Na imovinskopravnim i “građevinsko dozvolaškim” stranputicama

Kroz projekte Poduzetničke zone Crno, Posedarje rivijere i Maraske, sažimaju se ključni razvojni projekti kojima se ovaj kraj bavi i razotkrivaju mjesta na kojima sve zapinje
Zemljišta, imovinskopravni i “građevinski papiri” još su uvijek epicentar onog što se javlja kao baza ovdašnje ekonomije, odnosno gospodarstva. Vjerojatno tako i treba biti i ostati. No, u takvoj našoj bazi očito se kockice ne slažu kako treba.
Tako se u najmanju ruku mogu tumačiti problemi u tri eklatantna primjera projekata koji oslikavaju različite grane ovdašnje privrede, a pokrivaju gotovo cjelokupno gospodarstvo.
Projekt Posedarje rivijera zagrebačke Industrogradnje u partnerstvu s Općinom Posedarje, zapinje na sudskim imovinskopravnim tužbama oko zemljišta. Projekt Maraska pada ili bi mogao doživjeti priličnu odgodu, navodno greškom (7.000 metara površine gradnje na elitnoj lokaciji?!) u prepisivanju urbanističkih papira, a Poslovna zona Crno kasni jer nikako da se državno, odnosno šumsko zemljište prenamijeni i prepusti Zadru.
Poslovna zona Crno
Crno bi po svemu trebala biti najznačajnija poslovna zona na ovom području sa značajem za čitavu zemlju. Ona je i okosnica nade u reindustrijalizaciju zadarskog kraja, čija sadašnja industrija ne seže do tri četvrtine predratne. Konačno dio je “trisa” – Gaženica, spojna cesta s autocestom – Crno – na što Zadar u razvojnom pokeru s drugim krajevima Hrvatske ovog trenutka igra. No Ministarstvo poljoprivrede, odnosno Hrvatske šume, odnosno Hrvatska nikako da napravi prenamjenu i prijenos zemljišta.
Maraska
Maraska u sebi sažima dvije ultramoderne i poželjne zadarske odrednice – elitnu turističku i stambenu gradnju u srcu grada. Zadar vapi za hotelskim kapacitetima u gradu kako bi uhvatio korak s nekim tradicionalnim turističkim centrima takvog turizma (Dubrovnik, Opatija…), ali i novim igračima (predvodi ih Split) koji više neće prepuštati da im se turizam događa samo “okolo”. Maraska je ključna, a Goran Štrok jak igrač. Navike gostiju (obilazak gradova, upražnjavanje sadržaja kulturne, gastroponude, šopinga, ili tek šetnje), česta a kratka putovanja, sve više jeftinih avioprijevoznika, cjelogodišnje mogućnosti bavljenja turizmom…, idu u prilog projektu. Uz to tu je elitna stanogradnja u koju su involvirani neki najjači zadarski igrači – Zrilić i Ninčević. No – pobrčkali se papiri.
Posedarje rivijera
Industrogradnjin projekt turističkog naselja iznad Posedarja primjer je navodno resorta treće generacije, kako nam znaju kazati turistički djelatnici kakvih se manjih ili većih na ovom području planira nekoliko. Ne treba ih previše, ali nekoliko ih je nužno zadarskom kraju, koji ima smiješan broj smještajnih kapaciteta u klasičnim hotelskim objektima s danas poželjnim sadržajima, ako želi zadržati mjesto u turističkoj utakmici, a ne prepustiti se sezoni od 90 dana. No tamo se neke tužbe oko vlasništva nad zemljom ne rješavaju godinama.
Sve su tri priče stare niz godina i općepoznate. Završavaju na građevinskim ili imovinskopravnim odnosima ili papirima. Tome bismo mogli pridružiti još nekoliko stotina ne nevažnih projekata, pa i nekoliko tisuća prastarih neriješenih zahtjeva.
Imamo identificirana “uska grla” kada su u pitanju projekti. Zašto ih ne proširimo.
Pouka iz Tankerske
Uzet ćemo jedan drugačiji primjer. Tankerska plovidba sada već pred znatniji broj godina preuzela je projekt Ninsko blato. Ne amnestiramo ni njih od eventualne sporosti, nesnalaženja u poslu koji im nije izvorni i sl. No, taj je ugledni brodar u međuvremenu preuzeo najmanje pola milijuna tona brodovlja, i ugovorio još toliko, a u tome se zasigurno barata s 200-300 milijuna dolara. Stječe se dojam da je umjesto brodove na navozima, koji otplove u međunarodne vode s međunarodnom hipotekom na kredit i rade da bi je vraćali, trebao raditi nešto što mora imati riješene naše imovinskopravne papire i građevinsku dozvolu, studiju zaštite okoliša, projekt i sl. još ugovarao prvi brod.