Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Zauzimanjem vojarni spriječen pakleni plan JNA da u Zadar uđu tenkovskim snagama

22.09.2011. 22:00
Zauzimanjem vojarni spriječen pakleni plan JNA da u Zadar uđu tenkovskim snagama


Deset minuta nakon oglašavanja uzbune u 19.30 isključena je telefonska veza svim vojarnama. U 20.30 izdan je signal “Orao” koji je značio početak akcije. U vojarnu je upala postrojba Specijalne policije PU zadarske na čelu s Đurom Županom. Specijalci su u roku pola sata osvojili vojarnu bez gubitaka


Operacija “Osvajanje vojarni JNA u Zadru” u drugoj polovini rujna 1991. bila je odlučujuća prethodnica događaja koji će se kasnije opisivati kao “Dani obrane Zadra”. Prije 20 godina, u tom je razdoblju osvojen niz od ukupno 14 vojarni JNA u Zadru.
– Dok se vode borbe u Kruševu od 1. kolovoza do 9. rujna 1991., a posebice nakon napada na Zeleni hrast i Islam Latinski, mi smo vidjeli da sve vodi prema napadu na Zadar. Već 8. rujna nama je jasno da će neprijatelj ovladati najprije rubnim krajevima bivše Općine Zadar, čisteći pri tom hrvatsko stanovništvo iz sela Bukovice i Ravnih kotara gdje su Hrvati u manjini. Kasnije će svoje snage usmjeriti prema komunikacijama prema Masleničkom, eventualno Paškom mostu kako bi u području Zadra presjekli Hrvatsku na dva dijela. Zadar je izabran jer je u njemu bila velika koncentracija važnih JNA vojarni, analizirao je događaje ratni zapovjednik 112. brigade Marko Čulina.
Glavne su bile “Ante Banina” i “Đuro Đaković”
Hrvatske snage su i prije toga blokirale sve vojarne u gradu. Međutim 16. rujna dolazi do snažnog napada na Šibenik, a isti dan raketiran je radijski odašiljač Grbe. Zadar je bez struje i vode, a neprijatelj ruši sve komunikacijske veze nastojeći odsjeći Zadar od ostatka Hrvatske. “Isprika” JNA bila je tad deblokada vojarni u gradu, ali je zapravo, po vojnoj taktici “čekića i nakovnja”, plan bio ući tenkovskim snagama u grad i spojiti se sa snagama u vojarnama kako bi razbile hrvatske snage i izvršilo se presijecanje Hrvatske.
Međutim, hrvatske snage su već u svibnju 1991. imale plan zauzimanja vojarni. Najprije je trebalo zauzeti niz manjih vojarni, a onda prijeći na dvije glavne, “Antu Baninu” i “Đuru Đakovića”. S tim planom su načelnik štaba 112. brig. Duško Nikitović i tadašnji saborski zastupnik Davor Aras krenuli u srpnju 1991. u Zagreb po dozvolu tadašnjeg ministra obrane Šime Đodana. Od ministra je zatražena dozvola za osvajanje vojarne Turske kuće kako bi se otetim naoružanjem, pravno gledajući u vlasništvu radnih ljudi Zadra i Biograda, naoružale postrojbe hrvatske obrane. To je vrijeme, sjeća se Duško Nikitović, kad još ne postoji glavni stožer i kad nije razrađen logistički plan opskrbe vojnih postrojbi.
Zauzimanje Turskih kuća
– Postoje samo policijske snage, ali je bitnije reći kako akciju zauzimanja Turskih kuća državni vrh nikad nije odobrio. Računalo se tad u vrhu s velikim civilnim žrtvama i odmazdom JNA, a da stvar bude još kompliciranija, 16. rujna u Igalu predsjednik Tuđman, zajedno sa Slobodanom Miloševićem i saveznim sekretarom za obranu generalom Veljkom Kadijevićem potpisuje sporazum o deblokadi vojarni u Hrvatskoj. Unatoč tome, donesena je odluka da se ide po svoje naoružanje jer grad praktički bio pred padom, kazivao je Nikitović.
Neposredno prije osvajanja Turskih kuća, osvojena je radarska postaja Grpaščak iznad Sali sa 240 pušaka, vojarna Crvene kuće sa 260 pušaka, dvije bitnice minobacača i nekoliko vozila, kamiona TAM 110. Slijedile su tehnička radionica na Ravnicama, domovi JNA i avijacije te vojarna Mocire u kojoj je zaplijenjeno gorivo za vozila.
Pregovori s Perišićem
U trenutku kad je vojarna Turske kuće pod lupom međunarodne zajednice, Marko Čulina i general Ivo Jelić koji je zapovijedao 4. brigadom ZNG-a, traže pregovore s danas osuđenim ratnim zločince Momčilom Perišićem koji je tad bio zapovjednik Artiljerijskog školskog centra JNA u današnjoj Ulici Stjepana Radića. Na pregovore je pozvan i zapovjednik Garnizona Zadar pukovnik Trpko Zdravkovski koji je u cijeloj zadarskoj operaciji imao malo podređenu ulogu u odnosu na Perišića. Cilj je bio odvući dvojicu glavnih zapovjednika od svojih zapovjednih mjesta. Pun sebe, Perišić je svega deset minuta prije akcije govorio hrvatskim zapovjednicima kako nemaju što tražiti u Zadru jer ionako imaju streljiva za svega dan-dva ratovanja. Kad su oko 20.30 sati hrvatske snage ušle u Turske kuće, došla je vijest na recepciju hotela Kolovare za Momčila Perišića.
– Perišić je tad rekao: ‘Dok mi ovdje pregovaramo, vi ubijate naše vojnike i otimate naše naoružanje!’ Ja sam mu odgovorio da mi samo vraćamo svoje naoružanje i da, na što sam posebno ponosan, nitko u akciji na objema stranama nije stradao. Od 34 zarobljena vojnika nitko nije bio niti ranjen pa smo ih u vatrogasnom domu nahranili, obukli u civilna odijela i sutradan poslali kućama, kazivao je Marko Čulina.
Osvajanje vojarni bez gubitaka
Prije same akcije, kaže Duško Nikitović, razrađeno je oko 40 punktova zaprečavanja vojarni s preko 450 različitih vrsta zapreka kako JNA ne bi mogla izići i pomoći opkoljenima u Turskim kućama. Deset minuta nakon oglašavanja uzbune u 19.30 isključena je telefonska veza svim vojarnama. U 20.30 izdan je signal “Orao” koji je značio početak akcije. U vojarnu je upala postrojba Specijalne policije PU zadarske na čelu s Đurom Županom. Specijalci su u roku pola sata osvojili vojarnu bez gubitaka. No nije baš sve išlo lako iako. Pucalo se iz svih vojarni, a u Turskim kućama su uporno odbijali predati se sve dok na vojnike nije bačen suzavac. Jedan od vojnika u Turskim kućama, prijeteći iz mitraljeza, uporno se odbijao predati hrvatskim snagama. Kad su mu pripadnici specijalne policije preko megafona rekli: “Kud ćeš kad ispališ zadnji redenik”, i on se pokolebao i predao. Pokazat će se kasnije da je to onemogućilo da hrvatske snage dođu do još veće količine naoružanja, prije nego što je sutradan ujutro područje vojarne nadlijetao zrakoplov Jastreb. Tad je u bombardiranju raznesen ostatak skladišta vojarne Turske kuće.
Snage obrane dobivaju oružje
No ipak, u samo jednoj noći situacija se promijenila jer je pritom naoružana jedna ojačana brigada koja je uz osvojene “cijevi” dobila i četiri borbena kompleta streljiva. Tad nije naoružana samo 112. brigada, nego i 4. brigada ZNG koja je dobila protuzrakoplovne topove. Naoružane su i postrojbe izvan linije obrane grada, one u Škabrnji i Poličniku. Samo desetak dana prije odsutne bitke za Zadar, snage obrane grada dobivaju toliko nužno oružje i streljivo. Već 27. rujna JNA kreće na Slivnicu i Briševo. Iako je nakon pet dana držanja linije ona probijena, snage JNA su bile primorane na pregovore o trajnom iseljenju iz grada.
Turske kuće su, unatoč nekim slabostima, bile vrlo dobro organizirana akcija i da nije bilo izostanka vojne stege i nekih neodgovornih pojedinaca koji su kasnije birali naoružanje, postrojbe u obrani grada bi bile još znatnije naoružane. U izvlačenju je stradao jedan hrvatski vojnik francuskog podrijetla koji je ranjen u petu od protupješačke mine.
Za akciju izvlačenja oružja bilo je angažirano devet velikih tegljača koji su čekali na zadarskom kolodvoru i jedan za drugim iznosili oružje. Oružje je kasnije transportirano u hotelsko naselje Borik, ali samo privremeno te je vrlo brzo u roku 24 sata podijeljeno vojnicima na bojišnici. Nažalost, bila je to i prva noć kad je počelo granatiranje Zadra i s položaja izvan grada te iz zraka. Granatiranje ne prestaje sve do nakon akcije Maslenica. Na ruku hrvatskim snagama išla je i psihoza koju su stvorile vijesti o gotovo svakodnevnom padanju vojarni JNA po cijeloj Hrvatskoj. No osvajanje vojarni, rekao bi Winston Churchill, nije bio ni početak početka kraja rata. Tek 1993. u akciji Maslenica hrvatske snage imaju dostatno oružja i streljiva da mogu voditi aktivnu ulogu u oslobađanju države od srpske okupacije. Odlaskom JNA iz grada, hrvatske snage su sebi osigurale leđa, jer je na Zadar tad napadao najbolje popunjeni korpus JNA, onaj Kninski. Međutim, neprijatelj kasnije nikad više nije uspio skupiti dovoljno snaga da bi frontalno osvojio Zadar.


Turske kuće na Smiljevcu pune oružja




Za zadarske branitelje najvažnija je bila vojarna Turske kuće na zadarskom predjelu Smiljevac. U Turskim kućama je bilo smješteno oko 9.000 komada oružja ili kako se onda govorilo “cijevi” Teritorijalne obrane tadašnjih općina Zadar i Biograd. JNA je još otprije oduzela oružje kontroli civilnih sruktura nove demokratske vlasti. Većinom se radilo o streljačkom, protuoklopnom i protuzrakoplovnom naoružanju koje su kupovale bivše općine i radne organizacije za potrebe ustroja svojih TO jedinica.


Barutana kod Skročinih i Šepurine


Jedina vojarna u Zadru koja je tad ostala izvan dohvata hrvatskih snaga jest Barutana kod Skročinih na Vidikovcu koja je bila prepuna mina i eksploziva. Stoga je ocijenjeno da bi osvajanje predstavljalo preveliki rizik. Neosvojena je ostala i jedina tzv. A kasarna bivše JNA Šepurine u kojoj su bila smještena dva puka protuzračne obrane, 271. lako artiljerijsko raketni i 67. samohodni raketni puk. Šepurine je branilo ukupno oko 550 vojnika. Zapovjednik Milan Gligorić čak se i družio s Hrvatima u obližnjem kafiću u Zatonu. Pregovaralo se tad i o predaji vojarne, a onda mu je zapaljena vikendica u Zukvama. Gligorić se nakon toga povlači u Šepurine, a postrojbe policije i tadašnjeg ZNG-a nisu imale dovoljnih snaga niti za pokrivanje oko 12 km/2 površine vojarne i sprječavanje izmještanja oko 400 milijuna dolara vrijednog naoružanja koje je bilo smješteno u toj vojarni. Među tim naoružanjem bili su i PZO raketni sistemi ruske proizvodnje tipa KUB, NATO oznake SAM 6. Da su hrvatske snage došle u posjed tog oružja, teško bi se ijedan zrakoplov JNA usudio napasti ne samo Zadar i njegovu crtu obrane, nego i dobar dio priobalja. Na hrvatskoj strani bio je i dio časnika iz te vojarne, obučen u rukovanju sustavima PZO. Zanimljivo je da je u Šepurinama službovao i sadašnji načelnik Glavnog stožera OSRH general pukovnik Drago Lovrić. Zapovjednik jednog od PZO pukova bio je general Rajko Rakić, kasnije najbliži suradnik generala Ante Gotovine. Brigadir Milan Perković koji je vodio dio 4. brigade u obrani Zadra, također je nekad službovao u ovoj vojarni. Istina je i da je predsjednik Tuđman bio iznimno nezadovoljan što je JNA uspjela izvesti naoružanje iz vojarni u Zadru. Međutim, veći dio vrjednijeg naoružanja i topništva kojim se napadao grad izvučen je nekoliko mjeseci prije, na već utvrđene položaju u Smilčiću, Veljanima, Debelom brdu.