, možda će, poput brata, otići na brod, ali sada je siguran da grad želi konzumirati samo ponekad, vikendom.

Osobenjak s Oliba

- Nešto se zaradi i u turizmu, ali to je na Olibu tek u povojima. Za neke sam vjerojatno osobenjak, nedavno sam baš o tome i s roditeljima razgovarao.... A ne znam, možda i jesam, ali ovdje se osjećam dobro, na Olibu smo svi takvi. Ovdje sam koristan i uvijek mogu nešto zaraditi. Ako ništa drugo, uhvatiti dva, tri kilograma ribe, priznaje. Dok šećemo po mjestu, zaneseno priča o povijesti svoga otoka, na trenutak nam se čini kao da se čak ispričava što je odabrao ovkav način života. Ljuti ga što o budućnosti otočana odlučuju ljudi na kopnu, kao i što o budućnosti Oliba ponajviše odlučuju oni što su sigurnost našli u Americi. U život svoje male zajednice aktivno je uključen, volio bih da se turizam ne prepušta slučaju i stihiji, da se više planira i dogovara. Otok, tvrdi, ima mnogo potencijala, ali on je neiskorišten.

- Osim učenika waldorfskih škola iz Zagreba, Norveške, Finske, Italije, koji posljednjih nekoliko godina na Olibu provode ljeta, i poneke zalutale likovne kolonije, ne može se govoriti ni o kakvom organiziranom turizmu. Ljeta na Olibu uglavnom provode vikendaši iz Slovenije i Zagreba i nešto turista u privatnim apartmanima. U mjesec i pol, koliko traje špica sezone, broj stanovnika možda se popne na 700. Nakon Vele Gospe utonemo u zimski mir i tišinu koju ometa tek zvuk tzv. papamobila, jedinog prijevoznog sredstva na otoku, ili pente na pučini..., govori Blaž.

Premuda mu ispunila snove

- Čim sam izašao iz broda, rekao sam da odavde neću nikada otići. Kako tada, tako mislim i danas, priča Ljupko Čengić, 47-godišnji Osječanin po rođenju, a već sedam godina stalni stanovnik Premude. Po zanimanju je konobar, ljeti radi u restoranu, a zimi lovi ribu. U šali kaže da je jedini ribar na otoku.

- Naravno da nisam jedini, možda sam najuporniji i najstrastveniji. Ne razumijem ljude na kopnu koji misle da se zimi na otoku ništa ne događa. Meni su dani prekratki za sve što bih htio napraviti i konstantno mi fali vremena, pojašnjava. Osim posla, na otoku je našao i ljubav tako da je Premuda ispunila sve njegove snove.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno