Presuda generalima je osuda Tuđmana

Svi oni koji grme zbog presude lažu da je to presuda Hrvatskoj, lažu da je to presuda hrvatskim braniteljima, operacijama Bljesak i Oluja, lažu da je to presuda Domovinskom ratu i time pokušavaju cijelu Hrvatsku isturiti kao štit ispred sebe

Bio sam u posjetu Narodnoj  Republici Kini, kada su  izrečene prvostupanjske presude dvojici umirovljenih hrvatskih generala u Haagu i kada je  – neposredno nakon toga – u  Hrvatskoj počela prava političko-medijska histerija u kojoj  se mene prozivalo i optuživalo  kao glavnoga krivca za presude  – takve, kakve jesu. Ne pada mi  na pamet da se od takvih optužbi branim. I neću se spuštati  na razinu rasprave s inicijatorima i protagonistima te posve prozirne političke manipulacije u kojoj je general Gotovina postao sredstvo za stjecanje jeftinih političkih poena  u izbornoj godini.
Oni su ili politički marginalci  koji jako dobro znaju da plasiraju neistine, kao što znaju i  zašto to čine, ili su pak zavedeni  i izmanipulirani nesretnici koji  su takvim lažima nasjeli. Odgovarati, dakle, neću ni jednima, ni drugima, ali ću reći  sve, ama baš sve što o toj temi  imam reći i za što smatram da  sam hrvatskoj javnosti dužan  reći.
Došlo je, naime, vrijeme da  neke stvari kažem krajnje jasno. A počet ću s ovime: u najmanju je ruku žalosno da upravo mene danas napadaju oni  koji su prije mojega dolaska na  mjesto šefa države izuzeli transkripte koji bi baš njih možda  prokazali kao članove  udruženog zločinačkog pothvata, ili pak oni koji su tražili  uhićivanje generala Gotovine,  dok sam se ja trudio – iza kulisa  – da mu osiguram status osumnjičenika koji bi bio ispitan u  Zagrebu. Sadašnja bura koja se  digla zbog presuda, objektivno  gledano – to je moj dojam –  uperena je protiv Vlade koja –  čini mi se – to na vrijeme nije  prepoznala. No, da krenem od  početka.
Golema laž
Stvara se dojam odnosno sugerira se zaključak da sam, kada sam došao na dužnost šefa  države, preuzeo svu, naglašavam: svu dokumentaciju  svojeg prethodnika. To je već  prva golema laž.
Preuzimanjem cijeloga Ureda Predsjednika, ja jesam preuzeo i osoblje i dokumentaciju,  ali – upozoravam na formulaciju – u onakvom stanju u  kakvome je toga trenutka bila.  To se posebno odnosi na dokumentaciju. Ona je bila na tri  mjesta: u kancelariji Vesne  Škare Ožbolt, pomoćnice  Predstojnika Ureda, u Pismohrani i u Arhivu u podrumu  glavne zgrade gdje su radili  službenici koji su se bavili presnimavanjem audio-vizualnih  zapisa. Povrh toga, svaki savjetnik, kao i pomoćnici i pročelnici imali su u svojim kancelarijama i sefovima raznu dokumentaciju, uključujući i te  famozne transkripte. Dakle,  dokumenti su bili doslovno razbacani po cijelome Uredu. Da  bi se uvelo reda i da bih dobio  pregled nad stanjem, u svibnju  godine 2000. formirana je komisija sa zadatkom da popiše,  preuzme i pohrani dokumentaciju što je zatečena u Uredu.  Bit ću posve precizan: govorim  o dokumentima koji su bili u  kancelariji Vesne Škare  Ožbolt, u Pismohrani, te u Arhivu u podrumu. A to je učinjeno na temelju Zapisnika o dokumentaciji Ureda Predsjednika (transkriptima) koji datira iz  godine 1999. Tada je, naime,  posljednji predstojnik Ureda iz  vremena Franje Tuđmana, Ivica Kostović, formirao Povjerenstvo na čelu s Ivanom Jarnjakom, tada na funkciji predstojnika Ureda za nacionalnu  sigurnost. Iz zatečenih zapisnika mogli smo utvrditi da je  Jarnjak osobno čitao i izdvajao  one transkripte koji su mu se  činili, iz raznih razloga, zanimljivima. Riječ je o stotinama  dokumenata, zapisnicima sa  sjednica VONS-a, predsjedništva HDZ-a i osobnih razgovora predsjednika Tuđmana  s najpovjerljivijim suradnicima. Jedan dio tih transkripata  preuzeo je Vladimir Šeks, drugi Miroslav Tuđman, dok je  treći dio na čudan način nestao,  da – upravo tako: nestao. Na  primjer: nema ni jednog transkripta, osim dva ili tri kurtoazna razgovora, o susretima  kojima je prisustvovao Jarnjak  i Ivić Pašalić.
Nezapečaćene kuverte
O tome danas nitko ne govori. Ali su vrlo glasni oni koji  tvrde, poput čelnika HSLS-a,  kako sam stavljanjem transkripata na raspolaganje Haškome  sudu povrijedio Ustav, te da  Ustavni zakon o suradnji s Tribunalom to zabranjuje. Evo i  druge goleme laži, a pridodat  ću joj i treću – tvrdnju da su svi  transkripti bili u zapečaćenim  kuvertama s oznakom “tajno”.  Zapečaćena nije bila ni jedna  kuverta. Mnoštvo transkripata  i nije bilo u propisanim omotnicama, niti su sve omotnice  imale oznaku tajnosti. Kolika  je pravna relevantnost oznaka  na kuverti, odnosno omotnici,  da i ne govorimo. 
Što se pak tiče Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske sa Sudom za ratne  zločine počinjene u sukobima  na tlu bivše Jugoslavije, on je  donesen u vrijeme kada je na  vlasti bio HDZ i kada je Predsjednik bio Franjo Tuđman.  Kao drugo, taj Zakon ništa ne  zabranjuje, ali zato stvara mnoge obveze – za našu državu i za  njezine građane. Ja sam se tih  obveza i kao građanin Republike Hrvatske, a i kao njezin  Predsjednik strogo pridržavao.  Na primjer, bio sam svjedokom  optužbe u procesu Slobodanu  Miloševiću. To kao da bi ovi  bukači u Hrvatskoj željeli zaboraviti. Ja, međutim, ne zaboravljam, a sada koristim priliku da i na to podsjetim.
Transkripti javnosti
Zamjerali su mi i ranije, a  sada mi to upravo zapjenjeno  predbacuju što sam neke transkripte o sastancima održanima kod predsjednika Tuđmana  stavio na uvid medijima, a preko njih najširoj javnosti. Jesam,  učinio sam to kako bih pokazao  gdje su se donosile ključne  odluke i to odluke koje se tamo  nisu smjele donositi. Na primjer – ona o prodaji Večernjeg  lista, o načinu preuzimanja  kontrole nad tim novinama i o  razlozima za to. Dakle, istina  je, davao sam neke transkripte  na uvid medijima, a i nevladinim organizacijama, ali uvijek s jasnim ciljem – obavijestiti  javnost kako se do tada vodila  politika i pokazati da to nije  valjalo. Nikada nisam puštao u  javnost irelevantne transkripte  – na primjer, koga bi i zašto  zanimalo kako se Hloverka  Novak Srzić žalila na probleme  u uređivanju i izdavanju tjednika Danas, ili kako je tužakala Tuđmanu svojega nadređenoga na HTV, Mirka Galića? Ili pak transkript koji govori o jednoj i po satnoj raspravi u državnom i stranačkom  vrhu, tko je tu homoseksualac,  uz navođenje imena – naravno.  Takvim se stvarima nisam bavio. Ne bježim, da ponovim i još  jednom naglasim, od toga da  sam određene stvari učinio dostupnima javnosti. I ponosan  sam na to, jer sam time otvorio  put početku istinske demokratizacije hrvatskoga društva. I tu  mi nešto pada na pamet. Oni  koji su u Americi razotkrili aferu Watergate, koji su pokazali  kako se u vrhu države kuju  planovi o nezakonitim radnjama, koje se potom i provode,  postali su nacionalni heroji.  Predsjednik Nixon morao je  dati ostavku, dok su njegovi  ključni suradnici završili u zatvoru. A ja bih sada trebao biti  veleizdajnik! Bilo bi smiješno,  da nije žalosno.
Ured kao servis
Osim svega, a na to kao da  nitko ne misli (ili ne želi pomišljati), evidentno je da se s  osjetljivim dokumentima, poput onih koji se pojavljuju u  spisima optužbe na Haškome  sudu moglo manipulirali i prije  mojega dolaska u Ured Predsjednika. Naglašavam: ta je  mogućnost apsolutno postojala. To znam i toliko mogu reći,  drugo ne znam, pa o tome i ne  mogu govoriti.
Nešto drugo, međutim, mogu i moram decidirano reći:  nikada ni ja, ni moj Ured nismo  izravno dostavili neki od tzv.  Tuđmanovih transkripata  Haškome sudu. Dapače, od siječnja godine 2001. Vlada je  postala vlasnikom cjelokupne  dokumentacije i svi zahtjevi za  dostavu transkripata Haagu išli  su preko Vladinog ureda za  suradnju s Haškim sudom. Da  budem do kraja jasan: moj je  Ured u tome igrao ulogu servisa, jer su zahtjevi Haškog suda preko Vladinog ureda dolazili nama, mi bismo transkripte našli, ili ih ne bismo  našli i ono što se pronašlo slali  bismo Vladinom uredu koji je  onda to dalje prosljeđivao u  Haag. Što se pak tzv. Brijunskog transkripta tiče, a to je  dokument za kojega se sada  podmeće kako sam ga ja dostavio u Haag (što je još jedna  laž u nizu), te time zapečatio  sudbinu generala Gotovine,  želim – zbog prava javnosti da  sazna i da zna – kazati sljedeće:  tzv. Brijunski transkript uopće  nije dokaz, kao što tvrde neupućeni ili zlonamjerni. Dokaz  je originalni zvučni zapis toga  famoznog sastanka. Taj je zapis, zajedno sa skraćenim video  zapisom, Protuobavještajna  agencija (POA) čiji je ravnatelj  tada bio Tomislav Karamarko  pronašla u podrumskome Arhivu što sam ga već spominjao.  Izuzela ga je, te nakon što je  utvrdila njegovu autentičnost,  taj je zapis predan Haškom sudu. Tu, dakle, moj Ured nije  igrao ni ulogu servisa, a kamo li  da bih ja osobno s time imao  bilo kakve veze. Ali, kada se već  spominje taj dokument, a ponavljam: ključan je audio zapis,  a ne transkript, baš bi me zanimalo, tek onako usput, zašto  ga nisu izuzeli oni koji su prije  mojega dolaska na mjesto  Predsjednika pregledavali  Tuđmanovu dokumentaciju iz  koje je – ponovit ću – dosta toga  nestalo. Ovaj dokument,  međutim, nije.
Ubij glasnika
U cijeloj političko-medijskoj  groznici proizvedenoj u Hrvatskoj, kao da nikome – osim  rijetkih kolumnista, kojima  svaka čast – nije stalo do odgovora na pitanje jesu li se stvari koje se generalima stavljaju  na teret, doista i dogodile. Tu  je, po mojem dubokom uvjerenju, srž problema. Doista,  nitko se ne pita ima li u optužbama istine. To kao da nije  bitno. Ali, bitan je onaj tko je  pomogao da se zločini razotkriju – ne govorim sada o konkretnim osobama, nego  općenito. Dakle: ubij donositelja loše vijesti! Pa se još dodatno zamagljuju stvari oko instituta udruženog zločinačkog  pothvata, mada on i nije neka  posebna novost. Bio je prisutan, mada ne pod točno tim  imenom, u suđenjima nacističkim političkim i vojnim čelnicima u Nürnbergu. Pri tome  ne uspoređujem ono zbog čega  se sudilo, nego kvalifikacije. I  još nešto, što je – smatram –  iznimno važno: mi bismo napokon morali postati svjesni  činjenice da je presuda generalima zapravo presuda Franji  Tuđmanu, Gojku Šušku i  najužem krugu oko prvoga hrvatskog Predsjednika. To je,  uostalom, konstatirao i New  York Times, odmah nakon izricanja presude naslovom: Odluka Haškog suda za ratne  zločine u Jugoslaviji neizravna  je osuda pokojnog hrvatskog  Predsjednika Franje Tuđmana.  Nakon toga nikakva politička  ofenziva, nikakvo političko lobiranje u smislu rušenja koncepta udruženog zločinačkog  pothvata ne može pomoći generalima Gotovini i Markaču.  Jedino što njima može pomoći,  jest kvalitetna obrana koja bi se  zasnivala na osporavanju  njihove uloge u realiziranju  onoga što se naziva udruženim  zločinačkim pothvatom. Naglasak je, dakle, na njihovoj  ulozi, na tome kakva je bila ili  nije bila.
Kolektivna krivnja
Bojim se da obrana generala  za tu ulogu nije sposobna (ili  spremna). Da ne bih ostao na  pukoj konstataciji, reći ću i  zašto, a ujedno otkriti i nešto o  čemu do sada nikada nisam  javno govorio. Akcija koju sam  svojedobno pokrenuo u vezi  generala Gotovine, svjesno  preuzimajući i nemali politički  rizik, propala je zbog protivljenja upravo njegovih odvjetnika i osoba koje su sada vrlo  glasne u traženju krivca za  haške presude. A to je protivljenje bilo motivirano isključivo time što nisu željeli da  netko mojeg političkog profila  odigra bilo kakvu ulogu u  traženju prihvatljive solucije.  Neobično je važno istaknuti, a i  to do sada javnosti nije bilo  poznato, da je moj Ured jedini  u ono vrijeme prikupio nekih  5.000 do 6.000 dokumenata koji su išli u prilog generalu Gotovini. Kao što je poznato iz  njegovoga intervjua Nacionalu, Gotovina je iskazao spremnost da se stavi na raspolaganje  istražiteljima Haškog suda u  Zagrebu (tretman kakvoga su  imali i generali Agotić i Stipetić), a ako taj razgovor ne  bude zadovoljavajući, da ode u  Haag. Na žalost, pod utjecajem  ljudi o kojima govorim, general  Gotovina se predomislio, a gotovo istodobno tužiteljica Carla del Ponte odbila je moju  inicijativu koja je išla u tome  smjeru.
Svatko, naravno, ima pravo  misliti o Carli del Ponte što  hoće. Ja smatram da je, odbijajući moju inicijativu, pogriješila. No, što se Haškoga suda  tiče, tu – što se mene tiče –  manevarskog prostora za različite procjene nema. Bio sam  čvrsto uvjeren, a uvjeren sam i  danas, da je nama Haaški sud  bio potreban. Zašto? Pa zato,  što u Hrvatskoj nije bilo političke volje da sami procesuiramo ratne zločine koji su se  nedvojbeno dogodili na našoj  strani. Pri tome, nema nikakve  sumnje da je državni vrh za te  zločine znao. Dugo sam se  dvoumio da li da to javno iznesem, ali sada ću reći: bio sam  prisutan kada je jedan tadašnji  ministar koji je također ovih  dana prilično glasan, referirao  Tuđmanu da se srpska sela u  zapadnoj Slavoniji pale u tri  smjene. Doslovno tako: pale se  u tri smjene. Neću ga imenovati, ja nisam ni tužitelj, ni sudac, ali pamtim što sam vidio i  čuo. A podsjetit ću i na jednog  drugog, oporbenog, političara  koji je svojedobno u Hrvatskom saboru izjavio kako je  putovao u Knin dan nakon oslobođenja i sva su sela stajala.  Kada se iste večeri vraćao, rekao je, sva su sela gorjela. Saborska ga je većina dočekala s  povicima negodovanja. Mogu  potvrditi njegove riječi, jer i ja  sam isto to vidio. I to je upravo  ono što sam već rekao: nema i  nije bilo spremnosti pogledati  istini u oči. Radije se prihvaća  da cijela Hrvatska bude talac  nekolicine, ili jedne skupine,  nego da se stvari jednom za  svagda raščiste. Upravo u tome  kontekstu zagovarao sam potrebu potpune i bezrezervne  suradnje s Haškim sudom, ne  samo zato što nas na to obvezuje vlastiti Ustavni zakon,  nego i zato što sam smatrao da  će suđenja u Haagu pomoći  stvaranju klime u Hrvatskoj koja će omogućiti slična suđenja  ovdje i koja će – što je najvažnije  – pomoći da se odmaknemo i  od najmanjeg pokušaja konstruiranja kolektivne krivnje. A  upravo to je ono što sada pokušavaju svi ovi koji grme zbog  presude Gotovini i Markaču.  Oni lažu da je to presuda Hrvatskoj, lažu da je to presuda  hrvatskim braniteljima, operacijama Bljesak i Oluja, lažu da  je to presuda Domovinskom  ratu. Ponavljam: lažu i time  pokušavaju cijelu Hrvatsku isturiti kao štit ispred sebe. A  zašto? Pa to barem nije teško  pogoditi.
Geneza zločina
Osobno, bio bih najsretniji  kada bih mogao reći da zločina  na hrvatskoj strani nije bilo. Ali  – bilo ih je, na žalost, i to znatno  više no što je javnosti poznato.  Neke pojedinosti izlaze tek sada na vidjelo. Imali smo razdoblje kada se i sama pomisao  na tako nešto odbijala, odnosno kvalificirala kao antihrvatstvo. Imali smo i predsjednika  Vrhovnog suda koji se proslavio monstruoznom izjavom  kako Hrvat u obrani ne može  počiniti ratni zločin. Naravno,  da uvijek postoji i geneza  zločina, da postoji ponekada i  objašnjenje za zločin koje se  onda u sudskom postupku  može pretvoriti u olakotnu  okolnost. Ali, da je zločina na  našoj strani bilo – bilo ih je i s  raspravom o tome trebalo bi  napokon prekinuti. Zatvaranje  očiju pred činjenicama neće  nam pomoći. Dapače. Podsjetit  ću na nešto, što sam na tu temu  rekao još godine 2003., govoreći učenicima – Hrvatima i  Srbima – u istočnoj Slavoniji:  “Zločince treba kazniti, ma tko  oni bili. Ni jedan narod nije  zaslužio da nosi teški teret  zločina koje su počinili pojedinci. Narod nikada nije kriv.  Uvijek su krivi pojedinci, ljudi s  imenom i prezimenom. A  zločin je univerzalan, zločin nema ni nacije, ni vjere.” Dakle,  još jednom: zločince treba kazniti i hipoteku njihovih zločina  treba skinuti s naroda. To je  moje duboko uvjerenje i to je  bila i moja politika kao predsjednika Republike. Dobra politika, siguran sam u to, politika  koja je koristila cijeloj zemlji, a  u prvome redu poštenim i časnim braniteljima koji su izložili  svoje živote, nisu se ogriješili o  pravila ratovanja i koji ne zaslužuju, zaista ne zaslužuju da se  s njima bezdušno manipulira,  kao što se radi posljednjih dana.