Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Tko je gospođa u glazbenom žiriju?

22.02.2017. 23:00


PROGRAM KOJI VRAĆA NADU
Okrećeš tako televizijske programe, okrećeš, a onda vidiš nešto zanimljivo i ostaviš par sekundi, pa par minuta, pa cijeli sat… Dakle, radi se o nečem dobrom. Prije par tjedana sam nahvalio Knjazovu emisiju o Nikoli Tesli, a sada je uslijedila još bolja o Faustu Vrančiću. Knjaz je jednostavno odličan, toliko dobar da se postavlja pitanje zašto ga je HRT tek sada angažirao. Sve nam je objasnio. Tko je bio Faust Vrančić, po čemu je značajan i nama koji smo mislili da je Faust bio važan samo zbog padobrana otkriva čitav jedan spektar aktivnosti toga velikog čovjeka. Ovakav program vraća nadu u televiziju i njenu prosvjetiteljsku ulogu i izdiže HRT nad drugim, komercijalnim televizijama.
ELEMENTARNO NEZNANJE
Nakon što sam relativno pohvalio prvu epizodu HRT-ovog showa “Nikad nije kasno” uspio sam vidjeti samo fragmente sljedećih epizoda, a bolje da nisam jer ispada da sam pogriješio kada sam im dao prolaznu ocjenu. Naime, u ovoj emisiji izgleda najmanje pažnje polažu na pjevanje, a puno su važnije životne priče aktera, koje ponekad uistinu prelaze granice dobrog ukusa. Jednako je tako neugodno slušati o osobnim tragedijama, obiteljskim gubicima i sve je to na žalost neka vrsta američkih ljigavština u kojima voditelj suosjećajno gleda gosta diskretno brišući suzu u kutu oka. Ove sam nedjelje, taman mislio malo pogledati, kada je jedan sudionik nabrajao bolesti od kojih boluje i zbilja sam, uz najbolju volju, morao odustati.
S druge strane, uspio sam vidjeti zanimljivog natjecatelja koji je izveo “Heart of gold” legendarnog Neila Younga. A onda se dogodilo ono što se dogodilo. U žiriju se nalazi jedna žena za koju znam da se bavi pjevanjem, ali isto tako ne znam ni jednu jedinu njenu pjesmu. Dobro, recimo da sam ja staromodan, glazbeno konzervativan, mrgodan i da nisam mjerilo. Stoga sam napravio anketu u svojoj okolini i zaključio da svi znaju njeno ime, ali nitko ne za ni jednu njenu pjesmu. Malo čudno, zar ne? I što se onda događa. Gospođa otvoreno, pred hrvatskim tv- gledateljstvom priznaje da nikada nije čula pjesmu “Heart of gold”. Ne moraš voljeti npr Zeppeline da bi znao njihove najpoznatije pjesme, ni Stonese, ni Queen, ni što ja sad znam koga, ali netko tko se bavi muzikom to ipak mora znati. To je isto kao da kao stručnog gosta u emisiji o slikarstvu dovedete nekog slikara koji kaže da nikada nije vidio “Guernicu” ili “Doručak na travi”. Analogno tome, postavlja se pitanje na osnovu čega se pojedini pjevači zovu u stručni ocjenjivački sud i dali su oni tu da ocjenjuju ili da samo održavaju svoj lik u javnosti, kada već nemaju glazbeni materijal koji bi ih držao u medijima. Protiv dame nemam ništa osobno, dapače, čak mi i nije mrska, ali ne znati za Neila Younga, a baviti se muzikom… Nedopustivo!
NE! NISAM BIO U NOVOJ KONCERTNOJ DVORANI!
Nakon prošlotjedne kolumne stigla su neka pisma nakon kojih mi je bilo jasno da sam pogriješio, a radi se o mom visokom obilasku novootvorene Kneževe palače. Tom sam prilikom pohvalio parket kao temelj cijelog projekta jer je on zbilja u temelju, te primijetio zanimljivu kombinaciju fotografija Tajči, grupe “Termiti” i Lene Lovich. U međuvremenu sam čuo žestoke kritike na račun koncertne dvorane i to ne od strane ljudi koji se bave politikom pa im je sada super da mogu kritizirati rad suprotne struje, već od uglednih Zadrana koji vole muziku i umjetnost općenito. Ja nisam bio u dvorani, jer je u tom trenutku bila zatvorena i ne mogu ništa o tome reći jer nisam kompetentan za ozbiljnu glazbu. S druge strane, ako to izgleda nakaradno kao aneks na Muzeju stakla, ne trebaš biti ni posebno glazbeno nadaren da bi rekao da nešto ne valja, ali ovo zbilja nisam ni vidio. Uostalom, vrijeme će pokazati svoje.
P.S. Znate li da je jedan poznati pariški umjetnik svoga vremena, toliko mrzio Eiffelov toranj kada su ga sagradili, da je samo na njemu pio kavu jer je to bilo jedino mjesto u Parizu s kojega nisi morao gledati u taj isti toranj?