Draga, velika Mira Furlan

 
S divnom glumicom, Mirom Furlan, rukovao sam se u Zagrebu osamdesetih godina 20. stoljeća. Gledao sam je na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u ulozi Anabelle, u predstavi Šteta što je kurva, u režiji Georgija Para. Dramu je napisao John Ford koji je živio u Engleskoj od 1586. do 1640. godine. Miru sam s rodicom Silvanom čekao na izlazu za glumice i glumce. Darovao sam joj čokoladicu Životinjsko carstvo. Mira se nasmiješila i rekla: »Kako ste divni!« I to je to.
Volio sam za vrijeme studiranja teologije u Zagrebu, bauljati po zagrebačkim kazalištima. Gutao sam literaturu o kazalištu, filmu. Kako bih shvaćao prirodu teatra čitao sam, čitao, čitao. Za razumijevanje fenomena, nikad nije dovoljno učenja. Učenjem se podupire mišljenje i stječu se argumenti. Bez učenja argumenti postaju gola sila i bahatost. Nekako su mi u to vrijeme kazalište i teologija bili kao dragi sestra i brat. Teatar je podupirao moje kritičko mišljenje i otvarao moj um prema novome i nepoznatome, a stvarnome. Uživao sam u glumačkim bravurama Rade Šerbedžije, Krešimira Zidarića, Pere Kvrgića. Šjor Kvrgić i šjora Lela Margitić su nam jednom gostovali na satu vjeronauka u Gimnaziji Vladimira Nazora u Zadru.
Velika Mira Furlan, studirala je svoje uloge, a to je naporan rad uma, duše.
Avaj, mnogi su ju napadali da nije dobra Hrvatica. Ne udara se dovoljno u hrvatska prsa. Odlepršala je iz hrvatskog gnijezda. Prvo i najbitnije je biti čovjek.
Draga Kate iz Velog mista, koja mi sa smiješkom kaže »divni ste« sastala se sa sestrom smrti, sklopila oči i probudila se u bezgraničju, u bezvremenu. Sklopiš kapke očiju ograničenosti i otvoriš kapke očiju u bezgraničnosti.
Mira nije živjela propise spola, nacije. Kompleksna, znala je kako je teško, ali najvrednije biti slobodan. Slobodne su mi misli dok se sjećam šjore Mire sa čežnjom za bezgraničnim susretom.