Bitka za gospodara Jadrana

Prva je to bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru – i posljednja u kojoj se u borbi koristio pramčani kljun. Obilježena tragedijom talijanskih oklopnjače Re d’Italia i Palestro, Viška se bitka iz 1866. i danas proučava na svim vojnim akademijama svijeta. Čuvena pobjeda austrijskog admirala Wilhelma von Tegetthoffa i hrvatskih mornara i časnika kod Visa – jedna je od najsjajnijih pobjeda otkad je ratova na moru
Nigdje nema otoka koji je vidio toliko ratova i bio blizu svake apokalipse. Vječna jadranska Malta – mletačka, engleska i austrijska tvrđava – Vis je kroz svoju povijest doživio da se oko njega pomlate Grci, Iliri i Rimljani, da ga opustoše i sa zemljom sravne Goti, opljačkaju Neretljani, kasnije Mlečani i turski gusari. Ranih godina 19. stoljeća iskrcali su se ovdje Rusi, tukao se za ovaj škoj i Napoleon, a grčevito ga branili Englezi, osokoljeni još svježom pobjedom kod Trafalgara. U lipnju 1944. u višku je luku na britanskom razaraču Blackmore uplovio Tito koji je od Visa – tada već devet mjeseci slobodnog od osovinskih snaga – stvorio novi partizanski glavni grad. U Titovoj špilji, sjedištu njegovog ratnog stožera, u kraškoj jami smještenoj nedaleko od sela Žena Glava, rođena je komunistička Jugoslavija. Otad pa sve do odlaska jugovojske s otoka, Vis je bio vojna baza zabranjena za strance, otok načičkan vojnim objektima, pun uvala i rtova opasanih bodljikavom žicom i minskim poljima. Desetljećima se Vis osipao i siromašio a onda se dogodila 1990., komunizam je pao i kad su se razišli barutni oblaci Domovinskog rata, Vis je postao unikatni turistički raj i jadranska top destinacija.
Englesko zaposjedanje Visa
Turisti koji ovdje ljeti degustiraju kapare i vino malo znaju o bitkama i krvoprolićima iz viške povijesti koja je – od trijere do podmornice, od katapulta do zrakoplova – vidjela sve načine pomorskog ratovanja, nikad ne zaboravljajući 1866., najcrnju i najžešću godinu otkad je ratova za Vis.
Za razumijevanje krvave 1866., valja se vratiti na početak 19. stoljeća. Nakon što je 13. ožujka 1811. englesko brodovlje pod Visom teško porazilo udruženu francusko-talijansku flotu, na pročeljima viških kuća preko noći su osvanuli natpisi: Remember Nelson. Englezi zaposjedaju Vis i guverner George Duncan Robertson zapovijeda gradnju utvrda. Na zapadnoj strani ulaza u luku podiže se 55 metara nad morem kamen temeljac tvrđavi George sa 15 topova, nad uvalom Svitnja grade se 28 metara nad morem okrugle kule Bentinck sa 7 topova i 50 metara nad morem Robertson sa jednim topom. Na Jurjevu se brdu 190 metara iznad morske površine podiže utvrda Wellington, sa 2 topa i 4 mužara. Radovi brzo napreduju i utvrde se dovršavaju 1813. godine.
Te «engleske godine», zauvijek su ostale upamćene u povijesti Visa. Mjestašce u kojem je ranije vladao nered i nesigurnost, ubrzo postaje centar trgovine. Sami Englezi od tada otok nazivaju Mala Malta. U samo tri godine engleske vladavine maleni Vis s tisuću duša izrasta u gradić od 12 tisuća stanovnika! Od toga čak je sedam tisuća stranaca, ponajviše engleskih trgovaca koje je privlačila najraznolikija kolonijalna roba iz svih krajeva svijeta, ali i jeftino ulje, brašno, vino i sve ostalo što su gusari pljačkali i otimali širom Jadrana te u sprezi s Englezima donosili na Vis. U to se doba pilo tri vrste piva u bocama, točio se najbolji šampanjac i konjak; pušio se najfiniji turski duhan i kubanske cigare; ljekarne su, bez recepta, nudile sve vrste droga, od opijuma do meskalina. Vis je procvao. Postao je švercersko središte i najveća gusarska luka Jadrana. Na Visu je bilo 13 bordela, posla je bilo i za krojače, kalafate, stolare, kovače i zlatare. Višani su nosili odijela od engleskog štofa i govorili «po engleski», slastičari su stizali iz Italije, Austrije i Pruske. Za dame je, zbog perja, postojala na otoku čak i farma paunova. «Istina je da je u to vrijeme Vis procvao», govori Boris Čargo, kustos Arheološkog muzeja Vis, čovjek koji čuva najveću helenističku zbirku predmeta u Hrvatskoj, «Ali, Englezi su bili i okrutni. Kažnjavali su ljude, bičevali za najmanji prekršaj.»
Austrija utvrđuje cijeli otok
Nakon konačnog sloma Napoleona, Berlinskim mirom iz 1815. Dalmacija prelazi u ruke Austrijskog Carstva. Englezi Austriji prepuštaju Vis u zamjenu za Jonsko otočje. Nakon preuzimanja otoka od Engleza, Austrija nalazi dobro zaštićenu samo višku luku. Počinje utvrđivanje čitavog otoka. Ispod zapadne tvrđave George gradi se baterija Mamula sa šest topova, pa dublje prema zapadu i baterija Šuperine sa 4 topa. S istočne strane, na poluotočiću Sućurju gradi se baterija Schmidt sa 4 topa, a u samom središtu viške luke, na umjetnom brežuljku u blizini župne crkve, podiže se trinaest metara nad morem Batarija Gospina, a iza nje zgrada vojarne ispred koje je prema moru bio jaki zemljani nasip s osam topova na vrhu. Za obranu komiške luke sagrađena su tri utvrđenja. 165 metara nad morem na sjevernoj strani komiške luke stajala je baterija Manjaremi sa 8 topova, 253 metara nad morem baterija sa šest topova na brdu Perlić, a u pozadini nad lukom, na brdu Sv. Mihovila, bila je utvrda Max sa četiri topa, braneći pristup iz Komiže u Vis. Baterija Nadpostranje, 170 metara nad morem, sa 6 je topova branila pristup u luku Rukavac i Rudu. Vrhovno zapovjedništvo bilo je u Visu, u naselju Malabanda. Čitav Vis tako postade čvrsto utvrđena tvrđava i ključna strateška točka, pa ga Talijani kasnije prozvaše Jadranskim Gibraltarom.
Dugo je mirovao Vis, okamenjen u blještavom moru, sve dok sa zapadne strane Jadrana nisu stigli glasovi o Risorgimentu, narodnom ustanku za ujedinjenje talijanskih zemalja. Usporedo s novom Kraljevinom Italijom, rađala se i talijanska ratna mornarica – Marina Militare. Ujedinjenje je proglašeno 17. ožujka 1861. i Vittorio Emanuele II., kralj Pijemonta, postao je prvi kralj Italije. Spajanjem sardinijske (pijemontske) i napuljske mornarice (Kraljevine obiju Sicilija), nastala je mlada ratna mornarica koja je imala samo jedan zadatak – u cijelosti zavladati Jadranom.
Mornarica je u početku bila posve heterogena. Njen je časnički zbor bio različitog podrijetla, školovanja i navika. Netrpeljivost je vladala među časnicima bivše sardinijske i napuljske mornarice, dok su venecijanske časnike, dočasnike i mornare koji su nakon pobune 1848/49 prešli iz austrijske mornarice u sardinijsku i napolitansku, mrzili i jedni i drugi. Najviše su zbog zapostavljanja negodovali sardinijski časnici. Nisu mogli podnijeti časnike koji su službovali u Garibaldijevoj Siciliji i u prosjeku u novoj ratnoj mornarici imali više činove. Bilo je to prilično zatrovano društvo. Dovoljno je reći da im je u mornarici francuski bio službeni jezik. Svemu tome usprkos, grof Camillo Cavour, veliki ideolog Risorgimenta, tadašnji predsjednik Vlade i ministar mornarice, povećava budžet mornarice i zauzima se za izgradnju oklopnjača Terribile i Formidabile. U New Yorku, u brodogradilištu Webb, u osvit velikog američkog građanskog rata, naručuje gradnju oklopljenih fregata Re d’Italia i Re di Portogallo. Ubrzo nakon narudžbe, Cavour umire i novi ministar postaje grof Carlo Pellion di Persano. Njegov je dolazak na mjestu ministra mornarice, pokazat će se četiri godine kasnije, zakrvario more oko Visa.
Jačanje talijanske mornarice
«Persano je zapravo bio gadljivi političar», mršti se Boris Čargo, «Preko politike i svog senatskog staleža brzo je napredovao». Persano, navodno nezakoniti sin kralja Maksimilijana trećeg, još je više produbio jaz i povećao međusobnu zavist u časničkom zboru. Njegov dolazak na čelo flote oslabio je disciplinu, a s njegovim preuzimanjem zapovjedništva nisu se mogli složiti niti visoki časnici mornarice niti premijer Vlade general La Marmora. Unatoč svemu tome Persano uspijeva podići proračun mornarice na 60 milijuna lira i po domaćim, te francuskim i britanskim brodogradilištima izgraditi najsnažniju ratnu flotu tog doba. Početkom 1866., uoči rata s Austrijom, mornarica je raspolagala s 12 oklopnjača, 7 fregata, 7 korveta i topovnjača i 5 izviđačkih brodova. Imala je 10.000 dočasnika i mornara, oko 350 časnika i 16 admirala. Bila je to sila kakvu povijest pomorskog ratovanja do tada nikad nije vidjela, golema željezna šuma posred mora. No, kako to već u bitkama biva, pod Visom će se pokazati da je stari Njegoš bio u pravu kad je rekao da ne bije boj svijetlo oružje, već srce u junaka.
Prijelomna faza u razvoju Austrijske mornarice zbila se kad je na čelo Mornarice došao danski admiral Hans Birtch Dahlerup. Govorilo se da je Carstvo otkrilo novog bana za rat na moru, kao što je to bio grof Josip Jelačić za rat na kopnu. Dahlerup 1856. utemeljuje arsenal u Puli, a te iste godine, u nazočnosti Jelačića, nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan – onaj isti pustolov i admiral koji je godinu dana nakon Viškog boja, 1867. strijeljan u Meksiku kao «posljednji meksički car» – polaže kamen temeljac za zgradu Pomorske vojne akademije u Rijeci. Dahlerup preustrojava Mornaricu, pa odlaskom venecijanskih ustanika, u službu prima ponajviše Hrvate i pomorce iz Njemačkog saveza i nordijskih država. Razdoblje je to industrijske revolucije; umjesto drvenog jedrenjaka razvija se željezni brod na parni pogon, javlja se oklop kao sredstvo zaštite, a brodsko topništvo dobiva eksplozivna Peksanova zrna, prvi put upotrijebljena u Krimskom ratu 1853/56. Nastojanjem Ferdinanda Maksimilijana, Austrija nabavlja parne fregate i korvete na vijak. S navoza u Uljaniku 1858. kliznuo je u more parni linijski brod na vijak Kaiser, a godine 1862. počinje gradnja prvih oklopnjača Don Juan, Kaiser Max i Prinz Eugen te topovnjača Velebit, Dalmat, Hum i Rijeka. Slijedeće godine započinje gradnja oklopnjača Ferdinand Max i Habsburg.
U ratu Njemačkog saveza protiv Danske 1863 – 1864. Austrija je odlučila pruskoj braći u pomoć uputiti eskadru dotad nepoznatog 37-godišnjeg komodora. Bio je to Wilhelm von Tegetthoff.
Devetog svibnja 1864. Tegetthoff je ušao u povijest porazivši u boju kod Helgolanda dansku eskadru kapetana bojnog broda Svensona. Otad pa nadalje, neprijatelj će znati za njegovu vrlinu i prije nego što ga sretne. Poslije Helgolandskog boja Tegetthoff je promaknut u kontraadmirala, a 9. svibnja 1866. postaje zapovjednikom ratne flote i najmlađim admiralom Austrijske mornarice. Oprema oklopnu fregatu Habsburg a fregatu Erzherzog Ferdinand Max izabire za svoj admiralski brod. Uoči rata s Italijom, njegova je flota brojala sedam oklopnjača. Podijelio ju je u tri eskadre; prvu je činilo sedam oklopljenih fregata i njome je zapovijedao osobno; drugu su činili linijski brod Kaiser i šest drvenih fregata, a u trećoj je bilo sedam standardnih topovnjača. Za borbeni postroj odabrao je tri uzastopna klina s tri eskadre u crti. Ta je taktika Tegethoffa u boju pod Visom pretvorila u legendu.
Nisu znali što ih čeka
Kad su 1866. godine međusobno zaratile Austrija i Pruska, pruska saveznica Italija Austriji objavljuje rat. Talijanski general La Marmora doživljava težak poraz kod Custozze, da bi ga ubrzo pruska vojska osvetila kod Koniggratza strahovito potukavši austrijsku Sjevernu armiju. Nakon izazivačkog pojavljivanja austrijske flote pod Anconom 27. lipnja, pritisak na admirala Persana postaje neizdrživ. Ministar mornarice Depretis uporno zahtijeva da Italija postane gospodaricom Jadrana. Iako je Persano imao više oklopnjača i bolju artiljeriju, još se uvijek nije smatrao dovoljno jakim. Čekao je novu oklopnjaču «Affondatore», koja je trebala biti spremna do 12 srpnja.
Nestrpljivi Depretis 15. srpnja dolazi u Anconu i zasjeda s admiralima Persanom, Albinijem i Vaccom. Na tim se vijećanjima utvrđuje da je austrijska flota u Fažanskom kanalu i da se tamo teško može napasti. Pada odluka o zauzimanju Visa. Albini se odlučno suprostavlja, ističući da je «Vis Gibraltar Jadrana». Persano pristaje na napad i 16. srpnja 1866. u 3 sata poslijepodne, talijanska flota od 28 ratnih brodova iz Ancone isplovljava na otvoreno more.
«Talijani su postupili stihijski» kaže Boris Čargo, «Krenuli su bez zemljopisne karte Visa, koju nije imalo čak ni njihovo ministarstvo mornarice. Nisu imali pojma što ih čeka.»
(nastavlja se)