Tjedan vina prijeteljstva od Hrvatske do EU

Dogodilo mi se da sam u desetak dana pio, naravno vino, po doma, ali i Međimurju, Zagorju, pa sve do Rotterdama vinski šarajući do Mandurije i Galicije, pa mi valja privatizirati ovaj nastavak feljtona. Osim sa starim vinskim znancima imao sam pri tom i nekoliko neobičnih susreta sa sasvim osebujnim vinima probavši u Šafrana u Zagorju Manzoni, od stručnjaka po zadanim parametrima kreirano grožđe iz dvaju tijela, do susreta sa Albariñom ili Alvarinhom, do tada mi neznanim bijelim osvježavajući kiselinom bogatim citrusinim vinom, kojeg sam, istina, zamjenio, ali i upamtio.

Pušipel
Pušipel je u Međimurju naziv vinske sorte bijelog grožđa koja se u međimurskom području još zove i pošipe, dok je u Hrvatskoj najznanija pod nazivom moslavac, u Mađarskoj furmint, u Sloveniji šipon, u Njemačkoj i Austriji Mosler. Međimurci u suradnji s našim prijateljem dr. Maletićem, koji je nama u Zadarskoj županiji preporučio brendiranje Maraštine kao naše »graševine« odnosno »malvazije«, brendiraju Pušipel kao svog »konja za trku«.
Riječ je o, za naše pojmove, laganom bijelom vinom bogatom kiselinama i svježinom najčešće od 10 do 12% alkohola, s tim da profesionalci teže ka tih 12, dok su domaće kapljice bliže 10. Jakopić ga radi kraljevski, a i pili smo ga u kraljevskoj atmosferi dvora Terbotz na Železnoj gori. Najprije ono svježije iz redovne berbe što ostavlja utisak ozbiljnih karakternih aroma tropskog voća ananasa i svježe pokošenog sijena, Pušipel (moslavac) sa srebrom sa Decantera, dok se kod deserta valjalo baciti i dalje do – zlata s Decantera (Decanter zlato daje vinima sa 95 bodova) za Pušipel Prestige, sa berbom 2015. ali izbornom berbom bobica (predikatna – desertna vina), ali na Decanter poslanog tek 2018. godine. I prvo Decanteroveo zlato Međimurju stiglo je kad i Zadarskoj županiji (za Korlat Syrah iz čudne 2014.).
Moslavca sam u Moslavini, po kojoj se kod nas zove, jedva našao za jednog takvog vinskog tumaranja tek u vinskom muzeju u Kutini. Vinogradari i vinari Međimurja od 2010. godine taj kultivar i iz njega proizvedeno vino nazivaju pušipel s tvrdnjom da naziv bilježe od davnina. Nama je čak znaniji kao šipon, kako ga zovu Slovenci, tu prek Mure, a tvrde da je naziv došao za Napoleonove vlasti kad su navodno francuski vojnici pijući ga govorili: si-bon. U Mađarskoj dominira sam ili sa sortom lipov list (hárslevelü) u čuvenom i jedinstvenom Tokajcu – vinu kraljeva i kralju vina.

Manzoni – dobro vinsko frankeštajnovo čudovište
Manzoni je proizvedeno klonirano grožđe i vino poput recimo Müller-Thurgau grožđa i vina, a kojeg je kreirao Hermann Müller, također nazvano po »ocu« prof. Luigiju Manzoniju. Pa mi otud asocijalcija na prof. Frankeštajna. Prof. Manzoni je izradio masu sorti 30-tih godina prošlog stoljeća u Poljopriverdnoj školi za vinogradarstvo i vinarstvo u Coneglianu križanjem i kloniranjem, u ovom slučaju Rajnskog rizlinga i Pinota Bijelog želeći od jednog dobiti kiselinu, a od drugog šećer (alkohol). Manzoni bijeli je sada autohtono grožđe provincije Treviso (u regiji Veneto). Da bi ovakovi klonovi bili prihvaćeni obično treba 50-tak godina, a kod nas ga Šafran radi ludo dobro. Grožđe i vino koje smo pili pri njemu je vrlo aromatično, slamnatožute boje, fino i elegantno, srednjih alkohola i kiselina, fine i nježne arome i okusa po lipovom cvijetu i medu, pa nas je u maglenu zimu zagorskih brega vinulo pod gupčevu lipu za lipanjske žege, ali s daškom jutarnje rose. Tjelesnije od roditelja mu, baršunasto i skladno, božemioprosti, rođeno za morske plodove.

Albarino (Alvarinho) vino sa Puta sv Jakova
Albarino (Alvarinho) smo zamjenili, jer nas je zatekla moćna kiselina ovog vina, da ne kažem galicijskog »rajnskog rizlinga«, za udomaćeni mi crni tempranilo, a dok je kraj nas u neobično dobrom španjolskom restoranu u Rotterdamu dobar gitarist lagano šarao flamengo, a mi iskušavali okuse redova kreativnih tapasa. Prvi sam ga put kušao i bio zatečen nepoznavanjem, pa sam proučivši ga pomalo spoznao da je to sorta grožđa zelenkaste kožice iz Galicije na sjevernoj atlantskoj obali Španjolske. Španjolci i Portugalci ga rade 96% na svijetu. U srcu Galicije je Santiago de Campostela, dokle ide stoljećima najčuveniji hodošasnički put sv Jakova, a hodošasnici, kroz ista ta stoljeća, napor putovanja spiru ovim ozvježavajućim, aromatičnim, kiselinama, što nose svježinu, prebogatim vinom citrusnih aroma s natruhom breskve. Atlantik mu daje i laganu slanost i blagu mineralnost, što Albarino čini savršenim za njihove plodove mora. Vino za popiti mlado i svježe, a našim bi gemištarcima za »škropac« dušu dao.

Za obitelj Goja – barikirana bordoška mješavina PZ MasVina
U svijetu uobičajeno vino po narudžbi, bilo tvrtki, obitelji ili za posebne prigode, sve češće stanuje i ovdje. Spomenuti ću ovog puta PZ Masline i vino koje ima takve naručitelje privatne osobe iz Švicarske, Njemačke,.. ili za korporativna vina kuće od Ilirije d.d., ili za »po doma«, za individualne kupce – Petra Grašu, recimo, kojem sad barikiraju drugu turu u dvije nove barrique bačve,… Pri tome, uz ono što vino kao obveznu deklaraciju mora imati (na poleđini boce), kupac ovisno o želji dobiva i svoju etiketu. Probao sam Grašino s dugim 24 mjesečnim odležavanjem u barriqueu, čega nisam preveliki ljubitelj, te bio ugodno iznanađen odabirom obitelji Goja, odnosno Željka Goje, znanijeg nam kao čuvenog poduzetnika direktora i suvlasnika Hsteca. Kad kažemo bordoška mješavina obično u našim uvjetima mislimo na kombinaciju merlota i cabernet sauvignona, jer cabernet franc se ovdje rijetko sadi, dakle kraljevskih sorti već prebogatih taninima. No, barikiranje, za Goju osam mjeseci u novom barriqueu, osim dodatnog hrasta i tanina, ovdje čini čuda pretvarajući vinsku u mliječnu kiselnu i tanine učinivši fludinim i pitkima, pa dodaje onaj neodoljiv ali blag okus vanilije, uz minimalno grafita i kože, a očuvavši svu aromtičnost maraške i šumskog bobičastog voća, da čovjek zaboravi da hvata 15 gradi alkohola. Definitivno je ovo vino prijateljstva, a kažu » Tko ima dobro vino, ima i prijatelje«. Željko Goja i zbog svega onog što je činio i čini za gospodarski Zadar, zaslužo je i takvo vino, kao i prijatelje.

Primitivo – u Rotterdamu kao »po doma«
O karakteru privatne zabave u Rotterdamu neću govoriti, ali moram kazati da sam tamo daleko na udaru sjevernog mora, u najvećoj nam luci EU, što uvijek potsjeti na prilče pokojnog oca i njegovih drugara pomoraca, ka bi se nalaktili u »Cantralu«, a ja pio Coctu, našao prijatelja kojem nemam vinske zamjerke. Vino večeri bio je – Primitivo di Mandurija. Da ne ponavljam priču o Zinfandelu – Primitivu do našeg Crljenka -Tribidraga, kojeg kao našeg prof. Maletiću i Pajiću potvrdi prof. dr. Carole Meredith s Davis univerziteta u Kaliforniji, i sama nam, svojevremeno, draga gošća.

Traminac, Šafran 2012.
Traminac mirisavi Vinarije Šafran iz Breznice, izborna berba prosušenih bobica 2009. godine je osvojio 90 bodova. On grije kao med čijim okusima kipti i crveni uši kad se dublje potegne, odajući bazgu i lipu i prezrela medasta voća. Pio sam ga ja, a pio ga je i papa Benedikt XVI. 2011., a prije povlačenja (umirovljenja). Berba je inače 2009. a papa je za misu dobio još neboteljirano, jer boteljke su osvanule tek godinu kasnije. Pili smo neke od zadnjih preostalih, a kupili ostalo. Piše »misno«, a i osjećaš se – blagoslovljeno.