Posljednji ispraćaj mons. Ivana Mustaća u četvrtak 24. siječnja u njegovoj rodnoj župi Rođenja BDM u Privlaci

Slika korisnika mkvanja
MOLITVA PUKA U KATEDRALI SV. STOŠIJE ZA MONS. IVANA MUSTAĆA
Autor: 
Posljednji ispraćaj mons. Ivana Mustaća, svećenika Zadarske nadbiskupije je u četvrtak 24. siječnja u njegovoj rodnoj župi Rođenja BDM u Privlaci

Posljednji ispraćaj mons. Ivana Mustaća, svećenika Zadarske nadbiskupije je u četvrtak 24. siječnja u njegovoj rodnoj župi Rođenja BDM u Privlaci. Tijelo pokojnika će biti izloženo u župnoj crkvi u Privlaci od 12 do 14 sati, a u 14 sati slavi se misa zadušnica i sprovodni obred koje će predvoditi zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Na vijest da je u ponedjeljak, 21 siječnja mons. Mustać preminuo u zagrebačkoj bolnici Dubrava u 64. godini života i 39. godini svećeništva, u jutarnjim satima oglasila su se i zvona zadarske katedrale sv. Stošije gdje je mons. Mustać bio župnik od 2006. do 2012. g. Sv. Stošija kao naslovnica župe ispratila je mons. Mustaća do kraja njegovog zemaljskog puta, jer je od 2012. g. do smrti bio župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m.

Koliko je mons. Ivan Mustać značio vjernicima u Zadarskoj nadbiskupiji, pokazao je i sinoćnji molitveni susret puka i svećenika u katedrali sv. Stošije, prizor kršćanskog i čovjeka dostojnoga pogleda na smrt, u svjetlu uskrsnuća Gospodina i vjere da se po smrti život mijenja, a ne oduzima.

Službu Riječi predvodio je don Marinko Duvnjak, bliski prijatelj i suradnik mons. Mustaća i župnik njegove rodne župe Privlaka. Don Marinko je poznavao don Ivicu od svoje srednje škole i on je utjecao na Duvnjakov poziv za svećenika. Bio je s njim povezan kroz svoju svećeničku formaciju. Upravo je mons. Mustaća sreo u Zadru po povratku iz Rima 1992. g. i odlukom nadbiskupa Marijana Oblaka s njim je imao prvu službu u zadarskoj župi Belafuža.

„Zahvaljujemo Bogu za život don Ivana i molimo za njegovu dušu, da gleda Boga licem u lice i uživa puninu nebeske radosti. Don Ivan je imao gorljivost za evangelizaciju, za navještanje evanđelja, za donošenje spasenja ljudima. Sigurno će mu Gospodin biti nagrada. Od tog njegovog žara i truda svi smo mi ponešto primili. I preko njega smo primili navještaj Božje riječi, Božju blizinu. Možemo biti zahvalni Bogu za njegov život. Gospodinova Riječ don Ivana je toliko zadivila te ju je propovijedao svima i živio je tu riječ“ rekao je don Marinko u homiliji.

Puk je molio Časoslov kojega je i don Ivan svakodnevno molio, pjevajući psalme i navještajući Božju riječ. Marijin Veliča pjevao se „za sva djela koja je Gospodin učinio u životu don Ivana. Njegov ispraćaj će pokazati koliko je don Ivan imao odnosa s ljudima. Koliko je radio, koliko je bio s narodom. Kako kaže sv. Anastazije Antiohijski, naša duša odlazi Gospodinu i naše tijelo će jednog dana biti preobraženo. Vjerujemo da nas don Ivan gleda s neba i da zagovara. Koliko god je njegova smrt za nas gubitak, jer će nam nedostajati i još puno je mogao učiniti, toliko je dobitak za nebo.

Nemojmo zaboraviti da smo svi mi na putu za nebo i da je u životu najvažnije da spasimo dušu. Ne da postignemo ovo i ono, nego je važno postići spasenje. Zato je došao Krist, zato je umro i uskrsnuo, da bismo mi imali život vječni, spasenje“ rekao je don Marinko.

Istaknuo je da je don Ivan otišao s ovog svijeta okrijepljen sakramentima.

„Gospodin mu je dao da je mogao sudjelovati na svetoj misi, pričestiti se i otići u nebo. U kapelici bolnice u Dubravi bolnički kapelan svaki dan slavi misu. Don Ivan je želio u nedjelju, dan prije smrti, biti na misi, iako je bio zadnjih dana dosta slab. Stavili su ga u kolica i bio je na misi. Na poziv brata i nevjeste svećeniku, u ponedjeljak u 10 sati primio je bolesničko pomazanje, a u 10,30 sati je otišao s ovog svijeta. Otišao je doista okrijepljen sakramentima. Crkva kaže da onaj tko se pričesti, primi sakramente i ode s ovog svijeta, ide u nebo. Iz života svetih znamo da đavao posebno dolazi čovjeku pred smrt. Želi pomutiti našu dušu. Zato je jako važno biti u molitvi, na misi, uzeti Tijelo Kristovo da bismo mogli odgovoriti na sve napasti, zadnje borbe i ući u nebo“ rekao je don Marinko.

Mons. Mustać svoje je svećeničko ređenje smatrao najradosnijim životnim trenutkom. Njegovo mladomisničko geslo je: 'Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi (Ps 37,5)'. Bio je karizmatična osoba koja je, gdje god je bio, ostavljao tragove i davao se bez zadrške.

Svjestan utjecaja sekularizacije, nesebično se potpuno predao katehizaciji svih uzrasta, uvijek navještajući Riječ Života. God. 1992. imenovan je voditeljem Dijecezanskog vijeća za katehizaciju, a 1996. g. povjerenikom za katehizaciju Zadarske nadbiskupije. Usmjeravao je uvijek na Crkvu kao Majku i Učiteljicu koja prima i zacjeljuje svakoga, i ljude koje svijet odbaci.

Od 1980. g. deset godina bio je župnik Polače, Pristega i Radošinovaca u zadarskom zaleđu. Unatoč balvan revoluciji, detonacijama i ugrozi života pristao je ići u župu Rođenja BDM u Benkovac. Kada je uoči rata 1990. g. došao u Benkovac, tu je Crkvi udahnuo život. Bio je župnik ravnokotarskih župa Benkovac, Korlat i Raštević (1990.-1996) i u progonstvu.

Don Zdenko Milić, župnik Bibinja, koji je također sudjelovao u molitvi u katedrali i bio s mons. Mustaćem u sjemeništu, rekao je da je don Ivan uvijek bio drag, veseljak, sportaš, odlično je igrao košarku.

„Trošio se kao čovjek, kao svećenik u radu za širenje Kristovog evanđelja. Bio je energičan, aktivan u svim područjima. Bio je veliki pastoralac, organizator i kao generalni vikar na nadbiskupijskom planu. Nadasve, don Ivan je bio veliki evangelizator. Cijeli svoj život istrošio se u evangelizaciji u župama gdje je služio“ rekao je don Zdenko.

Od 1994. g. kada je susreo Neokatekumenski put u zadarskoj župi sv. Josipa počeo je s održavanjem kateheza Puta na Belafuži, kasnije u katedrali sv. Stošije i Biogradu. Potaknut djelovanjem prof. Tomislava Ivančića i fra Zvjezdana Linića, održavao je duhovne seminare još kao mladomisnik u župama, a od sredine 1990-ih organizirao je duhovne seminare i u Jazinama. Od 1992. bio je najprije privremeni upravitelj, a od 1996. g. do 2001. g. župnik župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru gdje je ostavio veliki trag. Za vrijeme njegove župničke službe tu je izgrađena i nova župna crkva Uznesenja BDM koja je posvećena 1998. g.

Don Ivan je cijelim svojim bićem i srcem prionuo uz Novu evangelizaciju. Žarko je podržavao rad crkvenih pokreta i udruga. God. 2011. imenovan je povjerenikom za crkvene pokrete i zajednice u Zadarskoj nadbiskupiji. Nasljedujući u tome smjernice sv. Ivana Pavla II. i viđenje župe kao zajednice zajednica, uviđao je i potvrđivao kako kapilarno djelovanje u župi i društvu putem crkvenih pokreta donosi plodove, obraćenja, mijenjaju se životi osoba, cijelih obitelji i ljudi započinju živjeti sakramentalno. Sudjelovao je u pokretu Kursiljo i vodio Mali tečaj kršćanstva, nakon što je 1994. g. u Zadru upoznao vlč. Andriju Vranu, podržavao je Marijinu legiju, aktivan u pokretu Vjera i svjetlo, gdje je razvijao pastoral s obiteljima djece s poetškoćama, što je donijelo mnoge plodove.

Don Ivan je bio emotivna osoba, a njegov nutarnji žar bio je i izvanjski vidljiv. Njegova osobna povezanost i konkretno praćenje, poznavanje života župljana vidjelo se i kroz izricanje čestitki ljudima koji su završili studij, vjenčali se, dobili dijete, posao, prigodnim darivanjem. Davanjem svoga vremena i prisutnosti drugome pokazivao je koliko je bio pun ljubavi za svakog čovjeka, osobito za najpotrebnije, siromahe i ljude u krizama. Uvijek je našao vremena za svakoga.

Organizirao je i poticao mnoga hodočašća diljem svijeta, vodio je mnoge na svjetske susrete mladih i s papom, smatrajući da je hodočašće duhovna obnova i dodatna prilika za navještaj koji potiče osobu na razmišljanje o svom životnom pozivu i odlukama. Imao je veliku ljubav za mlade i ministrante s kojima je također imao talenta i načina raditi. To je do izražaja došlo i kada je bio predsjednik Organizacijskog odbora za Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži u Zadru 2010. g. Krasio ga je duh istinske, kršćanske radosti. I sam s velikim smislom za humor, u međuljudske situacije i osobne kontakte unosio je veliku radost i vedrinu. Kazivao je da ga zajedništvo s biskupom, svećenicima i raspoloživost za služenje Crkvi nije napustilo od mlade mise i isticao da je najbolja metoda rada u pristupu ljudima ljubav i žar. To i jest bila velika karakteristika don Ivana.

O veličini ljudskosti i ljepoti svećeničke duše mons. Mustaća svjedoče i ljudi koji su ga osobno poznavali i s njime surađivali.

Orminda Zuban:

„Uvijek je lijepo sjetiti se svih dana i godina koje smo proveli s don Ivanom. To je bio svećenik koji je uistinu ljubio sve ljdue na isti način. Bio je pun ljubavi, posebno za najpotrebnije. Uvijek je našao vremena za svakoga. Tako i za sve nas koji smo bili s njim u ekipama katehizacije, koji smo bili s njim na mnogim hodočašćima. Vidjeli smo koju posebnu ljubav ima za mlade. Duh radosti je voli nositi svugdje, gdje su ljudi bili tužni, uvijek bi dnosio radost i ohrabrenje. Neizmjerno će nam nedostajti“.

Dragan Zuban:

„Toliko mi se plače za don Ivanom. Bio sam prije nekoliko dana kod njega u bolnici u Zagrebu. S don Ivanom sam proveo najbolji dio svoga života, to zaista mogu reći. Bio je čovjek velike vjere, velikog srca. Osnažio je moju vjeru. Uvijek je bio nesebičan u evangelizaciji za druge. Mogao sam s njim navještati, to mi je bila radost. Kad je bio župnik, uvijek je imao riječ života, okupljao je mlade. Zahvaljujem mu iz sveg srca za sve što je radio u životu, nikad ga neću zaboraviti. Imamo jednog anđela na nebu koji će moliti za nas. I na bolesničkoj postelji bio je raspoložen, vedar, on je nas hrabrio u našim slabostima i padovima. Pored tolike bolesti držao se hrabro, pun vjere. S optimizmom je gledao na život. Bio je pun vedrine“.

Neven Vuksan:

„Don Ivana sam upoznao kad je postao župnik Benkovca. Benkovac je bio duhovno mrtav, a crkva u Benkovcu gotovo da nije postojala. Dolaskom don Ivana, on je udahnuo novi život crkvi. Bio je jako nadaren za rad s mladima. S njim smo doživjeli novi zamah, novi početak. Nedostajat će mi njegovo druženje, na briškuli i na basketu gdje mu je bilo posebno drago, uvijek bi govorio 'Dobit ću te'. Nedostajat će mi hodočašaća s njim. U tom predratnom vremenu nije bilo lako biti u crkvi u Benkovcu. Ali bili smo ponosni. Okupio je nas mlade i velika mu hvala. Siguran sam da nas i sad zagovara kod Gospodina koji ga je pozvao k sebi, iako je još dosta mogao učiniti s nama. Puno je nosio cijele Ravne Kotare, Benkovac u srcu. To je bilo specifično vrijeme 1990./91., pred rat. S vremenom koje smo proveli s don Ivanom u Benkovcu prije rata mogu još usporediti samo vrijeme 1995. g., nakon oslobođenja naše domovine, kad smo osjetili taj ponos, tu slavu. Don Ivan je doslovno bio udahnuo jedan novi duh Benkovcu“.

Renzo Laura:

„Don Ivana smo moja supruga i ja upoznali 1992. g., na susretu bračnih parova na Boriku. Bili smo i u ekipi za katehizaciju u Benkovcu i kad je papa Ivan Pavao II. došao u Zadar. Nikad neću zaboraviti kako je, kad je papa otišao, don Ivan legao na pozornicu, prostro se, pa se spustio niz pozornicu, zagrlili smo se. Vjenčao je obje moje kćeri, to je bila i njegova želja. Bili smo stvarno sretni. Išli smo s njim dva puta na hodočašće u Izrael, u Rim, Loreto, Lurd. Jednom smo sjedili uz Galiljesko jezero, smijali smo se, kako je pričao viceve. Uvijek je bio veseo, društven, davao je sebe za svakoga. Onda je došao do nas nadbiskup Ivan Prenđa i rekao: 'Sigurno se don Ivan šali na račun mene, zato se tako smijete'. Bili su puno povezani i umrli su u istim danima. Jako me pogodila njegova smrt. Imam osjećaj kao da mi je don Ivan brat, ne župnik. Ljubio je volio svakoga. Pomogao je uvijek, u svakom trenutku i nije mu se bilo teško davati za nikoga. To je bilo najljepše kod njega. Bio je zaista čovjek. Kada bi pričao svoju povijest i o ljudima, svugdje je ostavljao tragove i davao se“.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3 (2 glasova)