Skroman, ali sretan život bake Tereže

Rodila je baka 13 djece – devet sinova i četiri kćeri. Danas ima 35 unučadi i 25 praunučadi. Neki su u Kanadi, neki diljem Hrvatske, a u njezinoj blizini u Sikovu žive dva sina. No djeca ko djeca. Imaju svoje kuće, obitelji, posao i svoj način života na koji baka Tereža nije navikla
Kad bura zapuše, nema do komina. Ma ne bi ja njega minjala za sto onih modernih peći na botun, kaže 90-godišnja Tereža Birkić iz Sikova.
U posjet baki Tereži otišli smo u društvu djelatnica biogradskog Crvenog križa iz programa Pomoć u kući starijim osobama, Jadrankom Rogić i medicinskom sestrom Vidom Bačić.
Starica se ovom posjetu vidno obradovala.
– Ovo je jedan od redovitih obilazaka naših korisnika. Naš je posao da korsnicima izmjerimo krvni pritisak i kontroliramo šećer u krvi. Naime, baka Tereža ima dijabetes. Ipak, najvažnije je da s njom porazgovaramo, kaže sestra Vida.
Da joj je razgovor veoma važan uvjerili smo se i sami. Uz vatru komina raspričala se baka Tereža o tome kako se nekada teško živjelo i puno radilo. Ali, ljudi su, kaže, bili sretniji i zadovoljniji.
– Cili san svoj život kopala, blago gonila, drva nosila, dicu rađala… A koliko sam drva na leđima donila! Brime na meni, dite u meni. Ali ništa nije bilo teško, nabraja Tereža.
Rodila je baka 13 djece – devet sinova i četiri kćeri. Danas ima 35 unučadi i 25 praunučadi. Neki su u Kanadi, neki u diljem Hrvatske, a u njezinoj blizini u Sikovu žive dva sina. No djeca ko djeca. Imaju svoje kuće, obitelji, posao i svoj način života na koji baka Tereža nije navikla, a sada u devedesetoj ne želi ništa mijenjati.
– Samo neka me zdravlje koliko-toliko posluži, kaže baka priznavši da je muči kostobolja.
Noge je ne slušaju pa uz pomoć štapa ode malo do susjeda i oko kuće. U crkvi nije dugo bila, daleko joj. No, na proljeće će, ako Bog da, biti ljepše i toplije pa će ona lagano i u žutenicu. Sada joj uglavnom donesu što treba iz trgovine, nevjesta joj opere rublje, a sve drugo uradi sama.
Svako jutro ustaje točno u osam i trideset. Prvo si da inzulin, onda skuha puru i u devet sati obvezno doručkuje. Uglavnom puru s mlijekom ili zeljem. Pura je čak i na Božić bila bakin doručak. Navika je navika, a i zdravo je. Nakon doručka upali vatru u kominu gdje kasnije u kotliću “brunziniću” pristavlja ručak. I ručak je uglavnom od povrća – raznog zelja, ali nađe se i krumpira, maneštre, riže…
– Mesa ako ima, ima, ako ne, opet dobro. Skuham ja tako za dva-tri dana pa sam bez brige, pojašnjava baka.
A u prostoriji gdje baka uglavnom i boravi visi nekoliko kožica od slanine.
– Zamirišu one lipo u brunzinu kada se kuha i što ćeš više, zaključuje ona.
Nema televizije. Tu je samo mali radio koji je stalno upaljen da baka nije sama. Ali i on se gasi kada Tereža moli. Svaki dan moli oko jedan sat. Izmoli točno 65 Očenaša i Zdravo Marija.
I to za sebe, za djecu, za branitelje, za žive i za mrtve. Pa čak i za one duše za koje nema tko moliti.