Škabrnjanska svjedočanstva

Slušajući tragična i bolna svjedočanstva žena Škabrnje i Nadina, vraćamo se u biblijska vremena koja su obilježena patnjom, strahom, boli i zločinom. Sve se ponovilo, ludilo mržnje pokrenulo je strasti koje u konačnici siju smrt i beznađe. U prostoru i vremenu stoljetnog suživota koji uz ostalo pamti nasilje i zločine, čovjek je izgubio osjećaj božanske snage i milosti i u naletu bezumlja zaustavio život. U metežu straha i smrti, kada se sijače smrti gledalo u oči, ona druga strana nije prepoznala ni čovjeka ni Boga, ostala je samo tama. Mirni i pitomi prostori u kojima se zrcalio život, nestajali su u dimu i plamenu, a jauci nemoćnih utihnuli su zauvijek. Škabrnja na koljenima, na križu, pod križem, Škabrnja u srcu vječna je ljubav i inspiracija. Škabrnjski mučenici hrvatski su pravednici. U našim mislima i činima Škabrnja nije samo vječna inspiracija, ona je hrvatska Golgota s jasnom poukom i porukom o vrijednostima koje moraju snažiti nacionalno biće i biti naš vječni zavjet. I zato, ako žrtvi i vrijednostima imenom i prezimenom ne budemo sposobni reći hvala ili izreći svoj sud, mi ćemo biti i kao narod i kao pojedinci izgubljeni za onu životnu i duhovnu dimenziju koja nm je dana da bude preopoznata, oplemenjena i dostojanstveno življena. Škabrnja u molitvi slavi! – istaknula je prof. Marija Obad u završetku predstavljanja svjedočanstava žena Škabrnje „Žene u Domovinskom ratu – Snaga ljubavi: činiti dobro, knjiga šesta: Škabrnja”.
A sve je započelo uvodnim dijelom gdje su članovi klape ‘Asseria’ Benkovac, osim što lijepo pjevaju, iskazali srdačnu dobrodošlicu zajedno s Milom Marićem, ravnateljem Gradske knjižnice Benkovac, koji su kao pravi kavaliri za sve hrvatske ruže bez obzira na godine od srca i s ljubavlju poklonili ružu crvenu kao simbol zajedništva i suosjećanja sa stradanjima i patnja žena Škabrnje. Iznenađene gestom darivanja crvenih ruža nije se mogla skriti suza i blagi osmijeh na licu, jer kako je rekla jedna od starijih gospođa u Benkovcu nisu bila od zarobljeništva i pada Škabrnje, a danas umjesto mržnje ljubav.  Minutom šutnje odana je počast svim žrtvama Škabrnje i Hrvatske a predstavljanje svjedočanstava žena Škabrnje započelo je pjesmama „Dobra večer uzorita” i „Sinoć kad san ti proša” u izvedbi klape Asseria i pod ravnanjem voditelja Jordanka Miloša koji su u završnom dijelu izveli pjesme „Bože, čuvaj Hrvatsku”, a „Croatio iz duše te ljubim” zajednički su pjevali svi nazočni.
O nastanku projekta Žene u Domovinskom ratu govorila je Ivana Haberle, koordinatorica i predsjednica Žene u Domovinskom ratu – Zadar, te Danka Dražina, koordinatorica i predsjednica Žene u Domovinskom ratu – Škabrnja, istaknuvši važnost zapisa i svjedočanstava, jer vječitoj borbi da se istina održi na svijetlu dana, da generacije koje dolaze imaju pred sobom živa svjedočanstva u pisanoj riječi, jer vrijeme je neumoljivo i ono što nije zapisano kao da se nije i dogodilo, a neke od žena čija su svjedočanstva u knjizi više nisu među nama, no, njihova sjećanja ostaju kao zalog pravedne budućnosti. Samo prikupljanje je bio mukotrpan i osjećajan posao, jer kako pridobiti simpatije žena koji su prošle kalvariju, razumljivo, učinjeno zlo nije kažnjeno, pozivane kao svjedoci prolazile su novu traumu perfidnosti sudskog procesa. Tako da žene u početku bile oprezne na Ivanu i Danku u prikupljanju svjedočanstava, ali približavanje i motiviranje žena steklo se povjerenje, a istina je na svjetlu dana. Stoga zaborav nije moguć. Obveza je to prema nevinim žrtvama mržnje. Zapisano ne daje zaborav, žene Škabrnje učinile su napor i zapisale nezamislivo vrijeme njihovog stradanja.

 SNAGA LJUBAVI: ČINITI DOBRO – KNJIGA 6 “ŠKABRNJA”

U knjizi svoja svjedočanstva iznose: Zvjezdana Perica: Nije prošlo, Ika Bilaver: Majčino srce, Senka Bilaver: Podrum bake Jele, Snježana Perica: Sve je u Božjim rukama, Slavka Šegarić: Sama, ko odsičena grana, Matija Pavičić: Bi l’ ti prostila?, Mara Škara: Tama i svjetlo nad mojom Škabrnjom, Jasna Žilić: Godine prolaze, a rane ostaju, Stana Bilaver: Iščeprljane ruke, Nada Horvat: Ubit će moga tatu, Nada Vicković: Dok nas smrt ne rastavi, Jurka Pavičić: Sve moje krunice, Svetka Miljanić: Suze, smilje i bosilje, Zorka Brkić: Ubijeni ambar, Milica Perica: Tenk na rampi, Milica Šestan: Život ispod mrtvi tila, Marija Kresoja: Obiteljska slika, Jelica Perica: Kruh naš svagdanji, Marija Brkić: Ognjište od zlata, Marija Šegarić: Trudna godina, Ana Šegarić: Snaga žene, Jurka Miljanić: Život ko maćija, Dubravka Karlić: Duhovna hrana, Mirjana Vrsaljko: Nadin u srcu, Toka Karlić: Četri križa, Blaženka Pedić: Kad život zaboli, Kata Pavičić-Kaćara: Pršuti jope vise, Danka Dražina: Uputa o pravnom lijeku, Negzana Pavičić: Život koji se mora živjeti, križ koji moram nositi, Katarina Pavičić: Zemljo Hrvatska i Eva Šegarić: Živ u jamu ne m’eš). Pjesme i svjedočanstva čitala je Vesna Matešić.