Smrt djeteta kao osveta supružniku

U prvim danima ove godine u medijima se gotovo neprimjetno provukla stravična vijest o zločinu koji se na samu Staru godinu dogodio u selu nedaleko Čakovca. Nakon svađe sa suprugom otac je uzeo njihovog dvogodišnjeg sina, odveo ga u drvarnicu gdje ga je objesio, nakon čega je počinio suicid.
Ubojstvo djeteta od strane roditelja uvijek iznova šokira i ostavlja bez riječi, a osobito ako je zločin, kao u navedenom slučaju, počinjen s ciljem nanošenja patnje supružniku. Žrtvovanje vlastita djeteta zbog osvete drugom roditelju prisutno je od samih početaka ljudske vrste, a taj je jezivi motiv obrađen i u čuvenoj starogrčkoj Euripidovoj tragediji o Medeji i Jazonu.
O fenomenu infanticida ili djecoubojstva zadarski psihijatar i subspecijalist forenzičke psihijatrije te stalni sudski vještak iz toga područja dr. Darko Labura kaže:
– Infanticid je fenomen koji je široko rasprostranjen u životinjskom svijetu, a kod čovjeka je, sudeći prema povijesnim izvorima te arheološkim i antropološkim istraživanjima bio, u većoj ili manjoj mjeri, prisutan od samih početka pa do današnjih dana u gotovo svim društvima. U najširem smislu izraz infanticid označava čin ubijanja ili namjernog usmrćivanja djece. Pod time se u pravilu podrazumijeva ubijanje vlastite djece odnosno potomaka – prolicid, iako ga mogu počiniti i osobe koje nemaju neposredne veze s djecom-žrtvama, kaže dr. Labura i navodi neke od motiva koji su kroz povijest i ovisno o kulturološkom okruženju navodili roditelje na ovako monstruozne zločine.
Ekonomski i religijski motivi
– Obično se infanticid vršio iz ekonomskih i religijskih motiva. Tako je među Inkama bio uvriježen obred posvećivanja ubojstva djece bogovima radi plodnosti zemlje; u Polineziji se ubijalo najmlađe dijete na vrlo brutalan način, također radi plodnosti zemlje. Mogao je to biti i dodatni oblik prirodne selekcije – eliminacija djece za koju se držalo da su “nenormalna”, “čudovišna” ili u nekom smislu inferiorna “normalnoj” djeci, te da njihovo čuvanje i izdržavanje šteti obitelji i široj zajednici.
Vrlo često u povijesti ubojstva djece nalazimo motiv sprječavanja ili ostvarivanja krvne osvete, npr. na Siciliji, ili radi osiguranja svojih potomaka za prevlast, prijestolje ili korist, na račun ubijanja djece od izravnih konkurenata ili pretendenata na prijestolje, ističe dalje psihijatar Labura i kao jedan od najpoznatijih masovnijih infanticida podsjeća na pokolj nevine dječice iz doba vladavine judejskog kralja Heroda I. Velikoga koji je prema Evanđelju u Betlehemu u vrijeme Kristova rođenja naredio pokolj sve djece do dvije godine života u namjeri da ubije Mesiju, bojeći se gubitka vlasti.
– Svakako intrigira jedan od tzv. modela izvršenja infanticida kojeg smo u posljednje vrijeme svjedoci u svijetu, ali na žalost i kod nas, a to je ubijanje vlastite djece od strane oca ili majke, isključivo s ciljem da se nanese patnja i bol supružniku ili partneru zbog međusobnih nesuglasica – svađa i(li) razvoda braka. Osim povoda u poremećenim obiteljskim ili bračnim odnosima, koji nisu zanemarivi, jer je prema psihodinamskim teorijama obitelj zasebno “socijalno biće” sa svojom psihopatologijom i poremećajima unutrašnjih relacija, u prvi plan dolaze do izražaja poremećaji osobnosti, kao neposredni čimbenik ovakvih zločina, kazuje psihijatar Labura i daje psihološki profil osobe-roditelja čiji postupak ljude navodi na jedinstveno pitanje: Kako je to mogao učiniti?
– Osobe koje će ubiti svoje dijete s ciljem da bi nanijele bol i patnju partneru ili supružniku, a kao rezultat nesuglasica, svađa ili razvoda braka, najčešće se svrstavaju u skupinu poremećaja osobnosti/ličnosti asocijalnih /psihopatskih crta ili paranoidnih ili impulzivnih. Takve osobe imaju nizak prag tolerancije na frustraciju, emocionalno su oštećeni, ne osjećaju krivnju, moralnost i obvezu te svoju frustraciju ne mogu adekvatno sublimirati. Vrlo često reagiraju burno, naglo, bez razmišljanja o posljedicama, a destrukciju vide kao jedini mogući izlaz iz cijele situacije, pa tako osim infanticida često počine i samoubojstvo, ističe dr. Labura.
Zamračenje uma
– U trenutku kod takvih osoba, navodi dalje psihijatar, nastaje “zamračenje uma”, površno promišljanje “pati i ti, ako patim i ja”, ili “neka sve nestane”, “kada ja ne mogu doći do željenog, neće nitko” i slična destruktivna razmišljanja. Kod takvih osoba vrlo često se u takvim stanjima nađe i konzumiranje alkohola i/ili psihoaktivnih tvari, što još dodatno takve osobe čini agresivnijima i nerazumnijima u ponašanju. Uglavnom takve zločine počine mlađe muške osobe, koje su ranije osuđivane ili imaju problema sa zakonom, sklone su konzumiranju alkohola ili droga.
Ukoliko se ne radi o registriranim oboljenjima poput psihoza ili ovisnosti, takvo je ponašanje, upozorava dr. Labura, teško predvidivo. Moguće je kod bračne i obiteljske problematike, kada socijalna služba nastupa po pozivu ili po zakonskim odredbama, pa se alarmiraju drugi društveni čimbenici kao što su obiteljski liječnik, obiteljski centri, psiholozi, svećenici kod vjernika ili psihijatri kod sumnje na psihijatrijsko oboljenje.
U svim ostalim slučajevima, ponašanje poremećenih osobnosti je teško predvidivo, pa tu dolazi u obzir šire djelovanje društva – od edukacije, uklanjanje nasilja iz medija, primarna prevencija-detekcija psihijatrijskih poremećaja, rad obiteljskih centara na terenu, navodi dr. Labura, a na pitanje kako takve osobe koje su ubile vlastito dijete radi osvete bračnom partneru, ukoliko nisu počinile suicid, nastavljaju živjeti s tom spoznajom, odgovara:
– Osobe koje počine infanticid u stanju neubrojivosti ili znatno smanjene ubrojivosti, a kasnije žive s time, mogu imati i određeni uvid u ono što su počinili ukoliko im to bolest dozvoli. Oni koji su to uradili radi oštećenih dijelova osobnosti u poremećajima ličnosti, teško da će u nekom budućem vremenu imati neki jači osjećaj krivnje. Život takvih osoba u budućem vremenu je strogo individualna stvar.
Majke češće ubijaju malu djecu
Slučajevi infanticida, navode neka od istraživanja, u svijetu su prilično brojni, te se procjenjuje da se godišnje dogodi 1.800 smrti djece koju su ubili roditelji, što je oko četiri djeteta na dan, a više od 600 tih ubojstava počine majke. Jedno istraživanje američkoga Ministarstva pravosuđa pokazalo je da su majke sklonije ubijati djecu dok su još jako malena, a očevi kad su djeca veća, od osam godina starosti nadalje. Rasa pri tome ne igra nikakvu ulogu kao ni socioekonomski status, a takvi zločini događaju se i u obiteljima u kojima ne postoji povijest nasilja.
Dr. Darko Labura na kraju još ističe da se kao podvrsta infanticida navodi neonaticid odnosno ubijanje novorođenčadi te feticid ili ubijanje nerođene djece. Specifičan oblik infanticida je čedomorstvo koje čini majka neposredno nakon porođaja, a koja moderna kaznena zakonodavstva obično kvalificiraju kao blaži oblik ubojstva.
– Zločini čedomorstva, iako se u Hrvatskoj ne događaju često, barem ne u svjetskim razmjerima, potiču psihijatrijske debate oko toga jesu li te žene u trenutku stravičnog čina svjesne svojih radnji ili ne. Čedomorstvo će najčešće počiniti žene koje su mentalno inferiornije, one koje su u vrijeme trudnoće odnosno poroda pod određenim stresom, kao i one koje su izmanipulirane, bilo od strane roditelja ili okoline. Postporođajna depresija samo je jedan od elemenata koji pokriva uzroke čedomorstva, drugi elementi mogu biti i loše financijsko stanje u obitelji rodilje, velike količine stresa i pritisak obitelji odnosno sredine u kojoj žive. Po liječničkoj definiciji postporođajna depresija javlja se od četvrtog do osmog tjedna nakon poroda, a može trajati čak do prve godine djetetovog života, te kod majki uzrokuje manjak privrženosti bebi, kaže psihijatar Labura.