Život na granici je život na rubu svih mogućnosti

Slika korisnika admin
Marin GOSPIĆ

Živim u Ličkom Dugopolju, mjestu do malograničnog prijelaza s Bosnom i Hercegovinom u Ličkoj Kaldrmi. Nekoliko stotina metara dalje u Bosni su mi pokopani majka, otac, sva obitelj. Da im zapalim svijeću moram prijeći dvije granice. Ne mogu reći da imam problema, ali što će biti sutra kada Hrvatska uđe u EU? Kako ću ja njima zapaliti svijeću i kako će moji unuci doći iz Novog Sada i sutra je meni zapaliti, pita se šezdesetčetverogodišnji Borislav Pejić.

Njega smo zatekli u društvu sumještana kako prelazi državnu granicu na povratku iz Bosne. Atmosfera opuštajuća i ležerna. Hrvatski graničari vrlo dobro poznaju lokalno stanovništvo tako da nema potrebe za nekim veliki kontrolama. U Pejića i druge, međutim, uvukao se nemir i neizvjesnost koja se povećava s približavanjem 1. srpnja, datuma kada Hrvatska ulazi u EU i schengenski prostor. Oko Schengena se stvaraju mistične priče zbog kojih se isti sve više percipira kao Berlinski zid koji dijeli ljude jedne od drugih.

Nova pravila

Dok većina stanovnika Hrvatske na ulazak u EU gleda kao na priliku za bolje sutra, ljudi s granice strepe. Osobito stanovnici sela u koje se ne može izravno ući iz Hrvatske, nego se mora ući na teritorij Bosne i Hercegovine. Ceste koje su nekada prelazile republičke granice bivše SFRJ, sada sijeku državne granice i vrijede nova pravila koja se trebaju poštovati. Do sada je sve bilo regulirano sporazumom između dviju zemalja i život je za one malobrojne stanovnike, većinom poodmakle životne dobi, normalno funkcionirao. Tako će biti i u budućnosti, kako kaže voditelj Odjela za graničnu kontrolu i zaštitu državne granice PU Zadarske Ivica Zrilić.

- Schengen ne treba promatrati kao neki zid koji će dijeliti ljude jedne od drugih. Pravila su napravljena tako da se ljudima olakša život, a ne oteža. Oni će se moći normalno kretati, obrađivati njive ako se nalaze na teritoriju druge države, rodbina će ih posjećivati, kaže Zrilić.

Ovo je dobra vijest za preostale stanovnike Tiškovca, Đilasa, Veinih i drugih sela do kojih put vodi preko Bosne. Njihov život na granici je život na granici svih mogućnosti. Ljudima s gradskog asfalta lako su uživjeti u idiličnu priču dok gledaju netaknutu prirodu, uživaju u opuštajućoj zelenoj boji šume i šarenih livada, a kao šlag na kraju dođe pogled na prekrasno Babića jezero. Pogled na vojarnu sa spremištima goriva zloglasnog Kninskog korpusa Ratka Mladića samo pojačava osjećaj avanture.

Tamo gdje je i makadam autocesta

Naivno gradsko razmišljanje rasprši kao balon od sapunice u vožnji policijskim defenderom, koji se doslovce bori s lokalnim putovima tko će koga slomiti. Bila bi velika greška taj put nazvati makadamom, jer makadam je za njega autocesta. Ironija sudbine - ovim dijelom trebala je prolaziti autocesta po zamisli Svake Dabčević Kučar. I danas postoje njeni ostaci poput poravnanih livada i tunela. Nekima od njih služila se JNA kao skladištima oružja, no oni su razneseni tijekom povlačenja vojske tijekom Oluje.

Vratimo se na razrovane ceste na kojima zimi ima po nekoliko metara nanosa snijega. Tada lokalno stanovništvo tone u izolaciju u kojoj su najčešće jedina i prva pomoć hrvatski graničari. Stravičnu priču otkriva Milan Ledenko, pomoćnik načelnika za granicu PP Donji Srb.

- Godine 1996. čovjeku je tijekom zime umrla kćer u kući. On je po mećavi pješačio do Ličke Kaldrme da nas obavijesti o tome. Trebalo je dovesti doktora da utvrdi uzrok smrti. Šest dana nam je trebalo da dođemo s doktoricom. Možemo samo zamisliti kako je bilo čovjeku dok je stajao u kući sve to vrijeme s mrtvim tijelom svoga djeteta. Put do kuće bio je užasan. Doktorica koja je išla s nama ni riječi nije prozborila. Kad smo došli tamo utvrdila je uzrok smrti. Sjećam se da nas je upozorila da ne diramo tijelo da se koža i meso ne počnu otkidati, govori Ledenko.

Nakon toga graničari su imali nezahvalan posao. U kameno smrznutoj zemlji iskopali su grob u koji su položili skoro već raspadnuto tijelo mrtve žene. Ova priča najbolje otkriva kako je težak život na granici. U brdsko-planinskim bespućima teško je živjeti, osobito kad nema stanovnika. Mnogima ljudima jedini su posjetitelji graničari koji su im praktično postali kućni prijatelji.

Borba za goli život iz dana u dan

Jedni od njih su bračni par Simo i Draga Dragišić. Simo je napunio sedamdeset i šest godina, 17. svibnja. Žena mu je dvije godine starija, a u braku su 45 godina. Žive u Torbičkom Vaganu skupa sa sinom Duškom. To je slijepo crijevo graničnog područja u koji se teško može i zalutati, a kamoli ciljano doći. Dragišićima je svaki dan borba za život. Od traktora su praktično napravili osobno vozilo kako bi lakše došli do pokretne trgovine i opskrbili se hranom. Bez obzira na sve poteškoće imanje je besprijekorno čisto. Baka Draga dvor i kuću drži u manirima starih domaćica. Neće netko kod nje doći u prljavo, a teško će izići iz kuće da nije probao domaću rakiju, popio kavu i pojeo fetu domaćega kozjeg sira.

- Držimo šest koza. Imali bi i kokoši, ali ne možeš zbog orlova i lisica, priča Simo.

Pretprošlu zimu posjetili su ih spasioci iz Hrvatske gorske službe spašavanje. Simo je daleko, tko zna kako je, treba ih vidjeti.

- Došli ljudi i pitali kako sam. Dobro hvala Bogu, kažem im ja. Ručali su s nama i išli dalje.

Nije Simo netko tko je tu prvu zimu. Zna on dobro što treba spremiti za preživjeti - dvadeset metara drva, šećera, brašna, ulja, kave i drugih zaliha za preživjeti nekoliko mjeseci samoće i izolacije. Bilo je onih koji su pokušali gore živjeti, ali su brzo pali pod pritiskom divljine. Za većinu nekadašnjeg stanovništva danas je to područje mjesto gdje im se nalazi obiteljska kuća u koju oni svrate na godišnjem odmoru iz drugih dijelova Hrvatske, Slovenije, Srbije pa čak i Amerike. Dođu ljeti kada je lijepo vrijeme, sjete se starih uspomena i vrate se u udobnost gradskog života. Za to vrijeme ljudi s granice u trećoj životnoj dobi nastavljaju svoju borbu do onog trenutka kada ih zdravlje prestane služiti. Kako im je najbolje kažu riječi bake Drage:

- Kad nema nikoga čeljade samog sebe guši.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno