Plavi val

Teći hrvatski predsjednik Ivo Josipović već je simbolikom na inauguracijskoj pozornici želio poručiti kamo će voditi zemlju pa je ovoga puta, žestoko mu predbacivana crvena boja “protjerana” sa scene nad kojim je dominirao plavi val, onaj na kojemu će Hrvatska “uploviti” u Europsku uniju.
Prisjećajući se prigovora o “crvenoj Hrvatskoj”, dominacija plave boje mogla se vidjeti i kao dio pomno isplaniranih priprema za svečanu prisegu na kojoj se nije smjela ostaviti ni mrvica prostora za kritiku koja bi se ponovno mogla vezati uz činjenicu da se Josipović na Pantovčak vinuo iz okrilja ljevice.
Da je crveni tepih kojim se korača na preuzimanje predsjedničke dužnosti mogao biti druge boje, možda bi njime opet krenuli kritičari smirenog sveučilišnog profesora koji je i odlazak na čelo države odradio s pritajenim smješkom kao da polaže još jedan ispit. Ipak, iz njegovog govora moglo se čuti kako je svjestan da će ovaj predsjednički ispit biti težak i odgovoran. Prije svega jer je zemlja u gospodarskoj pa i moralnoj krizi, a pravda koja je postala moto Josipovićevog političkog djelovanja, percipira se kao spora i slijepa.
Treba se nadati da će Josipović u okviru svojih ustavnih ovlasti pronaći put da Hrvatsku oboji u plavu, boju optimizma, te da se doista neće umoriti u prokazivanju diskriminacije po bilo kojoj osnovi i da će uspjeti održati obećanje o bespoštednoj borbi protiv korupcije. Isto tako u naglaske inauguracijskog govora stavljen je i mali čovjek koji ne može živjeti od svoga rada jer se to u vrijeme krize moralo reći. No, na put prema pravednom društvu Josipović je pozvao sve građane koji su prozvani gospodarima svoje sudbine i svoje zemlje. Na koji bi to način mali, hrabri ljudi u postojećoj situaciji mogli zagospodariti svojom sudbinom iz Josipovićevog govora ipak nije posve čitko.
Puno lijepiih riječi, pametnih konstatacija, već ranije odslušanih obećanja i obilje optimizma umotanog u budućnost u Europskoj uniji, ogorčenim građanima koji se bore za egzistenciju, moglo je zazvučati nerealno i frazeološki. I ovoga puta, iako se predsjednik trudio, govor je intonacijski zadržao Josipovićev pečat “prigušenih emocija” pa govornica nije podrhtavala od gromkoga glasa, niti od euforije u “gledalištu” gdje je pažnju privlačio i dojučerašnji majstor retorike, bivši premijer Sanader.
Možda je došlo do zasićenja vatrenim govorima, jer bi se brzo ugasili i većina rečenog pala bi u vodu te je došao novi predsjednik za novo vrijeme. Tako se Josipović, bez obzira što ga je predsjednik Srbije zbog kosovske nazočnosti ignorirao, doživljava u okruženju, Europskoj uniji i Americi.
Za razliku od bišega predsjednika koji je kako bi se u narodu reklo, gotovo “svakom loncu bio poklopac”, odmjereni će Josipović najprije “ispeći pa reći”.
Mesić je sa suznom iskrom u oku predao Pantovčak, kako reče, u sigurne ruke, bivši i sadašnji predsjednik ishvalili su jedan drugoga, a kada su pali zastori na prvu primopredaju vlasti, građani su ponovno uronili u sivu svakodnevicu, naprežući se kako bi još čuli Josipovićevu “simfoniju u plavom”…