Zidovi srama

Iako se mnogi zidovi, koji i dan danas niču po svijetu opravdavaju kojekakvim izlikama, pravi razlog njihova nastanka isključivo je strah od drugih. Najčešća im je svrha odvojiti nepoželjne etničke zajednice, spriječiti njihov “prodor” ili izolirati sirotinjska naselja od ostatka stanovništva
Za desetak dana svijet će se prisjetiti povijesnoga događaja iz 1990. godine, kada je 3. listopada Njemačka ponovno nakon Drugoga svjetskog rata postala ujedinjena država.
Simbol podijeljene Njemačke bio je upravo Berlinski zid, najčuveniji zid u prošlome stoljeću, koji nije samo fizički razdvajao komunistički Istok od kapitalističkog Zapada, već je simbolizirao neslobode i kršenja ljudskih prava. Na žalost, s rušenjem Berlinskoga zida u studenome 1989. godine, u svijetu nije nestala ideja da se zidovima ograđuju drugi i drugačiji, da se spriječi “njihov” ulazak na “naš” teritorij, bilo da je riječ o siromašnim manjinama, ilegalnim imigrantima ili potencijalnim teroristima.
Dok se jedni zidovi u manjim sredinama podižu bez prevelike buke, drugi izazivaju daleko veću pozornost, toliko da postaju i predmetom zanimanja organizacija za zaštitu ljudskih prava i međunarodnih pravnih institucija.
Zidovi sa suzavcem
Tako zasad najveću kritiku trpi kontroverzni zid na Zapadnoj obali kojeg su Izraelci počeli podizati 2002. godine, opravdavajući ga sigurnosnim razlozima u zaštiti od terorističkih napada s palestinske strane. Izraelski zid od betonskih blokova prednjači i po rekordnoj visini koja na nekim mjestima iznosi čak osam metara.
Zid je Međunarodni sud pravde u Haagu (ICJ) 2004. godine ocijenio protuzakonitim jer osim što onemogućava normalan život Palestincima i ograničava njihovo kretanje, čak 85 posto zemlje na kojoj je izgrađen, nalazi se na okupiranom palestinskom teritoriju, a tek petnaestak posto u tzv. zelenom pojasu međunarodno priznate granice. Izraelsko Ministarstvo obrane vlasnicima je zemlju oduzelo vojnim dekretom, a Palestinci su zid prisljeni prolaziti s potrebnim dozvolama kroz ostavljene stroge kontrolne točke.
Izraelsku betonsku barijeru, kojom je više od dvjesto tisuća Palestinaca ostavljeno u izoliranim enklavama, mnogi nazivaju “zidom aparthejda.” Inače, zid je jedan od najskupljih izraelskih projekata.
Drugi zid koji izaziva oštre osude udruga za zaštitu ljudskih prava podignule su Sjedinjene Države na svojoj granici s Meksikom. Čak trećinu te granice SAD osigurava metalnim zidom, koji se počeo graditi 1991. godine. Ogradu, visoku u prosjeku pet metara, američka vlada opravdava sprječavanjem ulazaka ilegalnih imigranata iz Meksika i ostalih siromašnih latinoameričkih država.
Metalni zid s postavljenom modernom tehnikom za snimanje i praćenje sumnjivih kretnji, dodatno osiguravaju pripadnici američke Granične službe, a prema nekim procjenama do sada je u pokušaju ilegalnog prelaska granice preko zida stradalo više od pet tisuća ljudi. Najnoviji incident zabilježen je prošle godine kada su graničari ustrijelili četrnaestogodišnjeg meksičkog dječaka koji se igrao u blizini, čime zid postaje sve jačim prijeporom između dviju država. Inače, na njegovu izgradnju Amerikanci su potrošili više od dvije milijarde dolara.
Još jedan zid sprječava imigrante da se dočepaju boljega života. Španjolska je prije desetak godina sagradila visoku ogradu oko svojih enklava u Maroku Ceute i Melille u nastojanju da spriječi afričke izbjeglice da uđu u Europu. Španjolci su si dali truda i u osam kilometara dugu ogradu oko grada na Sredozemnom moru Ceute, i dvanaest kilometara dugu ogradu oko Melille, ugradili infracrvene kamere, senzore za zvuk i pokret, pa čak i spremnike sa suzavcem. Tako su dva utvrđena španjolska grada, koja su ujedno najbliža “vrata Europe” za afričko stanovništvo, postala svojevrsnim “zatvorom” za same stanovnike Ceute i Melille.
Rovovi i protupješačke mine
I Marokanci imaju svoj zid kojim se navodno “brane” od naroda Zahravi s kojim se još od sredine sedamdesetih godina spore oko područja Zapadne Sahare. Marokanske su vlasti počele u pustinji 1980. graditi zid pod izlikom obrane od političkog i vojnog pokreta Fronte Polisario koji je tražio neovisnost Zapadne Sahare, te je nakon njena pripojenja Maroku, s arapskom kraljevinom ušao u dugotrajan oružani sukob. Spornu marokansku ogradu čini nekoliko obrambenih zidova s bodljikavom žicom, a osobito zastrašujuća je činjenica što se oko zidova nalaze rovovi i protupješačke mine.
Zid na Cipru, podignut na tzv. ničijoj zemlji, desetljećima je razdvajao turski i grčki dio podijeljenog otoka. Bodljikava žica, dugačka 180 kilometara, podignuta je nakon rata 1974., a komunikacija između dviju sukobljenih ciparskih etničkih zajednica omogućena je tek otvaranjem granice 2003. godine.
Iako se mnogi zidovi, koji i dan danas niču po svijetu opravdavaju kojekakvim izlikama, pravi razlog njihova nastanka isključivo je strah od drugih. Najčešća im je svrha odvojiti i izolirati nepoželjne etničke zajednice ili sirotinjska naselja od ostatka stanovništva.
U brazilskome Rio de Janeiru gradske vlasti ograđuju tzv. favele, nastambe siromaha, dok se u Europi s istom svrhom najčešće getoiziraju Romi.

 OGRADILI ROME ZBOG PROMETA

Rumunjski grad Baia Mare u svjetskim je medijima postao poznat nakon što su tamošnje vlasti podignule dvometarski zid oko romske zajednice kojim su “nepoželjno” stanovništvo odvojili od ostatka grada. Slučaj u ovome rumunjskom gradu apsurdan je upravo po objašnjenju koje je tamošnji gradonačelnik ponudio. Naime, on tvrdi da je zid sagrađen iz sigurnosnih razloga kako bi romsku djecu zaštitio od obližnje prometne ulice. Betonski zid tako je getoizirao dvjestotinjak romskih obitelji koji ga smatraju ponižavajućim i još jednim rasističkim potezom vlasti.
Rumunjska, na žalost, nije usamljena u nastojanju da izolira svoje romsko stanovništvo. Slične situacije događaju se primjerice u Slovačkoj ili Sloveniji. Tako su vlasti u slovačkom gradu Vrutki namjeru izgradnje betonskog zida oko romskog naselja obrazložile učestalim pritužbama susjeda koji se zbog “ciganskog” naselja u svojoj blizini “osjećaju sve ugroženije.” I ovotjedni rasistički prijedlog o izoliranju Roma stiže iz Slovačke, gdje je tamošnji nacionalistički političar Jan Slota zatražio stvaranje nove države za Rome gdje bi, kaže Slota, “taj narod, koji nema ništa zajedničko s prirodom života Slavena, mogao biti koristan.” Slota predlaže i smještaj romske djece u internate, ali ne navodi na čijem bi se teritoriju romska država trebala osnovati.

 NACISTIČKA GETA

Najstrašniji zidovi podizani su tijekom Drugoga svjetskog rata na tlu Europe. Nacističke vlasti, u svom zločinačkom naumu istrebljenja Židova, u brojnim su okupiranim gradovima podizali geta u kojima su pod prisilom odvajali Židove. Od ostatka grada geta su bila odvojena visokim zidovima s tek nekoliko kontroliranih prolaza koji su se noću zatvarali. Iza zidina geta Židovi su živjeli u neljudskim uvjetima, na rubu smrti. Umiranje od gladi i epidemija izazvanih nehigijenskim uvjetima bilo je svakodnevno. Oni koji nisu umrli u getu, život su skončali u nekom od brojnih koncentracijskih logora. Nacisti su geta nakon nekog vremena likvidirali, a najpoznatija geta nalazila su se na području Poljske – u Varšavi, Krakovu, Lodzu, Lublinu, ali i drugdje u okupiranim zemljama, poput Vilniusa u Litvi ili Rige u Letoniji.