USPJEH U PORTLANDU Mia Zara Burčul premijerno odigrala glavnu ulogu u drami o srebreničkom masakru "No Candy"

Slika korisnika mkvanja
Zadarska glumica na američkim kazališnim daskama
Iako je publika bila spremna i znala je što dolazi gledati, prizori koje smo im pripremili nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Kako sam čula ljudi su komentirali kako mi ovdje imamo nevjerovatnu snagu duha kao narod, kao ljudi koji su se uspjeli izboriti za život, koji su se uspjeli prilagoditi na sve one apsurdne, sve one teške poslijeratne životne uvjete
Reina SOLUNAYA
'No Candy' tematizira masakr u Srebrenici, a nastala je po literarnom predlošku Emme Stanton u režiji Tee Alagić

Publika je ustala na noge i pljeskala nam suznih očiju  dok smo se klanjali i to tri puta, a netom prije spuštanja zastora, doslovno su se mogli čuti izdasi među ljudima, koliko ih je ganulo to što su  vidjeli. Trebam li uopće naglasiti kako sam se osjećala u tom trenutku,  koliko su me dirnuli, koliko mi je značila ta njihova reakcija, ponosna je  zadarska glumica Mia Zara Burčul koja je prekjučer premijerno odigrala glavnu ulogu u drami „No Candy“ u američkom gradu Portlandu za  Portland Playhouse kazališnu kuću.

Drama „No Candy“ tematizira masakr u Srebrenici, a nastala je po literarnom predlošku Emme Stanton u  režiji Tee Alagić. Mia igra lik Zlate, žene koja je izgubila najmilije u jednom od najvećih europskih genocida nakon drugog svjetskog rata,  ženu kojoj je oduzeto sve, no usprkos tome pronalazi snagu za ići dalje.  U razgovoru za Zadarski list pred odlazak u SAD Mia je kazala kako  njen lik nije fiktivan već lik od krvi i mesa, žena koja je ostala bez sina,  žena trajno određena s takvom količinom boli koju je utjeloviti bio ne  samo profesionalni već i emocionalni izazov.  

- I sama imam supruga i djecu i nezamisliv mi je život bez njih. Ne  mogu ni zamisliti koliko je teško ostati bez svojih najbližih i nastaviti  dalje sama kroz život, rezimirala je ulogu pred put Mia, svjesna da, kako je dodala, pred njom ne leži tek još jedan glumački angažman već i  zadatak mnogo važniji od same predstave - vjerodostojno biti glas svih  preživjelih tog stravičnog događaja.

Danas, nakon uspješno izvedene premijere itekako ima na što biti  ponosna.

Odrađeno bez greške

- Iako je publika bila spremna i znala je što dolazi gledati, prizori koje  smo im pripremili nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Kako sam čula  ljudi su komentirali kako mi ovdje imamo nevjerovatnu snagu duha  kao narod, kao ljudi koji su se uspjeli izboriti za život, koji su se uspjeli  prilagoditi na sve one apsurdne, sve one teške poslijeratne životne uvjete. Osobno, s obzirom da dolazim s prostora o kojima progovara komad, u svoj sam lik unijela veliki dio gesta koje karakteriziraju žene s  Balkana i za to dobila izvrsne reakcije. Spisateljica Emma Stanton je izvrsno spojila pet žena, koliko nas ima u drami, u jednu zajednicu, pet  žena ujedinjenih u svojoj muci no različitih u načinima na koji prilaze  svojoj boli. Rekla bih da je nas pet kao pet prstiju jedne ruke, samostalne no istovremeno tako ovisne jedna o drugoj ne bi li funckionirale u  zajednici. Konkretno, moja Zlata je bez dlake na jeziku, najglasnija je  od svih i ništa joj ne promiče. Sve mora prokomentirati, ispitati, znati, a  svoju bol pokazuje samo pjesmom kada je preplave emocije. Mislim da  je teže rasplakati publiku nego sama lijevati suze na sceni jer svi mi u  stvarnom životu skrivamo svoju bol, iskrena je glumica koja bez lažne  skromnosti ističe da je profesionalni izazov koji je imala bez greške  odradila.

Mia je ulogu dobila inače preko prijateljice, glumice Nikki Weaver s  kojom je diplomirala glumu. Nikki je dobila mail vezan za predstavu te,  kada je shvatila o kojoj je temi riječ, odmah je kontaktirala kolegicu iz  studentskih dana, svjesna da bi upravo Mia bila idealna za ulogu.

Rasplakana komisija

- Odradila sam tri audicije a produkcijski tim sam osvojila kada sam  otpjevala Pearl Jamovu pjesmu „Yellow ledbetter“ koju je moj lik, moja  Zlata, u predstavi trebala otpjevati na karaokama za poginulog sina.  Tom posljednjom pjevnom audicijom uspjela sam rasplakati čitavu komisiju i zagarantirati si ulogu, prisjetila se zadarska glumica.

U SAD je otputovala s cijelom obitelji, suprugom i dvoje djece.

- Osim supruga, nisam znala niti jedno lice u publici, a to mi se u karijeri nikada nije dogodilo i mogu vam reći da sam imala osjećaj neizmjerne slobode. Majka mi dolazi na završnu izvedbu koja će biti za  mjesec dana. E, onda će me biti prpa! Poput Zlate, i moja mama je također žena bez dlake na jeziku i od nje očekujem iskrenu kritiku jer je i  njoj nažalost ova tematika jako bliska, nastavlja Mia.

Prekjučerašnja premijera je bila svjetska premijera pa je tim više cijeli  tim itekako bio svjestan što im je zadatak ne bi li odali počast svima  onima koji su bili žrtve tog stravičnog genocida.

- Što reći nego da je tužno ne samo što se to dogodilo nama na ovim  prostorima već što se takve stvari i dalje događaju u svijetu i što, iako  učimo povijest, nažalost i dalje ju ponavljamo, sve do današnjeg dana,  bolno je svjesna glumica.

Pitamo ju znaju li ljudi uopće tamo u Americi što se događalo ovdje  na ovim prostorima, što se događa u ostatku svijeta s obzirom da se  kroz medije često može vidjeti da Amerikanci slabo prate i znaju za događanja van njihovih granica.

Tema vraća u djetinjstvo

- Sve su više upućeni putem medija i interneta a ja sam im, onima s  kojima sam bila u kontaktu, otvoreno dala do znanja da me slobodno  mogu pitati sve ono što ih zanima, posebice kolegama. Iz pristojnosti  nisu išli preduboko ne bi li me uznemirili. Svi su bili jako pažljivi. Rat  se ne može racionalizirati, u njemu nema nikakve logike, nikakve poruke. Rat se jednostavno dogodi, a onda na čovjeku, malom čovjeku ostaje da se s tim nosi kroz život. Kako? Pa to je, rekla bih, glavna tema  ove predstave, objašnjava Mia i dodaje kako je sve to što je proživjela  tijekom rada na komadu bilo jedno nezaboravno iskustvo posebice  zbog činjenice da je i sama preživjela ratne strahote u Zadru pa je rad  na „No Candy“ bila i prilika da glasno priča i o osobnim traumama koje je kao i većina ostalih ljudi negdje duboko zakopala u sebe.

- Iznenadila sam se koliko puta sam zaplakala slušajuci monologe,  koliko sam se puta "vratila" u djetinjstvo. Strašno sam puno mislila o  svojoj mami koja je bila istih godina kao moj lik kada se sve to događalo. Redateljica Tea i ja smo imale ogromnu količinu podrške i ljubavi u kazalištu tijekom probi i kako meni, tako je i njoj ovo usitinu bilo jedno nezaboravno iskustvo, zaključuje Mia.

Portland pa New York

Predstava igra do 17. veljače u Portlandu, a onda seli u New York. Mia  ističe da još nije odlučeno ima li interesa za igranje na podrucju bivše  Jugoslavije no dodaje kako bi joj osobno bilo jako drago dočekati kolege kao i zaigrati ju u ljubljenom joj Londonu.

Svojevrsna audicija za daljnje  profesionalno djelovanje

Mia naglašava kako vjeruje da će joj predstava omogućiti da proširi  svoje kontakte, kako će se iz tog projekta roditi nova poznanstva i projekti.

- Zlata mi omogućuje da pokažem američkoj publici glumački i pjevački talent i izvrsna je "audicija" za moje daljnje profesionalno djelovanje. S ponosom mogu reći da sam jednu od prvih kritika dobila od   kolegice, glumice Sharonlee McLean, domaćoj publici poznatoj po ulozi Annie iz sapunice Santa Barbara za koju je bila i nominirana za Emmy nagradu 1991. godine. Na svojoj me facebook stranici pohvalila i to  mi je bio usitinu "vjetar u leđa", posebice pred premijeru. I ona je dio  glumačke ekipe, u predstavi smo nerazdvojne, djelimo svaku scenu  skupa pa smo se na probama uspjele dobro upoznati i mogu reći da je  dijeljenje pozornice s njom bio pravi gušt. Izvrsna je!, ističe Mia.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)