Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

KAVA ZA VAN I SUNČAN DAN Zadrani očekuju dolazak proljeća i odlazak epidemije

23.02.2021. 12:49


Nakon prošlotjednih niskih temperatura i zimskog sna, u koji smo utonuli dodatno uspavani epidemiološkim mjerama, zadarsku je rivu okupalo zlatno sunce i izmamilo i »staro i mlado« u šetnju.
Prošlo je godinu dana od prvog zaraženog čovjeka u Lijepoj Našoj. Očigledno je koliko nam je svakodnevni život postao drukčiji, sporiji, oprezniji, moglo bi se reći, distopijski.
Svi smo usamljeniji, ipak smo društvena bića, a već dugo najveću nam opasnost predstavljaju kontakti i susreti. Zasigurno je starijima najteže, uglavnom žive sami i potreban im je dodatni oprez budući da su rizična skupina. Srednja dob uglavnom je zabrinuta zbog posla i egzistencije, dok su mladi itekako željni izlazaka, zabava i druženja. Sve u svemu, začahurili smo se iščekujući bolja vremena.


«Možda sam samo žena starog kova…«
Prošetali smo stoga rivom tijekom ustaljenih sati rezerviranih za đir, kavu za ponijeti i čašicu razgovora i provjerili kako dišu naši sugrađani.
Na klupi je sjedila gospođa Ankica Baranović i rado podijelila svoje misli, za nju je tijekom pandemije najveći problem, kao i za većinu, usamljenost.
– Ja sam sama, djeca su u drugim gradovima, imaju svoje obveze i živote. Mogu se brinuti o sebi, dobro je. Čuvam se, nosim masku, držim razmak, pazim na sebe i oprezna sam. S druge strane, puno je mladih koji se ne pridržavaju mjera, misle da je sve ovo bezazleno. A naravno da nije, pogledajte brojke i zaraženih i umrlih. Doduše, možda sam ja samo žena starog kova, simpatično tumači svoj pogled na pandemiju Ankica.
Otuđenost je za nju najveći danak pandemiji. Kako kaže, više ni susjed do susjeda ne dolazi, a to nipošto nije naš način života.
– Živim u centru grada, na Poluotoku. Kad je ovako lijepo vrijeme, izađem, dosta mi je već i zidova i televizije. Ali, čim je malo hladnije, otvorim prozor i vidim – grad duhova, simbolično prikazuje Ankica nedostatak društvenih aktivnosti.


Iz dana u dan
Očekuje poboljšanje epidemiološke situacije porastom temperatura, a tada će s kćeri otići na svoju oazu sreće, otok Silbu.
Međutim, promjenu ljudskih osobina nakon svega ovog ne očekuje, smatra da su suvremenost i sve što ona nosi negativno utjecale na društvo.
Žeminea Čotrić, fotografkinja, ističe kako je pandemija negativno utjecala na njen posao budući da su otkazana sva događanja, nema fotografiranja apartmana, hotela, krstitki, pireva i sl.
– Već godinu dana nemam posla, ukinuto mi je pravo na rad. Ničeg nema, a ni ljudi nemaju novca da bi me mogli angažirati. Prošle je godine bilo baš loše, vladao je ogroman strah u svakoj pori društva. Živimo iz dana u dan, govori Žeminea koja se ipak nada boljoj skoroj budućnosti kako poslovno, tako i u svakodnevnom životu.
Darko Kilijan, trener odbojke, također je nezadovoljan, posebice zbog uskraćenosti bavljenja sportom o čijim je dobrobitima suvišno govoriti.




Izlasci do jutra
– Ovom su pandemijom bar dvije generacije uništene, ne mogu trenirati i razvijati se. Tako opada i interes djece. Nisam stručnjak da mogu komentirati koliko su mjere opravdane, ali škole normalno funkcioniraju, dok su dvorane i dalje zatvorene, promatra Kilijan situaciju uzrokovanu koronavirusom kroz prizmu sporta.
Nika Inić i Matija Gulam studiraju u Zagrebu, a sad su u svom rodnom gradu i sretne su jer ovdje bar mogu izaći vani i šetati zahvaljujući toplom vremenu. No, uglas su rekle da je sve ovo grozno, a ono što im najviše nedostaje iz starog normalnog su, očekivano, kave u kafićima i izlasci.
– Izlasci svakako, ali oni pravi, do jutra, sad nemamo kamo ići. I studiranje je čudno, nemamo kontakt ni s kolegama, ni s profesorima, čini mi se da dobijemo literature koju treba naučiti i to je to. Naravno, uskraćene su nam i sve blagodati studentskog života, od druženja, brojnih aktivnosti do zabava, govori Nika.
Matija, kao i svi sugovornici, optimistično očekuje da će uskoro biti bolje, da ćemo se opušteno družiti i veseliti svim onim stvarima koje smo uzimali zdravo za gotovo, nesvjesni koliko nam uljepšavaju život.