Prekrasne lutkarske scenografije moraju “u podstanare”

Scenografijama, ističe Valčić, nije potreban nikakav izložbeni prostor, nisu im nužni nekakvi posebni, muzejski uvjeti. Dosta je da se za njih ima prostora koji će biti prostran i suh. No, što se tiče nove zgrade KLZ-a, kako naš narod voli reći ‘prošla baba s kolačima’. Tako ne preostaje drugo doli pokušati pronaći odgovarajući prostor izvan nove zgrade
Najstarijoj je 60 godina, a najmlađoj tek nešto više od mjesec dana. Ukupno ih je između 30 i 35 “živih”, a sve one imaju svoju priču i jedan poseban “zadarski” štih.
Riječ je o scenografijama Kazališta lutaka Zadar. Mnoge od njih su antologijske, a sve su tipične, posebne te po rukopisu svojih tvoraca prepoznatljive. Od Marijana Trepše, preko Branka Stojakovića do Mojmira Mihatova te Darka Petkovića i Roberta Košte koji su s Mihatovim surađivali na mnogim scenografijama novijeg datuma.
Kazalište lutaka Zadar ove godine obilježava 60 godina svojeg postojanja. Ako i nije najbolje lutkarsko kazalište u zemlji, jer uspoređivati kazališta, rekli su nam upućeni, uopće nije zahvalno, svakako jest posebno. A scenografije su najopipljiviji dokazi njegove osobnosti i njegovog trajanja kroz desetljeća. Kao takve zasigurno su zaslužile puno bolji tretman…
 Nabacane kao i u Jazinama
Pa u čemu je problem?
Podsjetimo da je od premijere najmlađe predstave, a radi se o predstavi “Drago Č. i tvornica čokolade”, prošlo nešto više od mjesec dana, a jednako toliko prošlo je i od preseljenja u novu zgradu Kazališta lutaka Zadar.
Time je napokon dosanjan desetljetni san o novoj velebnoj zgradi za zadarske lutkare. Pa iako je gradnja nove zgrade potrajala “respektabilnih” 25 godina, tijekom kojih je vremena za planiranje i najmanjih sitnica bilo na pretek, u zadarskoj “tvornici snova” prostora za skladištenje vrijednih scenografija jednostavno nema!
– Da, pomalo je tragikomično da ni u novom zdanju nema skladišnog prostora za scenografije. Tu su tek radionice u čije je prostore do sada naguran dio scenografija. One su tu slično kao i u skučenim Jazinama opet samo nabacane! Racimo da je u najmanju ruku zanimljivo da se prilikom projektiranja nitko nije sjetio predvidjeti mjesto za njih, govori Vedrana Valčić, umjetnička direktorica koja u Kazalištu lutaka Zadar radi već 20 godina i dobro poznaje sve prilike i neprilike ove umjetničke kuće.
Scenografijama, ističe ona, nije potreban nikakav izložbeni prostor, nisu im nužni nekakvi posebni, muzejski uvjeti. Dosta je da se za njih ima prostora koji će biti prostran i suh. No, što se nove zgrade KLZ-a tiče, kako naš narod voli reći ‘prošla baba s kolačima’. Tako ne preostaje drugo doli pokušati pronaći odgovarajući prostor izvan nove zgrade. Uvjet je da prostor nije previše dislociran od Kazališta i da se do njega može kombijem.
A da je šteta što nova zgrada nema prostora za scenografije, materijalne svjedoke razvoja lutkarskog kazališta, šteta je…
Svakako treba napomenuti i da se ovaj tekst vremenski poklapa s izložbom “Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije – Dječje kazalište, lutke i performansi” koja je u organizaciji ULUPUH-a u petak 20. siječnja otvorena u Muzeju Mimara i Galeriji ULUPUH-a, a trajat će do 10. veljače. Na izložbi su, naravno, predstavljeni i dijelovi scenografija te lutke s nekih od najupečatljivijih predstava Kazališta lutaka Zadar. Tu su lutke ribara Palunka, njegove žene i sina Vlatka iz predstave “Ribar Palunko i njegova žena” te časnih sestara iz “Judite” čiji je autor legendarni zadarski scenograf, pokojni Branko Stojaković.
 Zaslužile lijepi “stan”
Izložene su i dvije glavne lutke iz “Muke Sv. Margarite” te jedan Tintilinić iz “Šume Striborove”. Njih potpisuje Mojmir Mihatov, a na izložbi je i lutka Malog princa čiji je kreator Robert Košta.  
Izložba “Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije” nastavak je istoimenog projekta koji je započeo 2009. godine velikom izložbom posvećenom stoljeću hrvatske scenografije i kostimografije u kazalištu. Izložba je u svom prilagođenom obliku prošle, 2011. godine gostovala u Sarajevu i Ljubljani, gdje ju je u dva tjedna vidjelo preko 9.000 posjetitelja. Zbog velikog opsega građe za izložbu tada je ostao neobrađen i neizložen dio posvećen dječjem kazalištu, odnosno kazalištu za djecu, lutkarskom kazalištu, lutkama i performansima (multimedijalnim i intermedijalnim, ali prije svega kazališnim likovnim umjetnicima), neizostavnom dijelu hrvatskog kazališta, što je ispravljeno velikom ovogodišnjom izložbom.
– Ne možemo reći da su scenografije Kazališta lutaka Zadar najbolje lutkarske scenografije, odnosno da su zadarski scenografi najbolji u Hrvatskoj. Bilo je i drugih istaknutih scenografa. Tu je jedan Zlatko Bourek koji je izvršio snažan ustjecaj na hrvatsku lutkarsku scenografiju. Ima i drugih scenografa koji su upečatljivi i posebni. No scenografa koji rade za lutkarska kazališta u Hrvatskoj nema puno, pa su izuzetni zadarski scenografi time još vrjedniji. Adut Kazališta lutaka Zadar jest upravo to što se scenografije ne naručuju izvana, već nastaju u Zadru, oblikovane rukama zadarskih scenografa, ističe Valčić.
Zbog svega navedenog, kao i zbog toga što ih je većina “živih”, što bi značilo da se permanentno obnavljaju i koriste, i više je nego jasno da su prekrasne scenografije Kazališta lutaka Zadar zaslužile svoj vlastiti prostor.
Kako je što se tiče nove zgrade Kazališta prekasno o tome misliti, nadajmo se da će gradski oci imati dovoljno sluha i scenografijama što prije osigurati jedan lijepi “podstanarski stan”.

Neke od najpoznatijih predstava i scenografija

Najstarija predstava KLZ-a je “Crvenkapica” čija je premijerna izvedba održana 1. siječnja 1952. godine. Redatelj predstave bio je legendarni Mile Gatara, vizionar i entuzijast kojemu pripada najveći dio zasluga za osnutak Kazališta lutaka Zadar. Scenografiju za predstavu izradio je Marijan Trepše, a po sjećanju je obnavljana u više navrata te se koristi i u današnjim predstavama.
Prvi ju je obnovio Branko Stojaković. Zanimljivo je da je “Crvenkapica” u svojim počecima izvođena uz glasovirsku pratnju autora glazbe Milana Miljuša.
“Ribar Palunko i njegova žena” još je jedna od istaknutijih predstava KLZ-a. Premijerno je izvedena 1989. godine, a autor scenografije i lutaka bio je Branko Stojaković.
“Mukom Svete Margarite”, koju je 1990. režirao Wieslaw Hejno, a scenografiju i lutke za nju izradio Mojmir Mihatov, otvorena je era povijesnih predstava KLZ-a. U ovu skupinu spada i “Judita” nastala 1991. godine pod redateljskom palicom Marina Carića.
Scenografiju i lutke potpisao je Branko Stojaković.
Gledatelji rado pamte i “Šumu Striborova”, redatelja Zlatko Sviben i scenografa Mojmira Mihatova.
Premijera predstave bila je 1996. godine. “Planine”, redatelja Marina Carića i scenografa Mojmira Mihatova (premijera 1997.) ili pak “Malog princa”, redateljice Milene Dundov i scenografa Roberta Košte (premijera 2000. godine).
Tu su i nezaobilazna “Tri praščića” redateljice Milene Dundov i scenografa Mojmira Mihatova (premijera 1983. godine).