Dvije jače i četiri manje stranke možda bi vratile birače na birališta

Mislite li da se Crkva ne bavi politikom i da zbog toga ne treba vjerovati u Deset zapovijedi Božjih? Politika je od Platona i Aristotela definirana kao rad za opće dobro, samo s različitim naglascima; od moralnosti do praktičnosti, i tako je do današnjih dana. Osobno sam kantovski tip što znači “zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama”
S dr. Ermom Ivoš-Nikšić, sociologinjom politike, koja je kao nestranačka kandidatkinja s liste SDP-a 2005. godine stekla mandat u Gradskom vijeću Zadra, ususret neposrednim lokalnim izborima razgovaramo o odnosu političke teorije i primijenjene politike.
* Pred nama su lokalni izbori; hoćete li se ponovno kandidirati?
– Ne znam za što bih se kandidirala. Bila sam nezavisna kandidatkinja i još sam nezavisna vijećnica s liste SDP-a. Mandat traje do sljedećih izbora, a mislim da kao nezavisna kandidatkinja na bilo čijoj listi mogu biti samo “mačak u vreći”, budući da se s nezavisnim intelektualcima može računati na lojalnost, ali ne i na monolitnost u glasovanju. Zasad me nitko ne traži.
* Sljedeći lokalni izbori bit će ujedno i prvi neposredni izbori. Imaju li oni stvarno značenje u kontekstu evolucije hrvatske demokracije ili su, budući da se spremaju predizborne koalicije, ipak samo celofan novog pakiranja iste stare prakse?
– U vašem pitanju sadržana su oba moguća odgovora. Prvo, neposredni izbori za gradonačelnika definitivno su korak prema neposrednoj demokraciji i jesu evolucija u demokratskoj praksi na lokalnoj razini. No, kako rezultati izbora ne moraju nužno rezultirati željenim učincima za one koji imaju ambicija voditi Grad moguća su, kako vi kažete, “pakiranja” u već poznatoj maniri.
“Politički virus”
* Kako biste rezimirali svoj dosadašnji vijećnički mandat; što ste od planiranog uspjeli, a što ste željeli, a da za to nije bilo sluha ili mogućnosti?
– Budući da sam se prvi put u životu obrela u neposrednom političkom djelovanju, trebalo je proći malo vremena da shvatim kako funkcionira sustav u neposrednom životu. Kada sam to shvatila pokušala sam učiniti sve što je bilo u mojoj moći da Odbor za međugradsku i međunarodnu suradnju kojemu predsjedam zaista definiram kao radno tijelo Gradskog vijeća, kako to i stoji u Statutu Grada Zadra. Napisala sam plan i program i predložila da se tome posveti jedna tematska sjednica Vijeća ili barem jedna točka dnevnog reda. Dobila sam punu podršku, pa mogu neskromno reći i pohvale za program koji, međutim, nije došao na dnevni red Vijeća. U tome nisam uspjela, ali nisam bila ni pretjerano uporna. No, to je ipak forma. Sadržajno sam postigla neke pomake, budući da nisam imala nikakav programski orijentir iz prijašnjeg mandata na koji bih se mogla osloniti ili nastaviti na započetom tragu.
* U intervjuu na početku mandata ste kazali kako ste u politiku ušli jer ste željeli “pokušati vlastitim djelovanjem u praktičnoj politici vratiti biračima vjeru u bezinteresno političko djelovanje samo za opću korist”. Je li to bio isuviše ambiciozan cilj?
– To uopće nije bio ambiciozan cilj. Ja sam ga ostvarila time što se u međuvremenu nisam obogatila, dobila elitni stan, poslovni prostor ili zemljište, niti ostvarila bilo kakvu financijski “nevidljivu” transakciju. Reagirala sam u Gradskom vijeću sukladno temeljnim zakonima prava i morala, pa ako to nije bezinteresno političko djelovanje za opće dobro svoga grada u kojem sam proživjela život, odlazila ali mu se i vraćala, onda mi vi objasnite što je to djelovanje za opće dobro.
* Jeste li se, s obzirom da ste znanstvenica, sociologinja, mogli identificirati s ulogom političarke, ili ste ostali, iako svakako zainteresiran, ali ipak promatrač u tom svijetu?
– Pa, nakon što sam najveći dio života realizirala upravo baveći se znanstvenim radom, nikada se ne bih mogla poistovjetiti sa zanimanjem “političarke”, ali kao sociolog politike nedvojbeno sam vrlo zainteresiran “promatrač” u svijetu u kojem živim s uvjerenjem da ga vrlo dobro razumijem, da ga mogu sebi i bližnjima, koji su zainteresirani, protumačiti, a onaj “politički virus” koji u meni čuči zapravo teži da se ponekad glasno izrazi, ljuti što takozvani “praktični političari”, ni na lokalnoj, niti na nacionalnoj razini, nisu u stanju biti dva koraka ispred svojih, uvjetno rečeno, neprijatelja, zbog čega ponekad gubimo toliko dragocjeni politički “time out”, kako bismo kao mala zemlja okupili najbolje i našli najbolja rješenja sačuvavši nacionalni ponos i barem pred sobom imali nedjeljivo dostojanstvo koje bi trebalo prenijeti mlađim generacijama.
Vjerovati političaru
* Možete li Vi sami, nakon više od tri godine u Gradskom vijeću, vjerovati nekom političaru?
– To je zgodno pitanje, pomalo provokativno, ali nosi u sebi pejorativnu konotaciju; kao da su oni koji se bave politikom “a priori” ljudi kojima se ne može vjerovati. Mislite li da se Crkva ne bavi politikom i da zbog toga ne treba vjerovati u Deset zapovijedi Božjih? Politika je od Platona i Aristotela definirana kao rad za opće dobro, samo s različitim naglascima; od moralnosti do praktičnosti, i tako je do današnjih dana. Osobno sam kantovski tip što znači “zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama”. Naravno da se mogu i prevariti, ali takvi su mi političari bliži i kada ih prepoznam, da – vjerujem im. Da ste me, međutim, pitali koliko ih ima, intuitivno bih vam rekla; ne baš mnogo. Ali, oni koji se okušaju u tom zanatu ili ne izlaze na izbore i nemaju baš puno prava prigovarati političarima koji su, ionako, po definiciji ljudi koji moraju imati neki interes.
* Kolika je uopće, po Vašem iskustvu, stvarna moć vijećnika?
– Ona ovisi o tome jeste li dio pozicije ili opozicije. Ako ste dio pozicije, moć izvire iz onoga što sociolozi nazivaju “tiranijom većine”, odnosno iz činjenice da se odluke, po principu stranačke stege, imaju izglasati bez obzira na argumente druge strane, što me osobno žalosti, budući da sam bila uvjerena da je Gradsko vijeće Zadra zrelo i kompetentno za takozvanu konsenzualnu demokraciju. Prevedeno, to znači da se odgovornost za donesene odluke dijeli sa svim izabranim vijećnicima za koje su glasovali birači različitih političkih opcija. Zadar je u najvećem razvojnom zamahu, ali je u tom pogledu zadržao koncepciju podjele na “mi” i “vi”, pa se zaključak nameće sam po sebi. U Gradskom vijeću sjede ljudi koji svi jednako vole svoj grad i sigurna sam da bi jedan odmak k odlučivanju po principu konsenzusa, zajedničkog utvrđivanja prioriteta i podjele odgovornosti, mogao biti ne samo koristan, već i u političkom smislu vrlo značajan iskorak u odnosu na dosadašnji način donošenja odluka.
U EU 2015.
* Već smo se ranije dotakli Vašeg rada u Odboru za međunarodne odnose; poklanja li Grad dovoljno pozornosti uspostavi suradnje s europskim regionalnim središtima?
– Grad Zadar je donedavno išao utabanim stazama koje u posljednje vrijeme mijenja, barem kad je u pitanju međunarodna suradnja. Prije par dana mogli smo slušati Mesića kako govori o Mediteranskoj uniji kao novom tijelu koje će okupljati zemlje Mediterana. S obzirom na situaciju unutar EU i činjenicu da Hrvatska još zadugo neće biti punopravna članica, bilo je i više nego jasno da će naše prisustvo u Jadransko-jonskoj regiji, pa makar i kao formalnog člana, biti značajna činjenica. Grad Zadar je za mog mandata postao članom Upravnog odbora Foruma Jadransko-jonske regije, ostaje “u igri” na izvoru informacija, a kao mediteranski grad može u budućnosti dobro iskoristiti svoj položaj. Uživala sam punu podršku gradonačelnika Živka Kolege da samostalno osjetim koliko je to važno, na koje sastanke treba otići, koja stajališta zauzeti i kako obraniti ponekad napadnutu samostalnost Dalmacije i Zadra. S obzirom na novu nacionalnu strategiju u međunarodnim odnosima mislim da smo mi u Zadru dobro, decentno i mudro vodili svoj dosadašnji program. Sada treba staviti težište na mlađe kadrove koji su voljni proći obuku za sastavljanje projekata kojima se iz pretpristupnih fondova EU može doći i do nešto novca za pojedine aktivnosti. I u tom pogledu je gradonačelnik Kolega prihvatio da bi ZADRA, Razvojna agencija Zadarske županije, sa svojim kadrom i u suradnji s Gradom bila odlično mjesto za realizaciju spomenutoga.
* Upravo ste kazali kako Hrvatska neće još dugo biti punopravna članica EU. Dakle, ne vjerujete u pristupanje 2011., ili po novom, 2012. godine?
– Ja sam u svojoj knjizi “Izazovi modernoj državi” 1998., imajući u vidu ne samo rat, nego i reforme koje se traže, napisala da je najrealnija godina ulaska 2015. godina.
* Je li se na posljednjim parlamentarnim izborima “zacementirala” podjela hrvatske političke scene na dva bloka pri čemu manje stranke, bio to HNS ili HSP, mogu preživjeti samo na infuziji velikih: HDZ-a i SDP-a?
– To, kako kažete “cementiranje”, nužan je proces i katarza koju mora proći i hrvatska država. Čemu 86 stranaka koje nešto rade ili oko 116 registriranih u državi koja broji 4 milijuna stanovnika? Pročišćavanje političke scene ne samo da je nužno, sadašnje stanje je već i financijski preskupo. U državi bi bila puno jasnija scena s najviše dvije jače i četiri manje stranke koje bi na koncu konca možda i vratile birače na birališta. U ovoj situaciji mislim da ni prosječno obrazovan građanin ne zna za koga bi glasovao, a kamoli da zna kratice svih postojećih stranaka i mogućih, ali i u moralnom smislu nemogućih koalicija.
* Gradonačelnik Kolega prvi je od osamostaljenja Hrvatske koji je položio vijenac palima u NOB-u, ali ne zajedno s antifašistima, nego pod “neutralnu” spomen-ploču na Narodnom trgu. Kako komentirate takvu neelastičnost; hoće li mu donijeti poene ili naštetiti?
– Jasno je da se ne može biti proeuropejac i ignorirati antifašizam. Unutar HDZ-a od Domovinskog rata naovamo dogodile su se u ideološkom smislu takve transformacije koje daju naslutiti da povratak na tvrdo desničarenje više nije niti poželjan, niti moguć. Više od spomenute “neelastičnosti” mene smeta pretjerana elastičnost nekih navodnih političkih uglednika koji su devedesetih zaspali kao komunisti, probudili se kao liberali, ponašali se kao makartisti i do danas promijenili sve moguće političke opcije, a sve s ciljem da ostavre isključivo osobne interese koje skrivaju iza takozvanih velikih projekata za opće dobro grada, mladih i slično. S gradonačelnikom Kolegom se ne morate slagati, ali je jasan i dosljedan u svojim stajalištima. Stoga je, kao što sam već i rekla, njegova neelastičnost sasvim bezopasna u usporedbi s nečijom elastičnosti.
Srednjoškolci podijelili lekciju
* Prije tri godine u intervjuu, a u Gradskom vijeću u međuvremenu, ste govorili o inertnosti mladih ljudi i poručili im kako je Vaša generacija imala svoju ’68. te kako se mnogi problemi najlakše rješavaju izlaskom na trg. Od tada su mladi više puta prosvjedovali; svjedočili smo anti-NATO prosvjedima, studentskim prosvjedima u kojima se redovito tražilo poboljšanje studentskog standarda, prosvjedima srednjoškolaca zbog nejasnih pravila državne mature, pa čak i prosvjedima prilikom uhićenja generala Gotovine. Smatrate li da je u posljednjih nekoliko godina poslijeratna generacija mladih svladala ovu lekciju demokracije?
– Ta priča o odgodi predloženog načina polaganja države mature od strane srednjoškolaca samo je dokaz kako je suvremena tehnologija odlično iskorištena u jačanju demokracije i demokratske svijesti. Mislim da je ova generacija srednjoškolaca podijelila lekciju i studentima koji su mogli učiniti to isto kada se na brzinu uvodio bolonjski sustav studiranja koji mnogima ni danas nije sasvim jasan, ali ni učinkovit u onoj mjeri u kojoj bi mogao biti da se u taj proces išlo sustavnije i promišljenije. Pa ipak, vjerujem da poslije prosvjeda srednjoškolaca mnoge stvari više neće biti iste. Tehnologija plus demokracija golem su potencijal moći u rukama onih koji se njima koriste na pravi način.
* Na nedavno održanoj javnoj tribini o grafitima ste autorima grafita predložili da se dogovore za prostor na kojem će pisati grafite, ali ih pozvali i da se radije izražavaju putem medija. Mislite i da bunt može ostati bunt pod dogovorenim uvjetima?
– Malo prije smo također govorili o demokraciji i buntu. Demokracija ne može biti anarhija, a u civiliziranoj zemlji morate poštovati neka dogovorena pravila. Pravila se mogu mijenjati, ali na isto tako civiliziran način; prije svega dijalogom. Mislim da bi to trebalo vrijediti jednako za sve, pa i za one koji se grafitima žele umjetnički izraziti ili, pak, poslati javnosti neku poruku. Zato i jesam rekla da se dogovore i sami predlože mjesto za tu vrstu komunikacije s drugima.
* U vrijeme prošlog intervjua za Zadarski list radili ste na dvije knjige s područja historiografije koje obrađuju zadarsko Sveučilište i položaj Zadra u vremenu između dva svjetska rata. Kao posebno priznanje Vašem radu došla je i objava vašeg imena i opisa znanstvenih kompetencija u Rječniku međunarodne biografije (Dictionary of International Biography) koji izdaje Međunarodni biografski centar pri Cambridgeu. Čime ste trenutačno zaokupljeni?
– Nešto od najavljenog sam i realizirala. Prošle je godine objavljena knjiga “Zadar i Padova, gradovi prijatelji i središta znanja”, a do sada sam završila tekstualni dio knjige koja govori o organizaciji upravne, sudske i političke vlasti u Zadru u prvim godinama talijanske okupacije od 1918. do 1920. Preostalo mi je da je opremim izvornom dokumentacijom, ali sam pomalo umorna od rada i vrućina, i odlučila sam sebe “nagraditi” s malo odmora. Vjerujem da će i ova knjiga ugledati svjetlo dana do konca godine. Objaviti po jednu knjigu svake godine je za moj “uzrast” ipak naporno, ali da parafraziram Descartesa: ‘Pišem, dakle postojim’.
* Konačno, u kojoj ste mjeri sami zadovoljni kad rezimirate svoj javni i društveni angažman?
– U principu sam zadovoljna, budući da sam u politički život uletjela slučajno. Ono što me trajno ispunjava je neopisivo zadovoljstvo što je Zadar postao sveučilišni grad unatoč brojnim unutarnjim, a još više, otporima izvana. Biti dijelom te povijesti sukobljavanja, odupiranja, lobiranja, definiranja samog Sveučilišta u Zadru držim, bez lažne skromnosti, svojim časnim zadatkom koji je urodio plodom na kojem nešto mlađe generacije danas grade svoje karijere. Bila sam dio tima koji je danonoćno radio. Profesori Magaš, Uglešić, Čače i ja dali smo sve od sebe u gotovo nemogućim, da ne kažem, ponekad i neprijateljskim uvjetima, da ideja sveučilišta uspije. Baš to držim svojim najvećim zadovoljstvom i uspjehom. Sve ostalo, u ovom trenutku mi se čini prolaznim. Na kraju, smijem li vas nešto zamoliti?
* Dapače, kažite?
– Budući da me je jedan navodno obrazovan čovjek upitao koliko zarađujem s obzirom da me vidi samo u novinama ili na TV-u, molim vas objavite da nikada u životu ni za jedan intervju u novinama, pa niti za ovaj, nisam dobila nikakav honorar. Ja nisam među onima koji naplaćuju i to zadarski novinari dobro znaju. Zahvaljujem na razumijevanju za potrebom da javno iznesem ovu činjenicu.