Da sada igramo s Mladosti, pobijedili bismo

U hrvatskoj ligi u sastavu može biti samo jedan invalid i svi ostali zdravi. Neka bude ovih pet zdravih ako će se taj jedan invalid baviti sportom. Za Split, recimo, igraju Ivković, Karaula, Križanović, sve vrsni odbojkaši, ali od nas, što smo za njih odbojkaški laici, uredno izgube

Od sutra do četvrtka održat će se na zagrebačkomu Trgu bana Jelačića  jubilarni 10. festival jednakih  mogućnosti, kojega organizira  Društvo tjelesnih invalida grada Zagreba, s dnevnim programskim rasporedom od 10  do 22 sata. Festival predstavlja  osobe s invalidnošću koje zajedno s ostalima nastupaju u  glazbeno-scenskom, likovnom  i filmskom programu te edukacijsko-rekreacijskim i sportskim igrama, sa svrhom širenja  poruke kako i osobe s invalidnošću trebaju uživati ista  prava kao i drugi građani. Na  trodnevnom uličnom festivalu  prošle je godine nastupilo preko 900 izvođača iz zemlje i  inozemstva, od kojih oko 600  osoba s invalidnošću, a na odbojkaškomu turniru, koji se  igrao treći puta, u svomu  trećem nastupu prvo su mjesto  osvojili zadarski odbojkaši. Povod je to za razgovor s Borisom  Sardelićem, utemeljiteljem  OKI Zadar i prvim predsjednikom kluba koji je ušao u  šestu godinu svoga postojanja  te svojom igračkom filozofijom i nemalim uspjesima  obogatio sportsku i ljudsku ponudu grada Zadra. Razgovor  smo započeli Borisovom konstatacijom kako je klub od samoga početka “medijski, iz sjene, samozatajno, promovirao,  gurao, pokojni Frane Vukić”.
Kako je došlo do osnutka  OKI Zadar i zašto Vam je bilo  važno to Franino “guranje”?
– Znao sam da invalidi nešto  igraju, ali to kroz medije nije  bilo dobro popraćeno i nije se  čak ni s interneta mogla dobiti  kvalitetna informacija o tom  sportu. Krajem 2005., prilikom  boravka u bolnici i Zavodu za  ortopedska pomagala i rehabilitaciju došao sam u kontakt  s ljudima koji igraju sjedeću  odbojku i oni su izrazili želju  da se i u Zadru osnuje klub jer  već nekoliko klubova postoji u  Hrvatskoj, da se napravi nešto  i da se organizira Savez. S tom  sam idejom došao u Zadar i  skupa sa Zdravkom Miočićem,  koji je bio tajnik, sve zbrojio i  oduzeo. I odlučili smo krenuti  u akciju, napisali smo statut,  pripremili i prikupili ljude za  osnivačku skupštinu, koja je  bila 16. siječnja 2006. Praktički  smo počeli od nule, od jednoga  svežnja papira i dobre volje. U  samom početku dobili smo u  novinama lijep prostor za jedan sport koji je ovdje na ovim  prostorima, žalosno je reći,  doista bio nepoznat. Čak ni  ljudi s invalidnošću s njim nisu  bili upoznati. Frani Vukiću  sam iznio ideju i molbu da bi to  trebalo malo popratiti, na što  me je on doista iznenadio jer je  poslao tri novinara iz različitih  redakcija na skupštinu, u sportu o kojem kada se kaže sjedeća odbojka mnogi misle kako je to neka bezazlena rekreacija gdje nema puno znoja. I od tada je krenulo  praćenje od strane Čede Fabulića i Zadarskog lista te ostalih medija.
Probijanje blokade
Htjeli ste odmah u početku  popularizirati stvar…
– … jer je najveći problem  kako doći do članstva, čime  ulazimo u problematiku koja  je specifična za sport invalida,  a pogotovo za sjedeću odbojku, koja je najjednostavniji  sport invalida jer se igra bez  ikakvih ortopedskih pomagala  i potrebna je samo mreža, lopta i teren. Problem je u tome  što dosta ljudi koji imaju problema s amputacijama ima neku ogradu za skidanje te proteze, naročito mlađih ljudi, i  sjedanje na teren. Trebalo je  kroz medije probiti te blokade  i kroz osobne razgovore objasniti ljudima o čemu se radi.  A najlakše je probiti blokadu  kada informacija dođe do uha  iz nekoga medija.
Počeli ste trenirati u Pomorskoj školi?
– Nakon skupštine bili smo  na nuli – date 100 kuna iz svog  džepa i otvorite žiro-račun.  Ljudi koji su prepoznali tu ideju, donirali su nam sredstva pa  se skupilo par tisuća kuna, što  je za nas u to vrijeme bio ogroman novac. Došli smo do Svetka Perkovića, koji nam je  izašao u susret i omogućio treniranje u dvorani Pomorske  škole, koja je doduše imala  niski strop, ali mi tada nismo  bili u mogućnosti birati nego  nam je bilo važno razapeti  mrežu i početi igrati da ljudi  vide što je to. I tu nam je  ravnatelj Perković dajući nam  dvoranu potpuno besplatno  puno pomogao, a kada su on i  profesor Jakšić vidjeli kako izgleda jedan trening ostali su  zatečeni, nisu vjerovali da to  zahtjeva toliki intenzitet rada i  toliku količinu motoričkih  sposobnosti. Tamo smo uvijek  bili rado viđeni kada bismo  dolazili na trening.
Tko Vas je trenirao?
– Prvo nas je trenirao Robert  Zubčić, pošto je Robert isto  invalid Domovinskog rata, a  igrao je i njegov brat Miroslav.  Obojica su bili vrlo kvalitetni  odbojkaši. Robert, kao trener,  i Miroslav svojim primjerom  pravoga sportaša pružili su  nam osnove odbojkaške tehnike, a može se možda čak reći  i odbojkaške nauke.
Na osnivačkoj skupštini  pozvali ste sve rekavši kako je  klub otvoren svima. Sjedeća  odbojka dozvoljava određen  broj ljudi u sastavu koji nisu  invalidi a mogu igrati?
– U hrvatskoj ligi u sastavu  može biti samo jedan invalid i  svi ostali zdravi. Neka bude  ovih pet zdravih ako će se taj  jedan invalid baviti sportom.  Za Split recimo igraju Ivković,  Karaula, Križanović, sve vrsni  odbojkaši, ali od nas, što smo  za njih odbojkaški laici, uredno izgube. Da sastav Zadra  sada sjedne igrati s Mladosti,  nije me strah da bi nas pobijedila.
U čemu je finta?
– Kvaka je u metodici sportske obuke u sjedećoj odbojci.  Kod metodike normalne odbojke cilj je razvijati skočnost,  pokretljivost trčanjem, a ovdje  skočnosti nema, svi smo izjednačeni s time da glutealni  (stražnjični) mišić prilikom izvođenja svakog udarca, znači  serve, bloka, smeča, prijema  čekićem, prstima, mora biti u  kontaktu s podlogom. Kada  igrač odvoji gluteus maksimus  od podloge na kojoj se igra,  automatski je poen za suprotnu ekipu. Unatrag tri godine  novim je pravilima dopušteno  da se prilikom spašavanja doista može izvesti prava odbojkaška povaljka ili upijač, ali  pod uvjetom da lopta ne ide u  protivničko polje, nego da je to  druga lopta, koja se spašava.  Velik je problem ljudima koji  su zdravi i imaju veliku visinu,  sjesti na pod. To mi zovemo u  nekom našem rječniku sjedeće  odbojke: treba slomiti noge.  Jednostavno treba dobiti fleksibilnost donjih ekstremiteta i  treba se naučiti kako se pokretati, kako pokrivati polje,  kako krenuti nazad, kako krenuti na smeč naprijed, kako se  bočno kretati, što je sve zahtjevno. Najveći problem za  zdrave odbojkaše koji dođu  igrati sjedeću odbojku je što su  oni navikli trčati nogama a rukama prate loptu. Oni su koncentrirani na loptu, a ne misle  na kretanje prilikom ulaska  pod loptu. A mi moramo točno  procijeniti sve pošto se rukama  moramo odgurnuti od poda,  tako da imamo 75% manje  vremena da bismo na tu loptu  reagirali. Tehničar se na drugu  loptu, ako nije dobar prijem,  mora dva puta gurnuti rukama  i onda kvalitetno odigrati prstima. To je velika razlika i u to  se treba dobro, dobro ušaltati.
Nastup u Euroligi
Prva utakmica OKI Zadar  bila je s reprezentacijom Hrvatske.
– To je bilo u smislu da se  malo promovira sjedeća odbojka, još nismo svi bili ni usvojili tehniku, tako da je to bila  više promocija.
Ali već na prvim turnirima  imate odlične rezultate.
– Prvi turnir nam je bio Bljesak, gdje smo osvojili drugo  mjesto, i onda se kasnije krenulo u prvenstvo. Start nije bio  dobar, ali kako je prvenstvo  odmicalo, treningom i odricanjima, kao i u svakom sportu,  postiglo se to da smo od sedam  ekipa bili treći. Da smo iza  sebe ostavili Hrabre, koji su  kao momčad imali iza sebe 40  godina iskustva, tako da su svi  bili iznenađeni. Bio je prisutan  jedan veliki entuzijazam i volja  za treningom, odgovornost.  Prvi nas je dio prvenstva vodio  Robert Zubčić, a potom je za  trenera došao Čedomir Simeunović. Robert nas je  naučio osnove a Čedo je donio  taktičke zamisli i razradio akcije.
Trenira vas sada Vlado Vranješ.
– On je došao nakon Čedomira Simeunovića i bio je izbornik juniorske reprezentacije. Od 2. do 9. studenoga  2009. u Mashhadu u Iranu smo  bili na svjetskom prvenstvu  gdje je Vlado bio prvi trener a  ja sam mu bio pomoćnik i bili  smo sedmi.
Bio je izbornik i seniorske  vrste.
– Bio je izabran ali je zbog  obiteljskih razloga nažalost  morao dati ostavku. Moram  naglasiti da imamo jednoga  standardnoga reprezentativca,  Ivu Martinovića, koji igra tehničara, a Frane Discordia i Antonio Gurlica su juniorski reprezentativci te su tu još i Ivan  Jeličić i Ivan Liverić. U sjedećoj odbojci juniori su do 23  godine, s tim da pravo ima  igrati i jedan igrač od 25 godina.
Igrali ste i Euroligu.
– Igrali smo jedne godine,  iako smo po plasmanu mogli  sve ove godine. Ali ona iziskuje  velike financijske troškove.  Pobijedili smo u prvom kolu  slovenski Samorastnik, ali smo  poslije toga nažalost naletjeli  na Fantome iz Sarajeva, koji su  zadnjih nekoliko godina prvaci  Europe i pobjednici bosanske  lige, i čine kičmu bosanske reprezentacije koja postiže velike uspjehe, tako da doista  nismo mogli dalje. Kada se vidi  kako se u Bosni igra sjedeća  odbojka vidi se da je to jedna  stepenica više u odnosu na sve  druge europske zemlje. U Bosni čak postoji studij sjedeće  odbojke.
Sustav 5-1 i 4-2
Kako vidite budućnost sjedeće odbojke u Zadru?
– Ova je godina stjecajem  okolnosti bila godina stagnacije jer je ekipa dosta pomlađena a trener gleda uvesti  sustav igre 5:1, i sada je to sve u  nekom periodu uigravanja i  zagrijavanja, što bi u skorom  periodu trebalo dati određene  rezultate ako se ostane dalje  uporan. Izuzetno je teško u  sjedećoj odbojci igrati sustav  5:1 upravo stoga što tehničar  ima 75% manje vremena kako  bi reagirao. Prijem se mora  dovesti do savršenstva i mora  se već napamet znati gdje je  koji igrač, što je malo teško  nakon četiri godine igranja toga 4:2 sustava, i to ljudima koji  nikada nisu bili odbojkaši. Taj  je sustav budućnost sjedeće  odbojke i nastojimo ga usavršiti misleći kako jedino tako  možemo parirati bosanskim  momčadima za koje sada  pričamo kao da su nedostižne.  Oni igraju takav sustav i treba  se biti uporan i na kraju će se  ubrati plodovi.
Nema vas na parketu?
– Radi kralježnice, jer imam  diskus herniju i ukliještenost  dva živca više ne mogu igrati  dok ne prođem te terapije.
Želite li što još reći?
– Pozvao bih sve osobe s  invalidnošću od 12 godina pa  nadalje da dođu, da se uključe,  da počnu trenirati, da se bave  sportom i zdravim načinom  života i u sjedećoj odbojci imat  će iste mogućnosti. Neće imati  iste mogućnosti samo zato što  su invalidi nego će doći među  sebi jednake i onda će se među  sebi jednakima boriti i izboriti  za svoje mjesto, probijati se  kroz taj sport angažirajući se  na pravim stvarima – sportu,  putovanjima i druženju s ostalim osobama. A ne da se  zabiju u četiri zida i vežu za  kompjuter i misle kako je to  kraj svijeta. Uskoro će se osnovati ženska reprezentativna  odbojkaška vrsta i određen  sam okupiti zainteresirane na  području Dalmacije. Jelica  Romić iz KISO Hrabri imenovana je koordinatoricom za  osnivanje ženske reprezentacije sjedeće odbojke i ljeti će se  gledati organizirati jedan do  dva kampa te će se, ako se  skupi kritična masa igračica,  minimalno šest, sedam, krenuti s radom. Svjedoci smo  koliko ima nesreća u prometu,  zaostalih minsko-eksplozivnih  sredstava te i drugih nezgoda  koje ne biraju spol te trebamo i  na tome segmentu poraditi na  razini Hrvatske i Saveza za  sjedeću odbojku, koji je osnovan 2006. godine, poslije osnutka našega kluba.

Red hrvatskoga križa

“Rođen sam u Zadru 1971. godine. Završio tu srednju školu. Priključio  se Hrvatskoj vojsci i postao satnik u Devetoj gardijskoj brigadi. I u akciji  Oluja sam ranjen i ostao 90-postotni invalid. Nakon toga sam bio u vojsci  još šest godina, do 2001., kada sam umirovljen. Dok sam se snašao,  počeo sam tražiti sebi zanimaciju. Mislim da je najveća pogreška koju  smo u Zadru napravili to da smo zakasnili 10 godina. Umjesto 1996.  osnovali smo klub 2006. i tu smo nepovratno izgubili ovu ratnu  generaciju, koja je sada mogla davati najveće uspjehe na najvećim  natjecanja, što Bosanci sada čine. Sada imamo juniora i nastojat ćemo  nadoknaditi propušteno i omogućiti stradalnicima da pravodobnim  uključivanjem ostvare prave rezultate na državnoj razini i šire.”
Na netu se može naći informacija kako je Sardelić odlikovan Redom  hrvatskoga križa, odličjem kojim se odlikuju pripadnici Ministarstva  obrane Republike Hrvatske teško ranjeni u Domovinskom ratu.

Izvantjelesno iskustvo

Kako je išlo s financijama dok ste bili predsjednik kluba?
– Bilo je ok. Nije bilo novca za otići u euroligu, gdje je bio doista veliki  trošak kotizacije i sudaca za igranje samo jedne utakmice. Za nas to  jednostavno nije bilo isplativo. Bilo je isplativije taj novac potrošiti tako što  smo otišli na jedan jaki turnir u Bosnu gdje smo više naučili i stekli  iskustva i gdje u dva dana odigramo četiri, pet jakih utakmica. Imali smo  sredstava i imali smo dosta razumijevanja ljudi koji su donirali opremu i  novčana sredstva, premda klub samo s donacijama bez lokalne samouprave ne može. Hrvatska liga ipak sada ima 13 klubova. Ne igra se,  nažalost, kao što se u Bosni igra, svatko sa svakim, jer je izuzetno bitno  da se igra jedna utakmice u jednom danu, kako bi se razvila kvaliteta. A ne  turnirski. Mi smo u Szombathelyu kod Sprinta imali tri utakmice u istom  danu: sa Sprintom, s Kninom i sa Splitom. I sve tri utakmice smo dobili 3:1  – to je dvanaest setova u osam sati. Poslije tog turnira čovjek jednostavno  doživi izvantjelesno iskustvo. Imate osjećaj kao da gledate sebe odozgo.  Da vidite svoje ruke i svoje tijelo, a ništa ne možete pomaknuti. Mene su  doslovno morali izvući s terena dok ne dođem malo sebi.

Klub je najveći uspjeh

Što biste izdvojili kao najveći uspjeh kluba?
– Najveći uspjeh je to da mi u Zadru imamo klub u koji se može učlaniti  osoba s invalidnošću. Bilo koja takva osoba može doći u naš klub,  početi trenirati i ako bude dovoljno uporna i dovoljno talentirana može  kroz taj sport napredovati da igra hrvatsku ligu, može igrati i euroligu.  Ako je dovoljno dobar, izbornik će ga pozvati u reprezentaciju pa može  sudjelovati na europskom prvenstvu, svjetskom prvenstvu i olimpijadi.  Namjerno kažem olimpijadi, a ne paraolimpijadi. Iz ove sredine bilo koje  dijete koje je nastradalo od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava ima  otvorenu mogućnost u sportu kao što ima bilo koji košarkaš Zadra. Ako  je dovoljno dobar može u reprezentaciju, u NBA ligu. Tako i on, može  proći i vidjeti svijeta i biti na najvećim natjecanjima. Imati tu mogućnost  po meni je najveći uspjeh – to su te jednake mogućnosti, znači sjedeća  odbojka ima apsolutno iste mogućnosti kao bilo koji drugi sport. A ne  treba puno ulagati jer za sjedeću košarku trebate imati kolica od 25.000  kuna. A kada skupiš barem sedam ljudi dobije se jedna ogromna suma  koju je da bi klub profunkcionirao nemoguće inicijalno upumpati. Ljudi  se tako orijentiraju na zdrav način života, putuju, treniraju. Još je uvijek  u javnosti kriva percepcija kako je to rekreacija. To je liga koja ima 13  klubova, to je bavljenje jednim pravim sportom s mogućnošću  napredovanja do krajnjih granica, i to je najveće dostignuće za ovaj grad.  Imati jedan takav klub u svome gradu civilizacijsko je dostignuće i zato  lokalna samouprava taj klub podupire.