Hrvatska treća u Europi po broju sumnjivih psihijatrijskih slučajeva

Slika korisnika admin
psihijatrijska
Psihijatrijska bolnica Ugljan jedna je od rijetkih u Hrvatskoj koja nije ograđena žicom

Jedan od posebno zlokobnih termina nastalih u Sovjetskom savezu bio je "psyhuška", izraz koji je označavao psihijatrijsku ustanovu u kojoj se pod krinkom liječenja provodilo zatvaranje, mučenje i eliminacija ideoloških protivnika režima, gotovo redovito akademski obrazovanih članova zajednice. Praksa je uvedena u vrijeme Staljina, još tridesetih godina prošloga stoljeća, i održala se dosta dugo, a nakon Drugog svjetskog rata primjenjivana je i u drugim zemljama poput Kine i Rumunjske ali i Jugoslavije. Procjenjuje se da je samo u SSSR-u kroz takve ustanove prošlo 350.000 nesretnika, od kojih su mnogi nakon tretmana tamo proživljenih postali privremeno ili trajno hendikepirani, a neki i nisu preživjeli. Poznata su i dva slučaja liječnika koji su se pokušali pobuniti protiv takve prakse, te su na kraju i sami zatvoreni u psyhuške u kojima su skončali - dr. Anatolij Korjagin i dr. Semjon Gluzman.

Tri kategorije "manijaka"

U današnjoj Rusiji prema većini pokazatelja takve ustanove više ne postoje, no održale su se u Kini pod tamošnjim nazivom "ankang". Procjene međunarodnih nevladinih organizacija navode kako takve institucije trenutačno imaju oko tri tisuće zatočenika. Po kojim se kriterijima može tamo završiti, definira Kineska enciklopedija javne sigurnosti koja razlikuje tri skupine "luđaka" koje policija bez posebnih formalnosti može otpremiti u ankang. "Hua fengzi", u prijevodu "romantični manijaci" su osobe koje lutaju ulicama, kradu od drugih hranu ili piće, hodaju bez odjeće i prijetnja su društvenoj pristojnosti. "Wu fengzi" - "agresivni manijaci" su oni koji psuju i tuku ljude na ulicama, razbijaju javnu imovinu ili su palikuće, te time i prijetnja javnoj sigurnosti osoba i imovine. "Žengži fengzi" ili "politički manijaci" osobe su koje javno govore reakcionarne parole i daju izjave protiv vlasti i poretka, usmeno ili pismeno, izražavajući neprihvatljiva mišljenja u pitanjima domaće i strane politike. Vidljivo je, dakle, kako je u Kini oporbeno izjašnjavanje stavljeno u isti red s asocijalnim i agresivnim ponašanjem i podložno posebnom, psihijatrijskom obliku kažnjavanja.

Na zloporabe psihijatrije u političke svrhe, kao i mnoge njezine nedorečenosti kao znanosti uz niz tragičnih slučajeva koji iz toga proizlaze, već desetljećima upozorava međunarodni pokret "Antipsychiatry Coalition", sastavljen od niza skupina, pretežito stručnjaka, često i samih psihijatara, iz različitih zemalja svijeta. Ova organizacija se posebno osvrće na nedorečenost i nepotpunost stotina i stotina psihijatrijskih dijagnoza koje se mogu po volji tumačiti na različite načine, odričući im tako znanstveni karakter, te tvrde da je velik broj psihijatrijskih praksi u konačnici češće štetan nego koristan za zdravlje pacijenta.

Antipsihijatrijska koalicija

Začetnicima ovoga pokreta smatraju se David Cooper i R. D. Laing. Vjerojatno jedan od prvih autora koji su javno iznijeli sumnju u dobronamjernost psihijatrijskih institucija bio je pisac "Robinsona Crusoea" Daniel Defoe, svojedobno i vodeći engleski pamfletist, koji je još u osamnaestom stoljeću optuživao neke muževe da su svoje sasvim zdrave supruge strpali u ludnicu iz ovog ili onog razloga. Cooper i Laing su, međutim, bili posebno motivirani djelom Michela Foucoulta, "Ludost i civilizacija" čija je osnovna poruka da se do koncepta ludosti i njenog tretiranja nije došlo nikakvim znanstvenim istraživanjem, nego da je riječ o pojavi koja se u odnosu na mjesto i vrijeme različito tretirala. Ludost je bila predmet moralnih, pravnih, a danas medicinskih sankcija ili se u nekim društvima nije sankcionirala uopće. Tek je devetnaesto stoljeće iskovalo termin "mentalno oboljenje".

Prisilno zatvaranje ljudi u psihijatrijske ustanove uglavnom se povezuje s komunističkim i postkomunističkim zemljama, no od takve prakse nisu bili imuni ni na Zapadu. Upravo je pojava antipsihijatrijskog pokreta šezdesetih godina, unutar kojeg se pojavio i roman Kena Keseya "Let iznad kukavičjeg gnijezda" kojemu je slijedio i mega popularni film, počela djelovati na promjenu stanja u američkim i zapadnoeuropskim institucijama ove vrste. Razlozi u tim zemljama bili su rjeđe politički, no često je bila riječ o motivima koji nisu morali biti medicinski, a oštećenja zdravlja, kako mentalnog tako i fizičkog, nisu bila nikakva rijetkost. S jačanjem moći i utjecaja farmaceutske industrije, ovakve su ustanove često pružale priliku za ispitivanje novih farmakoloških sredstava, a prema onome što ističu u Antipsihijatrijskom pokretu, takva praksa nije ni danas prestala. Nezavisni istraživač Peter Breggin ustvrdio je da su mnogi psihijatri članovi odbora u psihofarmaceutskoj industriji, da imaju dionice tih tvrtki ili u njima rade kao izvrsno plaćeni savjetnici.

Još je radikalniji u kritikama današnjeg odnosa države i psihijatrije bio američki psihijatar Thomas Szasz koji je istaknuo kako suradnja vlada i psihijatara dovodi do pojma terapeutske države, društva u kojemu se nepoćudne misli, emocije i djela potiskuju ili "liječe", pseudomedicinskim zahvatima.

"Mad Pride"

Devedesetih godina prošlog stoljeća antipsihijatrijski je pokret nastavio jačati i sve više izlaziti u javnost. Počelo se govoriti o "neuroraznolikosti" i pravu da se u mišljenju, pa i načinima mišljenja, bude drukčiji od većine ili nametnutih stavova. Od 2. svibnja 1998. u SAD-u se održavaju i demonstracije protiv štetnih psihijatrijskih terapija na koje se gleda kao na obično kršenje prava čovjeka. Dvije godine kasnije održano je sedmodnevno okupljanje u nekoliko američkih država koje je dobilo naziv "Mad Pride Week", a slične su se manifestacije proširile i izvan SAD-a. Opće širenje interneta posljednjih desetak godina omogućilo je mnogim protivnicima današnje psihijatrije iznošenje stavova i objavu mnogih, često i vrlo šokantnih, podataka i video materijala.

Dok se na Zapadu propituju sami korijeni psihijatrije i raspravlja ima li ona uopće znanstvenu utemeljenost, u nekim, osobito postkomunističkim zemljama, pojam psyhuške još nije potpuno otišao u povijesnu ropotarnicu. Zatvaranje politički nepoćudnih osoba u psihijatrijske ustanove u Europi ni danas nije nepoznato, a nama je svakako najzanimljiviji podatak kojeg navodi i Wikisource, da je takva praksa najčešća u Ukrajini, potom u Turskoj, a zatim u - Hrvatskoj. Da ovo nisu tek poigravanja s činjenicama, možda najbolje svjedoči prošlogodišnje izvješće Human Rights Watcha za Hrvatsku u kojem su kršenja ljudskih prava po tim osnovama istaknuta u posebnom poglavlju. Izdvojen je slučaj Ane Dragičević koja je na zahtjev obitelji kao šesnaestogodišnjakinja zatvorena u umobolnicu zbog veze s djevojkom, te je u ustanovi provela četiri godine. Kako homoseksualnost u Hrvatskoj nije kažnjiva, lažno je, kao razlog zatočenja, prikazana zlouporaba droge. No, iako je ovo jedini pojedinačni slučaj kojeg izvješće spominje, uz negativnu ocjenu hrvatskog zakonodavstva i prakse po ovim pitanjima, on nipošto nije jedini, a neki su završili s još tragičnijim posljedicama.

Dr. Tomislav Dragun, koji je još 2006. podnio kaznenu prijavu protiv dr. Ive Sanadera i niza drugih osoba iz političkog života i vlasti zbog sumnje na nezakonite radnje, bio je u svom djelovanju, kao predsjednik Hrvatskog uljudbenog pokreta, onemogućen postupcima kojima su ga namjeravali proglasiti ludim i tako spriječiti u djelovanju. Vrijedi napomenuti da je do tada dr. Dragun uspio dobiti mnoge pravne bitke protiv nelegalnih pojava kojima naše društvo obiluje, no nakon navedenih prijava, te one protiv Save Štrbca i Carle del Ponte, bio je prisiljen spasiti svoju slobodu odlaskom u Sloveniju. Njegov boravak tamo u biti je politički azil zbog prijetnje zatvaranjem u psihijatrijsku ustanovu.

Zbog znanosti u Vrapče

Psihijatrijom se ne kažnjavaju samo politička, nego i znanstvena odstupanja od zacrtanih pravovjernosti. Pokazuje to slučaj dr. sc. Andrije Željka Lovrića koji je prisilno hospitaliziran u psihijatrijsku bolnicu Vrapče u svibnju ove godine zbog svojeg rada na etnogenezi Hrvata i glasnom suprotstavljanju prevladavajućim slavističkim teorijama. Lovrić je kazao kako je bez ikakvog obrazloženja ili mogućnosti kontakta s odvjetnikom bio držan u toj ustanovi sedamdeset i dva sata odakle je pušten tek kad mu je ozbiljno narušeno tjelesno zdravlje zbog opasnog porasta tlaka i šećera. Dr. Lovrić je uvjeren da je za njegovu prisilnu hospitalizaciju, koju su proveli pripadnici MUP-a, jedini razlog znanstveni rad s obzirom da nikad nije dobio nikakvu prijavu, a jedino za što su ga uopće mogli "teretiti" u Vrapču je kritikomanija, jedna od uobičajenih etiketa u ovakvim slučajevima. Prije nekoliko godina je u sličnoj akciji i njegov sin Neven Lovrić odveden u psihijatrijsku ustanovu u Kamporu na Rabu iz koje se vratio s težim zdravstvenim poremećajima, oboljenjem Jatrogeni parkinsonizam.

Ovo su samo neki od ovakvih slučajeva u Hrvatskoj o kojima je javnost nešto više saznala tek nakon prisilne hospitalizacije Mirjane Pukanić koja je u Vrapče zatvorena temeljem uputnice liječnika hitne pomoći koji ju, kako se kasnije ustanovilo, nije ni pregledao. Jednostavnost procedure kojim se neku osobu može na katkad i neograničeno dugo vrijeme zatočiti u psihijatrijsku ustanovu tada je izišla na vidjelo. Prvi puta se i u Saboru moglo čuti zahtjeve da se zakonska regulativa izmijeni, no to voljom saborske većine nije učinjeno.

Hrvatski zakon dopušta da se nad osobama s duševnim smetnjama provode biomedicinska istraživanja "ako nema druge mogućnosti istraživanja nad ljudima" ili "ako opasnost od istraživanja za osobu s duševnim smetnjama nije nerazmjerna koristi od istraživanja". Pretpostavlja se, doduše, da ta osoba mora dati svoj pristanak, no, ako to nije u stanju učiniti, o tome odlučuje etičko povjerenstvo pri nadležnoj psihijatrijskoj ustanovi. Isto povjerenstvo može odobriti primjenu elektrokonvulzivnog ili hormonalnog liječenja osobe koja ne može sama dati pristanak. Iako se nakon oslobađanja Mirjane Pukanić počelo više i otvorenije govoriti o ovim tabu temama, razvoj događaja i ubojstvo Ive Pukanića, skrenuli su pozornost javnosti na druge, ništa manje opskurne i bolne probleme u hrvatskom društvu, a od tada je sudbinu Mirjane Pukanić, prema nezavisnim izvorima, doživjelo deset do dvadeset pojedinaca u Hrvatskoj.

 O UGLJANU SVE NAJBOLJE

Pripadnici Antipsihijatrijskog pokreta u Hrvatskoj kao najgore ocjenjuju psihijatrijske bolnice u Kamforu na Rabu, Vrapče u Zagrebu i Lopača pokraj Rijeke uz koje je vezana većina slučajeva koji, prema njihovom mišljenju, upućuju na zlouporabu psihijatrijskih ustanova kao instrumenata borbe protiv političkih, ideoloških ili drugih oponenata. Nasuprot njima se, uz riječi pohvale djelatnicima i pristupu u liječenju bolesnika, pored zagrebačkog Jankomira, kao primjerna ustanova koja nije obilježena aferama navodi Psihijatrijska bolnica Ugljan.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 1 (1 glasova)