Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Pola stoljeća od dolaska prvog autobusa u Ljubač

22.01.2012. 23:00
Pola stoljeća od dolaska prvog autobusa u Ljubač


U ovom mjesecu se navršilo točno pola stoljeća od dolaska prvoga autobusa u Ljubač. Nakon što su prije pedeset godina mještani sami svojim radom i doprinosima sagradili cestu do Krneze, krenuli su po njoj i prvi autobusi ondašnjeg Autotransporta. Na te dane i nekadašnji život u Ljupču općenito podsjetio nas je mještanin Jakov Marelja koji je sudjelovao u svim tim događajima.
– Nekad se putovalo teretnim autima, danas bih ja to nazvao ‘prage’. Unutra su bili banci, iznad cerade i to je išlo prema Zadru. Mi smo još morali ići na Krnezu. Trebalo je prijeći tri mosta i tri kilometra. Dolazili su u pet ujutro, a vraćali se u tri popodne, govori Marelja i nastavlja:
– Kad smo radili ovu cestu, prvo smo iz brda dovozili kamen pa smo morali napraviti kaldrmu i iskop, sve rukama. Na vrhu brda je bila drobilica i tamo se kamen mlija. Tucanik se posuo po ceti i kad smo mi to napravili, jednu večer je došao autobus, a direktor poduzeća je tad bio jedan Ivanković. Imao je on još autobuse u staroj Jugoslaviji samo su mu bili oduzeti, prisjeća se Marelja.
Predstavnici Autotransporta htjeli su ispitati mogućnost prolaska autobusa kroz ljubačke ulice.
– Nismo imali okretište. Jedino okretište je bilo ispred crkve u selu. Oni su bili došli s ‘karavelom’, plavim, najdužim autobusom što je vozio duge pruge da vide je li se može okreniti. Kad je to uspjelo, poslije su se još lakše okretali oni crveni koji su vozili prugu za Zadar, dodaje Željko Marelja, čiji je otac Jakov bio u Odboru za izgradnju ceste i pripovijeda nam kako je tad za predstavnike prijevoznog poduzeća napravljen i poseban ručak.
– Tako je bilo. Mi smo vam ovdi u Ljupču uvik bili u slabijem položaju. Reći ću vam i zašto. Ražanac je bio ovdje centar, ali u Ražancu je bilo gnjizdo partizansko, a ovo naše selo je bilo suprotno. I zato smo mi bili uvijek ‘bila vrana’. Ništa nismo mogli dobiti, sve smo morali sami. Za struju smo isto sami skupili novac, 1963. godine napravili vanjsku mrežu tako da je sve bilo gotovo i trafostanica 1964., a bilo je u opkolnim selima glasova ‘kako možemo mi dobiti’ pa su im u Elektri rekli da smo mi to sami platili, priča Jakov Marelja od koga smo saznali da je te godine dobro rodilo grožđe i tako se našlo novaca za ulaganje u elektrifikaciju. No zanimalo nas je kako su ljudi iz ovoga mjesta išli u Zadar dok nije bilo ceste.
– Kako – pješice! Ja sam išao puno puta. Nosilo se duplu obuću. A grad nije bio kakav je sada. Iznad same marine, preko puta današnje Hitne, jedna se kuća zvala Matulić i imala je dvorište. Oni bi nas tu primili ako bismo išli s tovarin, tu bi ih vezali, izuli se i ako smo što nosili na pijacu za prodaju, to se nosilo na leđima. A nazad opet pješice, ispričao nam je Jakov Marelja koji to doba pamti i to lijepim stvarima.
– Bilo je teško, ali su ljudi tada više pjevali. Bili su siromašniji, a opet su mnoge stvari bile bolje. Bolji je bio karakter ljudi. Danas je veći komfor, to je istina, ali pobiglo nam je ono što je najviše vridilo: ljudi se više ne druže, ne poštuju se, slabije se i rod održava i tako. A prije se pivalo u polju i pivajući iz polja, podsjetio je Jakov Marelja.


 ZA TRI SATA PJEŠICE DO ZADRA


– Pitate me koliko se dugo vremenski putovalo, dok se išlo pješice. A tko će točno znati kade nije bilo sata! Uvečer bi se prošlo po selu i pitalo tko će ići u grad. Ako nije bilo nikog još, jedna osoba se nije mogla odlučiti da ide u grad sama, nego pričekati drugi dan. Kad bi ih se skupio broj trebalo se dogovoriti tko će zvati. Buđenje je bilo kad pivci zapivaju. Računalo se da zapivaju oko dva sata po ponoći, ali zapivaju pivci i u jedanaest sati. I, ajmo, kreni i onda dođeš prerano. Sveukupno se do grada dolazilo pješice za tri ure, kaže Jakov Marelja.




 BRODSKA PRUGA RIJEKA – NOVIGRAD


Kako su nam ispričali u Ljupču. Prije izgradnje ceste, malo se putovalo za Zadar. Puno više su ljudi išli za Rijeku, pogotovo kad se uspostavila brodska linija Rijeka – Novigrad koji je pristajao u Ražancu.
– Vozili smo za Rijeku vino, grožđe, kapulu, kumpire i drugo voće i povrće. Tek kad je napravljena cesta počeli su se ljudi više okretati prema Zadru, kaže Marelja.