Otkriće plave grobnice

Viška bitka je prva u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru – i posljednja u kojoj se u borbi koristio pramčani kljun. Obilježena tragedijom talijanskih oklopnjače Re d’Italia i Palestro, Viška se bitka iz 1866. i danas proučava na svim vojnim akademijama svijeta. Čuvena pobjeda austrijskog admirala Wilhelma von Tegetthoffa i hrvatskih mornara i časnika kod Visa – jedna je od najsjajnijih pobjeda otkad je ratova na moru
U mukloj tišini, na dubini većoj od stotinu i deset metara, Jasen Mesić je sjedio u prozirnoj kugli od pleksiglasa i napeto gledao u monitor u boji. Čulo se samo disanje mora koje je zanosilo malenu podmornicu, te poput tihog odjeka, šum disanja pilota podmornice Popova. «Rabota li mašina?», upitao je voditelj istraživanja ruskog pilota. «Rabota, rabota», odgovorio je Popov, pa su obojica opet ušutjeli i nastavili zuriti u olupinu obraslu školjkama i zaraslu u morsku travu. Pod bljeskom reflektora uokolo rastočene oplate plivale su ribe, nestajale između urušene drvene građe i uranjale u tamu i mulj. «Mislim da je to ono što tražimo», rekao je Mesić dok mu se u očima umnažala znatiželja; «Mislim da je to Re d’Italia.»
U kontrolnoj sobi Janusa II, francuskog broda za arheološka, ekološka i oceanografska istraživanja u vlasništvu tvrtke Comex – odmah je sazvan hitni sastanak. Pregledana je snimka pramca i istraživačima je – osvijetljenim monitorima i treperavim lampicama kontrolnih ploča – ubrzo sve postalo jasno. Fokusirajući i izoštravajući pramac, na njegovom su vrhu ugledali rostru – borbeni kljun za udaranje i probijanje neprijateljskih brodova. «Tad smo znali da sa sigurnošću možemo objaviti otkrivene činjenice» – kaže bivši doministar kulture RH Jasen Mesić, i tadašnji pročelnik službe za arheologiju u Hrvatskom restauratorskom zavodu i voditelj cijelog projekta.» Pronašli smo Re d’Italiu iz čuvene Viške bitke 1866., vjerojatno najslavniji relikt na ovom dijelu Jadrana.» Bilo je to 25. svibnja 2005. Na palubi Janusa II odjednom je svatko od osam istraživača na trenutak poželio ostati sam, pribrati misli i srediti dojmove. Nakon dvije godine priprema i šest dana istraživanja, otkrivena je plava grobnica na čijem je dnu smrt pronašlo četiri stotine ljudi. Bio je to trenutak o kojem svaki istraživač podmorja sanja cijelog života. « Obuzela nas je neka euforija, osjećali smo se kao prvi ljudi na Mjesecu», kaže Mesić i lice mu zasja, «Međutim, ubrzo nas je preplavio osjećaj poštovanja prema mrtvima, kao da su njihovi duhovi još ondje lebdjeli. Ne znam kako to opisati. Svi smo zapravo bili u stanju šoka.»
Zlata nije bilo
Dan prije otkrića, nekih 6 milja sjeverno od sjeverozapadnih rtova otoka Visa, nakon višednevnog pretraživanja terena, na sonarima se ukazao prvi trag. Procijenjene su dimenzije bile 8o metara dužine i 15-ak širine s velikom sjenom – što je ukazivalo da se radi o nalazu koji se poprilično izdiže iz ravnog i pjeskovitog dna. Odmah je bilo jasno da se radi o brodolomu. Trag je odgovarao dimenzijama Re d’Italie. Odmah se krenulo sa snimanjem indikacija na dnu. 30-metarski Janus II, najveći istraživački brod koji je ikad uplovio u Jadran – kojeg je francuski Comex posve besplatno ustupio hrvatskim istraživačima ne tražeći ništa zauzvrat – pozicionirao se poviše memoriranih indikacija, održavajući se kompjuterskim uputama na poziciji bez ikakvog prethodnog sidrenja.
Odmah se u more spustio robot-kamera, načičkan spravama za skupljanje uzoraka. Dizalica je okvir povezan sajlom spustila desetak metara poviše dna i iz njega je, kao iz neke garaže, izmigoljio robot pred čijim se kamerama ukazala olupina potonulog broda – u tom se trenutku još nije moglo pouzdano reći radi li se o slavnoj talijanskoj oklopnjači. U kontrolnoj sobi i na velikom ekranu u salonu broda pratio se rad operatera i pregledale snimke, rekorderi i scopovi sve su bilježili i kopirali. «Uspjeli smo odrediti strukturu oplate», kaže Jasen Mesić, «Znali smo da je drvena oplata Re d’Italie bila oklopljena sa 12-milimetarskim čelikom i prve indikacije su pokazivale da se doista radi o takvom trupu.» Pred očima kamere vidjeli su se posve urušeni dijelovi drvene građe i poneki dio opreme sa pretpostavljenih paluba. U općem mraku teško je bilo uočiti nalaze poput topova a kamoli eventualne sandučiće sa zlatom, oko kojeg se u to vrijeme najviše pisalo po medijima. Radilo se o navodnom zlatu koje koje je osvajačima trebalo poslužiti za uspostavu buduće civilne vlasti u Dalmaciji. «Za mene je ta legenda o zlatu nebitna», kaže Jasen Mesić, «Zlato nismo našli niti smo ga uopće tražili. Mislim da to zlato nije ni bilo na Re d’Italii, već na Affondatoreu, na kojeg se zapovjednik Persano prekrcao uoči bitke i zasigurno zlato ponio sa sobom. Čak ni Talijani nikada nisu govorili o gubitku zlata. Govorilo se o ukrcaju zlata, ali nikada o gubitku. Čak ni na kasnijem suđenju Persanu zlato se nije spominjalo».
Busola i tanjuri Kraljevske mornarice
Dokazi o mogućem otkriću oklopnjače padali su jedan za drugim: Paluba, metalne oklopne ploče, dijelovi jarbola, sve je ukazivalo na otkriće, ali na Janusu II nisu htjeli trčati pred rudo. «Cilj ekspedicije je bila zaštita podvodne arheološke baštine i nikakvo oskrvnjivanje nije dolazilo u obzir. Išli smo na vađenje samo dvaju slobodnih uzoraka koji su ležali u blizini olupine. Nije bilo nikakvog kopanja». Mehaničkom rukom robot je izvadio postolje palubne busole i keramički tanjur na kojem je pozlatom bila ispisana oznaka RM – Regina Marine – Kraljevska mornarica. Ni to nisu bili konkretni dokazi o otkriću broda. Tek kad je istraživačka podmornica Remora 2000 višekratnim uranjanjem otkrila pramac broda, uspoređivanjem originalnih nacrta moglo se s sigurnošću reći da je nakon 139 godina otkrivena olupina Re d’Italie. «Sigurno je da se radi o jedinstvenom otkriću», kaže Mesić, «Ipak, to je samo korak u očuvanju kulturne baštine na velikim dubinama Jadrana. Za nas arheologe ova se bitka nastavlja.»
(nastavlja se)