Prošao Pag nekoliko puta uzduž i poprijeko da bi sačuvao njegovu povijest

Slika korisnika valentinam
Profesor Ivo Oštarić predstavio je nedavno dugo pripremanu knjigu Stanovi otoka Paga
S našim razgovorom o ovoj knjizi poklopilo se da je upravo dan prije pokopana posljednja stanovnica paških stanova, gospođa Marija Šonje
Marin GOSPIĆ
Ivo Oštarić, magistar povijesti iz Kolana čitav svoj život posvetio je proučavanju otoka Paga

"Nisu to bili tamo niki stani. To je bilo pravo selo. Bilo je obitelji i od deset dice va jednoj kući. A ste vidili onu kapelicu uza puta? Ono je dal uziđat jedan od Škraparovih ki je napravil Zavetnu kapelicu zato ča je ostal živ u Prvomu svjetskomu ratu na srpskomu frontu. A recite malo ča ću ja jadna, sad se i ona lipa moja kamena kućica prodaje. A ča će meni život bez mojih ovac i stana". Tako je govorila posljednja stanovnica stanova otoka Paga Marija Šonje (prije se zvala Marija Vidas Tončinova) rođena 1935. godine, a pokopana u srijedu, 28. ožujka, ove godine. S njom, umro je i jedan tradicionalni način života, ali da ne padne posve u zaborav pobrinuo se profesor Ivo Oštarić. Na 607 stranica popisao je stanove ili stane otoka Paga, od prapovijesti do današnjih dana, a osim njihovih lokacija zabilježio je i vlasnike (onima kojima se znaju), priče, legende i bogate arheološke nalaze koji se uz njih mogu pronaći. Sve to svjedoči tisućljetnom životu na ovim prostorima.

Tragom paških stana

Kako opisati Ivu Oštarića? Magistar povijesti iz Kolana čitav svoj život posvetio je proučavanju otoka Paga. Zaljubljenik u arheologiju, koji svaki komadić keramike koji uoči, ostavi na točnom mjestu i u istom položaju gdje ga je i pronašao. I, može se reći i pisac i fotograf amater. Spomenimo i da je napisao Rječnik kolanjskog govora - Ričnik mista Kolana na otoku Pagu, sa Silvanom Vranic Rječnik Novalje, ali i Arheološku kartu otoka Paga s Anamarijom Kurilić.

Knjiga, koju ju je Oštarić i nedavno predstavio u Pagu, nije napisana jučer. Prethodilo joj je i više od tisuću kilometara. Prvi put kad smo s Ivom razgovarali na ovu temu, bilo je to prije nekih četiri-pet godina, a rezultat svega bila je upala mišića za mene i poderane tenisice za kolegu fotografa. Naime, profesor Ivo nas je tragom paških stanova poveo u šetnju otokom Pagom, jednim malim dijelom, po paškim škrapama i šikari. Otokom koji je on nekoliko puta, vjerojatno i jedini, cijelog prepješačio.

- Ako uzmemo da je otok Pag dugačak oko 60 kilometara, mislim da sam ga prošao barem jedno pet puta uzduž i poprijeko, kaže pa dodaje kako je to teško mjeriti na taj način jer je na svaki stan išao nekoliko, pa čak i po pet puta.

- Koliko puta više ideš, toliko kvalitetnije doživiš taj stan, odnosno taj prostor koji, većina njih, funkcionira od prapovijesti do danas, zaključuje.

A na pitanje što ga je gonilo na ova lutanja otokom Pagom, kroz vremena, od prapovijesti do današnjih dana, odgovara - nostalgija.

Nekad i danas

- Krenuo sam kad se počelo govoriti da u našoj državi nema radnih mjesta i da zato ljudi moraju odlaziti u druge zemlje, da je na otocima sve starija populacija i da na otocima nema zaposlenja. Tada sam, idući po otoku, na tim pozicijama na kojima se nekada živjelo, shvatio da je to ustvari pogrešan način razmišljanja. Radna mjesta na otocima prije pedeset godina bila su u polju, u pašnjaku, bila su kod ovaca, prije pedesetak godina turizam nije bio grana od koje se živjelo, i zbog toga nije bilo situacije da je starilo stanovništvo, stanovništvo je normalno funkcioniralo, stariji su umirali, mlađi su se rađali i ostajali. Uz poljoprivredu su se razvijali i zanati, a tu je bio još i ribolov. I prije je selo punilo grad, ali broj stanovnika na selu uvijek se ili održavao ili rastao. Kad se počelo razmišljati da će se na našim otocima živjeti samo od dva mjeseca sunca, ljudi su krenuli u pogrešnom pravcu, smatra profesor Oštarić.

Teško je danas zamisliti otok Pag u vrijeme dok su paški stani bili puni života. Otok prepun polja u kojima se razvijala poljoprivreda, ograđen visokim suhozidima da unutra ne može ući ovca, a njih je prije bilo i do sedamdeset tisuća. Tada, prije 50 i više godina, na Pagu su bili razvijeni i ovčarstvo i poljoprivreda. Od tog života i tog otoka, danas su ostali samo urušeni stani koje, među hrpom kamenja, može prepoznati tek vješto oko.

Pobrojano 200-injak stanova

- Ti ljudi koji su živjeli u tim davnim, prapovijesnim vremenima, nisu živjeli stalno na gradini, morali su obrađivati zemlju, čuvati ovce, tako da je svaka ta gradina imala nekoliko tih malih ili zaseoka ili stanova gdje se živjelo svakodnevno ili povremeno, ali uvijek su imali mogućnost da se u slučaju ugroze mogu skloniti u gradinu. Do sada to, na žalost, nitko nije istraživao po našim otocima, kaže profesor Ivo. Koliko je takvih naselja bilo, danas je teško reći, ali na otocima Pagu i Rabu jako su dobro sačuvana.

U knjizi je pobrojano dvjestotinjak stanova otoka Paga, a većina njih nosi nazive po obiteljima (Šonjovi stani, Borovićevi stani, Šankovi stani, Gligorini stani, Šuprahini stani...). To su stanovi koji su korišteni unazad tristotinjak godina i na koje su se sačuvala imena i sjećanja. Zanimljivo je to da brojna prezimena, odnosno nazivi tih stanova dolaze po nadimcima, a ne po pravom prezimenu, tako da su nadimci postali prezime. No, osim paških stanova u knjizi je i puno etnografskih elemenata, tajne paških plemića, može se pratiti doseljavanje ljudi na otok u posljednjih četrsto-petsto godina, a među njima su i Oštarićevi preci koji su došli iz Nina.

- Dolazilo se na otoke zbog poljoprivrede, zemlje, pašnjaka. Puno tih životnih stvari može se pratiti kroz ovu knjigu, kaže Oštarić.

Propalo pedesetak crkvica

U svojoj knjizi Oštarić se koristio i zapisima svećenika s Luna Odorika Badurine, zadarskim arhivom, ali i zapisima paškog plemića Marka Laura Ruića.

- Možemo slobodno reći da su sva ova manja mjesta na području s kojim je gospodarilo paško plemstvo nastala upravo iz razloga što su paški plemići željeli da na tim pozicijama (Vlašići, Dinjiška, Stara Vas, Vrčići, Smokvica, Kolan, Povljana) mogu nastaniti svoje kmetove koji će obrađivati njihovu zemlju i čuvati njihova stada. I otoci Maun i Skarda bili su također u vlasništvu rapskog i zadarskog plemstva, a svoje posjede na Pagu imala je i Crkva. Na žalost i te brojne crkvice koje su bile građene po pašnjacima kao zadužbine propale su nebrigom ili svjetovnih ili crkvenih vlasti, kaže Oštarić koji dodaje kako je na Pagu propalo barem pedeset takvih crkvica starijih od 500 godina.

U izlasku ove knjige pomogli su gradovi Novalja i Paga te Općina Kolan, koji idu u tom smjeru da se ova baština zaštiti, a što je i intencija profesora Ive Oštarića jer, uvjeren je, ovo je priča koja se lako može "prodati" turistima.

- Moglo bi se puno toga popraviti. Sada kad je sve objavljeno, od prapovijesti do danas, i u arheološkoj karti i u ovoj knjizi, imamo priliku nešto poduzeti. Bilo bi sjajno kada bi se te pozicije označile tako da ti stranci koji dođu, pa ne samo iz inozemstva već i domaći ljudi, vide te stanove, koji se i sada mogu koristiti, samo ih treba malo popraviti. Vjerojatno bi bilo i onih koji bi dan-dva željeli provesti u njima onako kako su to nekad radili stanovnici otoka Paga, uvjeren je Oštarić.

S Paga na Rab

- Mi strancima prodajemo sunce i nekakve prospekte na kojima je nekoliko sličica, a oni pojma nemaju kakvu sve povijest skriva ovaj otok, to je fantazija, kaže Oštarić koji je uvjeren da turisti koji dolaze žele naučiti nešto o prostoru u koji dolaze, a ne samo okupati se.

Iako je napravio dobru kilometražu radeći na ovoj knjizi, Ivo Oštarić i dalje luta. Ovoga puta po otoku Rabu, jer i taj otok skriva brojne tajne, a nada se da će ova knjiga biti poticaj i drugim otocima da istraže svoju prošlost.

- Istraživanje na Rabu je pri kraju i žao mi je što ću završiti jer je Rab isto tako fantastičan, kaže profesor Oštarić. Ali, o tom, drugom prilikom.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)