Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Dubrovačka Republika kao ultrapolicijska država

Autor: Mario Padelin

22.05.2013. 22:00


DUBROVČANI – GOSPARI, MUTIKAŠE, SMUTLJIVCI I SL.
U nizu filmova Veljka Bulajića, ovoga nam je utorka na red stiglo i njegovo nešto svježije ostvarenje, film »Libertas«. U njemu se opisuju neki događaji iz života Marina Držića, tj. to kako je upao u nemilost vlasti Dubrovačke Republike, pa kako su ga prognali, ganjali, gunali… Ono što je u ovome filmu zanimljivo, to je način na koji su prikazani Dubrovčani tog vremena. Postoje ljudi koji su u današnje vrijeme skloni stanovnike Dubrovnika karakterizirati kao uobražene gospare, bezrazložno prepotentne gotovane, ali ja ne bih u to ulazio. Problem je u tome što u ovome filmu, osim nekoliko ljudi koje su do kraja filma sve sustavno likvidirali, u tome gradu kao da nije bilo normalne osobe. Ispada da je ta Dubrovačka Republika bila ultrapolicijska država samo tako. Sve je puno nekakvih agenata, plaćenih ubojica, raznih mufljuza koji bi za nekoliko dukata prodali rođenu mater, a najbolje je kada Držić s onom svojom kontesom pobjegne u Firencu u kojoj ima više dubrovačkih špijuna i agenata nego što ima domicilnog stanovništva. »Kako ste saznali da je Držić u Firenci?« – pita jedan. »Pa i sami znate da u tom gradu imamo na plaći deset špijuna« – objašnjava mu drugi. Onda ti špijuni traže ove naše, pozitivne Dubrovčane pa ih jednog po jednog ubijaju, dave, režu vratove… Ma kažem vam ja. Divna Republika. Prava demokracija.
HRABRA ČASNA… A TU JE BILA I JOŠ JEDNA ODGOJITELJICA
Svaka je informativna emisija ove srijede donijela vijest da je u jednom vrtiću u Slavoniji izbio požar i da je hrabra časna sestra spasila djecu. To je jako lijepo i pohvalno (mislim to što ih je spasila, ne to što je izbio požar), ali kada se malo bolje pogleda, ima tu i nekih stvari koje bi objektivnu osobu mogle i zasmetati. Prvo i prvo, samo da ne bude zabune – svaka čast časnoj koja se snašla i izvukla djecu, bez obzira na to što je dijabetičar i što nije mogla pokrenuti aparat za gašenje. Napravila je ono što je trebalo. Alarmirala vatrogasce i izvukla djecu na sigurno. Meni smeta sljedeće. Na svim portalima, u svim vijestima, sve do večeri moglo se pročitati i čuti kako je »časna spasila djecu«. Ali, časna nije bila sama. Bila je tu i jedna odgojiteljica koja se počela spominjati tek kada se dan bližio kraju, kao – i ona je pomogla časnoj. Usput smo saznali da to i nije bio klasičan požar, nego dimljenje iz instalacija perilice za posuđe. Znam, znam, i takav dim može biti opasan, ali naslovi poput – »Hrabra časna spasila djecu iz plamenog pakla« ipak su, složit ćete se, malo pretjerani. Tim više što ni skromna časna od toga ne pravi predstavu, već jednostavno opisuje što se, u stvari, dogodilo. Kažem vam. Ne bih htio bagatelizirati cijeli događaj, ali malo realnosti pojedinim novinarima, ipak ne bi škodilo.
NAPETO DO BOLA
Onaj kome je dosadno, svakoga jutra može na Domi TV sebi naći divnu zanimaciju. To je serija »Mala Nevjesta«. Što se događa? Ono što piše na teletekstu. Khazan je u jako lošem stanju. Mora napustiti kuću i vratiti dug. Sunder se pokušava sprijateljiti s Jagdishem. Adandi se počne prisjećati svoje svojte, a baka je krivi za sve, što opet rastužuje Sumitru. Sumitra je pak duboko uzrujana, a Shyamova majka sazna da Madan i Mahavir kuju urotu protiv Lalyani… Tu su i naši omiljeni glumci: Surekha Sikri, Shashank Vyas, a pogotovo je dobra Pratyusha Banerjee. Ali. Šalu na stranu. Odlučio ja to gledati. Imamo jedan bračni par i malu bebu koja je tek prohodala. Roditelji su toliko oduševljeni da sam fasciniran njihovom glumom. Smiju se, klikću, pjevaju, podvriskuju… i sve to traje nekoliko minuta. Sljedeći je kadar dijametralno suprotan. Sjede za stolom i plaču. Plaču, zapomažu, leleću, uzdišu. Tuga je njihova pregolema. Pa se opet smiju, pa opet plaču, a svi su jako zbog nečega zabrinuti. Ma kažem vam ja. Luda zabava. A to je tek 292. epizoda. A znate li koliko ih ima? Ma nećete vjerovati. Ima ih ravno 515!? Zabava za cijelu godinu. A za kraj – retoričko pitanje: Koliko mora biti očajan i usamljen čovjek koji ovo može gledati?
TKO JE NAJNAIVNIJI ČOVJEK U HRVATSKOJ?
 Kao što sam i obećao, ove godine, usprkos zahtjevima, nema posebnog članka o Eurosongu. Godine stisle, zdrav razum na izmaku, psihijatrica zabrinuta… bolje je ne riskirati. Ali imam jedno pitanje. Znate li tko je naivniji od onoga koji ozbiljno shvaća glasanja na Eurosongu? Samo onaj koji ozbiljno vjeruje u regularnost Hrvatske nogometne lige. He, he, he…