Bapska posla

Stiglo je proljeće, a s njim me odmah skrpao proljetni umor. Koji mene, kako kaže moja prijateljica Vedra, krpa kroz cijelu godinu. Uz eventualnu iznimku od tri do pet dana u godini kad totalno, ničim izazvana živnem… Poželjela sam se naspavati, odmoriti i nikoga ne vidjeti bar preko vikenda. Ali, ne ide sve uvijek onako po onoj staroj – što se babi tilo to se babi snilo.
Baba, u ovom slučaju ja, ne da se nije naspavala nego se i premorila. A mojoj babi Mari se tilo da joj dođem na ručak u selo i da joj usput posadim lukovice cvijeća kako bi joj s prvim ljetnim danom vrt bio u cvatu. A na babu i njenu tuku ispod peke ne da sam slaba, nego sam turbo slaba. Prvo sam se ubila, ma ne ubila, nego pribila od posla s mašklinićem i motičicom u ruci cijelo jutro. Nabila sam žulje na moje gospodske gradske ruke tako da mi je baba morala stavljati obloge i mazati ih svinjskom mašću da mi se što prije oporave.
– E, srićo moja, nije žvaka za seljaka što bi tvoj ćaća reka. Kako za me nije žvaka, tako, krvi mi, nije ni motika za te. Ti si mi gradsko dite…, rekla je baba žaleći me.
Žalila sam i ja sama sebe, ali čim mi je tučevina zamirisala – sve boli i frustracije su me prošle. A s babinim legendarnim mramornim kolačem, sve je bilo pusta prošlost.
Baba mi je na rastanku udijelila nekoliko korisnih savjeta, a među njima i onaj legendarni:
– Žena koja ne zna s motikom, nije za udaju. Dođi ti, srićo, kod mene još par puta prikopat vrt, možda i naučiš…
– E baba, sad je meni jasno di je meni falinga i zašto sam ti ja neudana…, uhvatila sam u đir babu, ali vozeći se do doma shvatila sam da nema drugog zajeba nego tog zašto nemam ženika.
Prošla sam kraj kioska po novine i vidjela da Arena još uvijek izlazi. Nema mi druge nego dat oglas da tražim nekoga. Dobroga. Zgodnoga. Lijepoga. Obrazovanoga. Duhovitog. Pametnog. Bogatoga… Ma dobro, teško da ću takvoga ikad i igdje naći, a da ja slobodan uz to sve navedeno. Prostala bih ja i na pola osobina od gore navedenih. Ma i manje. Eto, samo da je bogat i lijep, ne mora mi čak ni pokloniti cvijet…
A onda sam skužila da sam totalno pukla ka čantrun. Jer umjesto da idem odmoriti cjelojutarnjim radom pogrbljenu kičmicu i popijem aspirin za upalu mišića koja me počela hvatati, ja sam onako prašnjava od zemlje sjela direktno za komjuter i dočekala kasnjovečernje sate dok sam rekla keks tražeći na raznoraznim sajtovima nekoga tko bi odgovarao tim dimenzijama… Bezuspješno, naravno…
A onda sam odmah u ponedjeljak srela od staroga frenda koji mi je rekao:
– Pa dobro Mare, pratim svaki tjedan di si i što si i čitam da vidim kad ćemo pirovat. Misliš li ti naći nešto više, godine idu…
Ajte s vragom svi i pustite me na miru, došlo mi je vrištat u sebi. Žena bez muškarca kao da nije žena. Zašto se uopće svaka žena treba udati? Zašto svi misle da sa ženskim čeljadetom nešto nije u redu ako se nikad ne uda… To sam pitala i babu koja mi je na to mudro rekla:
– Ćerce moja, žena koja se ne uda ko da nije sva svoja. Udaj se ti pa makar i samo jedan dan bila braku. Da ti niko ne može reć da si ostala stara usidilica…
Ima i starijih od mene koje su solo. recimo, Vlatka Pokos. Ali dobro, eto, ona se ne računa jer je razvedena. Barbara Kolar npr., Severina isto. I milijun drugih. Ali kad se sjetim, svi njihovi intervjui završavaju kuknjavom kako bi se udale. Bi i ja, ali jebiga, ne ide na silu. Bolje bit nekad i solo, nego recimo s Dikanom Radeljakom…
Ma baš me briga tko što govori, meni je za sada ok. Nije bajno, nije sjajno, ali moglo je bit i gore, a da sam u braku. Zato, hvali brak, drže se slobode.